Kletva (2000.)

Kletva (Ju on, 2000.)

Redatelj: Takashi Shimizu

Scenarist: Takashi Shimizu

Glume: Megumi Okina, Misaki Ito, Misa Uehara

Obiteljske tragedije ostavljaju trag u obliku vječne kletve koju zahvaća sve u svojem okružju, ponajviše samo mjesto zločina, čak i nakon što vrijeme obriše sve tragove. Kletva nosi smrt, i nema lijeka koji bi je zaustavio. Japanci navodno ozbiljno shvaćaju ovo staro vjerovanje, i primjerice, vrlo je teško prodati kuću u kojoj su se dogodila ubojstva. Nakupljena bol, patnja, ljutnja, razočaranje, bijes i strah ostaju.

Živjela jednom jedna „sretna“ mala i mlada obitelj u Japanu, u lijepoj kući, u mirnom dijelu velikog grada. Mama, tata i sin. Pet-šest godina star? I dogodila se tragedija. Svaka obitelj sretna je i nesretna na svojoj način, Tolstoj je malo više rekao o tome. Suprug otkrije da mu je žena potajno i opsesivno zaljubljena u učitelja njihovog sina, pročitavši njen dnevnik. U bijesu ubije ženu, ali ubije i trudnu ženu učitelja, te nasilno izvuče dijete iz nje. Mrtav je i učitelj, i sin, i suprug. Svi koji su došli živjeti u kuću nakon tragedije. Hrabri ljudi, ili nisu znali što se dogodilo. Možda i nije bilo ovako kako sam napisala. Nisu im našla tijela, ili jesu. Za neka tijela „zaslužan“ je ženin demon.

Atmosfera u filmu je vrlo tjeskobna i psihotična. Depresivni, melankolični likovi prikazani su jednostavno u svojim solidnim, srednjoklasnim životima. Kamera koja ih snima podsjeća na onu iz Big Brothera, a ponekad i na nadzornu. Film je podijeljen na segmente tako da prikazuje razvoj događanja po likovima koje veže ta nesretna obitelj ili kuća, pa i kletva. Nitko od njih nije posebno ni simpatičan, ni obrnuto. Nitko ne iskače, a osobnosti su im vrlo suptilno dočarane. Ono što mi je zanimljivo – kad se počnu događati nadrealni fenomeni, većina ih pokaže veliku hrabrost da ustanovi otkud dolaze ti čudni zvukovi ili sjene. Ali pred samim zlom se paraliziraju. Učitelj je mogao pobjeći dok mu je prilazila demonska spodoba, ali on je jedva mogao vikati od straha.

Film ima mističan ton, i na mnoga pitanja ne daje odgovore. Uz to, radnje su vremenski razbacane, i nije pretjerano jasno ni što se događa, tj. što se dogodilo. To se jednako odnosi na važnije dijelove filma, poput sudbine dječaka. Je li u filmu on cijeli vrijeme duh, tko ga je ubio – otac ili majčin demon, kad? Ako čitate sadržaj filma, reći će otac, ali da li je tako – film nagađa. Ili na sitnije detalje – zašto je na svim fotografijama ženin lik bio izrezan, tko je to učinio? Bez obzira što nema odgovora, sve nam se čini da tako treba biti, i sve pridonosi psihozi same radnje. Najgore od svega je što se u filmu uopće ne naslućuje da likovi imaju ikakvu šansu da se spase, ili da stanu na kraj zloj sudbini koja ih čeka. Također, jedinstven dodatak filmu, kao i njegovoj atmosferi, jeste i jedinstveni zvuk kojeg čujemo. Kakav je to zvuk? Rekla bih da je djelomično zvuk nekog gmaza, ali teško ga je odgonetnuti. Možda je i zvuk škrgutanja zubima umješan.

Zaokruženo sa – iritantnim mijaukanjem crnih mačaka. Jedinstveni spoj onoga što gledamo i čujemo u savršenu cjelinu. Isti redatelj i scenarist napravio je i nastavak Kletve koju, po mojoj preporuci, možete slobodno preskočiti. Scenarist je rekao da ne očekujemo treći dio jer više nema što reći. Pošteno. Već u drugome nije imao što reći, samo je preoblikovao svoje remek djelo u običan hororac gdje je prikaz smrti češći i brutalniji. Original je poseban što ti stvara nelagodu u svakom trenutku, i zapravo si zahvalan što ne pretjeruje s pretjeranim grafičkim nasiljem. Sve što se dogodi do tog trenutka i više je nego dovoljno. Nije za ljude koji su strašljivi, skloni primjećivanju paranormalnih aktivnosti i noćnim morama…

Zaključak? Tvorci niskobudžetne Kletve uspjeli su stvoriti od malog petogodišnjeg Japanca, povremeno obojenog u „Avatar plavu“ boju, i mlade krhke dugokose Japanke, horor likove koji mogu stati uz bok Freddy Kruegera ili Jasona Voorheesa. Također, Kletva je, uz Krug, japanski filmski biser ovog žanra. Oba su naslova ostavili pečat na svjetskoj filmskog industriji, doživjeli svoju hollywoodsku adaptaciju i izvršili velik utjecaj na neke druge, stilski slične uradke. Iako film traje svega sat i pol vremena, radi se o sat i pol kojih pravi ljubitelji ovog žanra ne smiju propustiti.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2002.)
The Forsaken (2001.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)