Goran Bogdan

Dogovorivši intervju s Goranom Bogdanom preko kolege FAKera Brune Dodiga, nisam baš previše očekivao od materijala iz jednostavnog razloga što nisam znao ništa o čovjeku osim da ga Emir Hadžihafisbegović zlostavlja u reklami za jednu mrežu. Nakon malo novinarskog istraživanja otkrio sam o kakvom je momku riječ i moram priznati da sam bio pomalo impresioniran. Riječ je momku koji je magistrirao ekonomiju te čak dobio posao u Ministarstvu, ali mu je srce odlučilo nešto drugo i odvuklo ga u glumu. Usporedo s glumačkom karijerom, uspio je pokrenuti filmski festival u svojoj rodnoj Hercegovini te je trenutno pri kraju studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti. Sami intervju smo obavili kod njega u stanu zbog gustog rasporeda snimanja, gdje sam se opet iznenadio kad nas je dočekao u pidžami te skuhao pravu tursku kavu…

Što si napravio s West Hercegovina Festivalom i zašto?

Dolje u Hercegovini je situacija kao i svugdje u svijetu. Ljudi svašta nešto rade, a fali im da se nešto dogodi. Recimo amaterima fali motivacija, mjesto gdje će se nešto prikazivati. Ono što ljude tjera da se posvećuju. Razlika između profesionalizma i amaterizma je stupanj posvećenosti. I mogućnost života od toga. Ako raste stupanj posjećenosti, ako ima više festivala, znači može se i živjeti od toga. Tako da sam ja sa svojim frendom organizirao taj festival tako da bih potaknuo ljude da stvaraju dalje, više. Znači da im dam jedan poligon gdje bi mogli prezentirati svoje radove. Ja sa svojim festivalom radim istu stvar kao i vi sa FAK-om…Tražite od ljudi da vam šalju svoje radove, a vi ćete ih objaviti na stranici. Samo što ja to prikazujem na velikom platnu pred 4000 ljudi, dajem im nagradu. Hvala bogu to jako dobro ide. Ove godine je osmi, dosta profi izgleda…

Autori koji su se tamo pojavili, jesu li dalje napredovali ili?

Gle ima svega, ljudi se i dalje bave filmom. Sad, da je netko upisao Akademiju – nije. Ali mi se par godina zaredom prijavljuju isti ljudi. Nastavljaju stvarati filmove. Imam stalnu ekipu koju svake godine očekujem nanovo. Gle što se tiče filma,  u Zagrebu je nekakva žiža, ali je recimo u Karlovcu i selima mrtav. Film je u Hrvatskoj, amaterski, mrtav. Ma ne samo amaterski, nego bilo kakav. Tek se ove godine u škole uvrštava Bergman kao dio povijesti, gledanje filmova. Što je nužno. Svi znaju šta je Guernica, a nitko ne zna koji su prizori iz „Bračnog života“. Ima tu još puno posla. Dok se ne vidi da se od toga može nešto napraviti. Recimo, što bih ja volio, da se djeca zaraze filmom, kao što su sa nogometom. Lakše je klincima sanjati o igranju u Bayernu nego odlasku u Holivud. Jebiga, nogometaši mogu živjeti od toga dok filmaši ne mogu. Nisi baš puno puta čuo da netko može živjeti od filma.. Bilo bi idealno kad bi mogli, kad bi mladi vidjeli da tu ima perspektive. Kod nas je to još uvijek „ Ma pusti to, daj radi nešto konkretno..“. Mislim da kad bi se to promijenilo, da bi onda bilo puno bolje. Teško se nekome baviti amaterskim filmom kad nema perspektive, kad to stvarno nije zajebancija. Danas je recimo Internet super stvar.To bi moglo povezivat mlade filmaše..

Tijekom jednog natječaja objavljenog za filmskog i tv djelatnika, prijavilo se puno mladih ljudi. Ispalo je da se pola Hrvatske ili bavilo ili želi baviti filmom. Kako onda da je naša kinematografija brončana medalja u bivšoj Jugi? Hoće li se u Hrvatskoj u budućnosti ljudi bez završene Akademije moći probiti?

Apsolutno… Ja podržavam dušom i tijelom sve takve proboje. Nećeš radit s nekim zato što ima dr., sc., mr. i slične akademske titule, radiš s nekim žarom – jebiga, barem u ovom poslu mora postojati neki žar, nije ovo proračunato kao brodogradnja. Evo dva primjera. Uroš Ivanović, dečko iz Kino Kluba koji je došao sa scenarijem meni i kolegica glumica amaterka Marina Redžepović, koja je dobila nagradu ove godine na Danima hrvatskog filma za najbolju ulogu, zato  jer smo radili Urošev film „Hladna fronta“. On je s tim filmom pobijedio na ZFF-u, u programu Kockice. Nije s Akademije. Sad dečko Filip Mojzeš, koji je isto donio odličan scenarij, ponudio ga meni i Ivani Roščić… Odmah sam se zaljubio u scenarij i pristup priči. Nije mi palo na pamet da ga pitam da li studira režiju. Što me to zanima? Ako ćemo čekati cijeli život HAVC da nam da lovu za nešto, umrijet ćemo.. Mladi su autori sa 45 godina. A pogotovo danas kad je tako lako film snimiti. Meni je rumunjska kinematografija uvijek za primjer. “4 mjeseca 3 tjedna 2 dana”. Nekako mi se čini da sve ove kinematografije oko nas nalaze svoje mjesto. Prelaze neke pubertetske bolesti. Rumunjska kinematografija se može opisati. Ima neki svoj senzibilitet. Ja ne znam kako bih hrvatsku kinematografiju opisao. Što je to hrvatsko? Domovinski rat više nije. Što je to hrvatsko da je i hrvatsko? Što to hrvatsku priču čini u Europi prepoznatljivo. Mi to još pojma nemamo. Dok se neke druge zemlje negdje pozicioniraju, mi smo ni vrit ni mimo.. Mi još to tražimo. Trebali bi se događati filmovi isto kao u književnosti, čak i sportu, ima tu neke veze, ta neka posvećenost. Ne radi se film zato što bih želio napraviti film kao iz pubertetske želje. Valjda zato što moraš nešto reći. Isto kao što pisci pišu. Mislim ima ih svakakvih. Pogotovo danas, chic lit. I svak živ piše romane, tako i svako živ može snimati filmove. Nas nadam se zanima visoka književnost, nekakva umjetnost. Onda se pitam. Stvar je te potrebe, želje da se kaže. Mislim da nije bitna Akademija. Evo ja sad razgovaram, maštam o tome, jednako ja kao i profesio… Nemrem reći profesionalni glumac pošto još nisam završio Akademiju. Još uvijek studiram. Maštam i ja da s Filipom i Ivanom snimim dugi film. Bez budžeta. Mislim čekati HAVC.. Šta ću čekati? Ako ja želim raditi, naći ću mogućnost. Ako ne mogu imati eksploziju ili dinosaura u toj ljubavnoj sceni onda neću imati. Tražit ću neki zaobilazni put.

Odustanu li neki već etablirani redatelji i mladi amateri rano možda zbog manjka kreativnosti? Znamo da je Sam Raimi snimio svoj prvi film za stvarno sitne novce…

Pogledaj Rodrigueza, Tarantina kako su ušli u kinematografiju. Pogledaj Jima Jarmuscha… Ne bi smjeli biti novci bitni. Jednog dana da, ali u početku ne. Postoji jedna dužnost svakog tog filmaša, a to je da vrati gledatelje u kina. Mislim naš film gleda 500 ljudi čovječe… Dobro, dogodilo se 300 000 tisuća ljudi na „Što je muškarac bez brkova“.To mi je tako drago. Znaš koliko televizija ima. Kako se može prodati dobar proizvod. Nema kukanja, nema traženja zašto ovo, zašto ono.. To je već izgubljena bitka to je gubljenje vremena. Treba uzeti i raditi, snimati. Ne žaliti se zašto ovi na HAVC-u ovako…Gubiš vrijeme, koje bi trebao trošit da razmišljaš o svom projektu i nalaziš načine. Ali svatko nosi taj križ, i amateri. Nitko ti ne brani da snimiš film, napravi dva jednominutna. Nek se malo čuje za tebe. Pristat će ti koga god pitaš u Hrvatskoj da ti glumi. Glumit će ti ako ga uvjeriš. Ako pokažeš… Nije kriva institucija, dobro… Institucija ne radi za to, bez daljnjega… Ne da nije sveta, nego je i kleta…

Jesu li možda malo mediji krivi?

Mediji su posebna priča. O njima mogu pričati 5 dana… Mediji su katastrofa. Pogledaj „Red Carpet“, to je ono što ljude zanima. Krivi su paralelno i ljudi i mediji. Ljudi odgajaju medije, a mediji ljude. Jebiga, bila su i gora vremena pa se događalo nešto. Nemreš sad kukat. Poslije ’45. su se snimali filmovi, pogledaj Cannes i tko su dobitnici tih post-ratnih godina.. Pa da se smrzneš. Zato nemreš sad više govoriti situacija ovakva, situacija onakva. Ja mrzim takva kukanja. Ako vidiš da nešto ne ide, onda spavaš 5 sati previše. Smanji. Ili spavaj svaki 3. dan. Ali napravi nešto. Uloži neki trud. Onda ako ne uspiješ, onda se preupitaj, možda nisi dovoljno dobar.. Tek onda, a ni onda, nemoj prokazivati prstom tko je kriv. Jebeš krivce, to je gubljenje vremena. Mene samo zanima kreativni proces… Rad, rad, rad…

Za neke hrvatske etablirane autore govore da su konformisti, da odbijaju snimati filmove ako ne dobiju potporu ministarstva.. Nije li onda licemjerno govoriti mladim amaterima kako bi se trebali više truditi, a poznatim redateljima ne zamjerati što odbijaju snimiti film bez budžeta, na amaterski način?..

Nije istina da im se ne zamjera. Nije to stvar zamjeranja ili ne zamjeranja… Problem je što je to mrtva utrka. Vidiš da se zamjera, da je izbila pizdarija oko zadnjeg HAVC-ovog natječaja. Ali ono što ja želim reći, a pro po amatera… Šta se to nas tiče? Treba radit filmove… Hrvatska je maleno tržište, malo ljudi gleda filmove, ali je svijet veliko. Svi smo otkidali na rumunjski film, svi smo gledali egipatski „Orkestar u gostima“. Svi smo popušili japanski, azijski film. To su kinematografije koje su došle iznebuha. Tanka je granica između amatera i profesionalaca. Ako to sam amater odluči… To je sve stvar rizika. Ti kad završiš Akademiju, ti si tek na početku. Ja nikad ne planiram prestat ulagat u sebe. Bio sam ekonomist, al sam se prestao bavit time.To su sve rizici. Hoćeš nećeš.. Ali jebiga, mi bi bili malo direktori, malo rokeri. Ali stari ako ćeš biti roker onda odi pa sviraj gitaru 8 sati ko Jimi Hendrix i onda se nadaj da će te još uz to muza dotaknuti po čelu da bi se dogodilo nešto. Svi bi imali 200 kila, gledali Univerzalnog vojnika 9 i kukali… A nigdje da je pokušao snimiti 50 kratkih filmova, da je završio 6 tečajeva, radio s glumcima, da ga sve zanima… Jebiga, etablirani redatelji su već etablirani. Ti kao amater moraš grabiti više. Pogledaj kakva je konkurencija u Americi. Nitko te ne pita imaš li školu. Imaš jednu priliku da režiraš, ne uspije li-ćao…Pokaži se ,budi bolji pa idi direktno… Preskoči Hrvatsku, vrati se u nju preko Cannesa, ako ti je do toga.

Nagrađen si na Frci.. Kakvo mišljenje imaš o tom festivalu?

To je super festival. Ali su ti redatelji na Akademiji u znaš kakvim problemima i mukama. To je čudo. Svake godine sve više i više… Nemaju tamo isto para, kao i svaki amater. Nije da ti Akademija sad nešto puno omogući da napraviš… Nema love ni na Akademiji, recesija je i tamo. Nije da ti je sve na dlanu kad tamo dođeš. Frka je super zato jer im daje malo, da im se vide ti filmovi. Jer nećeš vjerovati, al znaš kako su odjeli na Akademiji odvojeni? Ti možeš studirati glumu a da ne vidiš filmskog redatelja 5 godina. Ne vidiš ni jedan film koji su oni uradili. Ispiti su dolje u podrumu, to gleda njih 10 -15… Akademija je odlična ustanova. Ima svojih 500 mana i 2000 vrlina. Nije ona sad nužnost i jedini put… Nije nigdje u svijetu. Problem Akademije jest što filmski redatelji nemaju kontakt s glumcima. Nikakav. To je grehota. To otvoreno kažem. To je Akademiji velika pljuska. Treba prozvati profesore, a ne se stiditi toga. Ja Goran Bogdan otvoreno kažem, to je sramota. Današnji moderni film se bazira na glumi. Nemaju rumunji novaca za specijalne efekte. Neće ti dinosaur odrađivati posao glumca. Jedini resurs koji imaš u ovakvim kinematografijama jesu glumci. Sad kad radim sa mladim redateljima, inzistiram na probama, radu s glumcima. Kad smo Ivana i Ja radili sa Filipom, imali smo dva mjeseca probe za kratki film od 15 minuta. Tako treba biti. Tako da kad ti dođeš na snimanje, to je kao Pavlovljev efekt. Tek se onda događa nekakva fina umjetnost, a ne uspjelo je- dogodilo se. To je način da se rade dobri filmovi i da se naša kinematografija probije a uz nju i naši glumci na strano tržište. Neće netko izvana doći, pogledati „Dolinu Sunca“ i reći jebote vidi ovo..

Kakvo je tvoje stajalište o sapunicama?

Te sapunice su dobre, valjda od kvantitete se mora negdje kvaliteta izroditi. To je zakonitost ekonomije pa neka njih. Ne radim ih ali nisam protiv njih. Samo nek se zahuktava, nek se kali zanat. Doći će mladi redatelj pa će isprobavati neke stvari na sapunici, pa će doći na svoj film , a to sam probao- to ne ide, ali ovo ide- to sam probao tamo. I još sam zaradio neku super lovu…

Nažalost zbog snimanja smo morali intervju prekinuti naprasno, pa zato izgleda nedovršen ali sam se iznenadio kad sam ovo pisao koliko smo mi zapravo razgovarali te na kraju složili jedan dobar intervju…