Sigurna kuća

Sigurna kuća (Safe House, 2012., 115 min.)

Redatelj: Daniel Espinosa

Glume: Denzel Washington, Ryan Reynolds, Vera Farmiga, Brendan Gleeson

Ocjena: 7/10

Denzel. Eto toliko. Doista, da je Daniel Espinosa snimao bilo kog drugog u glavnoj ulozi ovog špijunskog akcijskog „trilera“ – film mu ne bi polučio toliko uspjeha. Washington, kao i obično, dominira ekranom i daje onaj simpatičan osjećaj „bad-ass“ agenta koji, iako je formalni anti-heroj, pršti akcijom i hladnoćom čak i kad mirno sjedi. Ukratko, samo Denzel može prošetati hodnikom i ispaliti par metaka na tako teatralno cool način da izmami smiješak na lice cijeloj kino-dvorani. Ali o čemu ja uopće pričam?

Sigurna kuća uvodi nas u priču o veoma opasnom prebjeglom agentu CIA-e Tobinu Frostu (Denzel Washington) kojeg, osim njegove matične agencije, lovi i čitav niz kriminalaca i plaćenika zbog mikročipa koji posjeduje. Kako bi pobjegao od vidno većeg broja suparnika, Frost se skriva u američkom konzulatu u Cape Townu, te time pada u CIA-ine ruke i biva prevezen u „sigurnu kuću“ koju čuva mladi i neiskusni Matt Weston (Ryan Reynolds). Plaćenici provaljuju u kuću, prisiljavajući Westona na bijeg s Frostom. I tada akcija doista kreće…

Moram priznati, čini mi se da se akcijski elementi filma oslanjaju na glazbu i dijalog kako bi izazvali tipične horror elemente naglog prekida. Možda vam ova rečenica zvuči glupo, pa ću pojasniti: film vas uljulja u osjećaj lažne sigurnosti – primjerice, dok se glavni lik vozi automobilom, pričajući sa svojim suputnikom, a sva opasnost je naočigled nestala. Odjednom, usred njihova dijaloga, uši vam para glasan prasak i suputnik krvav pada na sjedalo. Netko ga je upucao. A akcija odjednom naglo kreće i glazba je ponovno prati. Više puta kroz film, redatelj je koristio isti taj trik i to u tolikoj mjeri da moram priznati kako sam doista mnogo puta „skočio“ od straha (iako to, začudo, nemam tendencije raditi dok gledam horror). Ovo vam u jednu ruku prilično podiže adrenalin gledajući film, jer nemate ni približne zamisli kada će se neka eksplozija ili zalutali metak zapravo i dogoditi, dok u drugu ruku ostavlja dojam šupljih dijaloga. Par rečenica koje su bitne za zaplet uskoče u dijalog i zatim BUM. Nešto akcijski se događa. Je li se scenarist oslanjao na akciju u manjku kvalitetnijeg scenarija ili je to samo ludi „paket“ akcije i priče koju Sigurna kuća nosi – ne znam. Iskreno, mislim da vam odgovor na to neće biti ni bitan.

Osvrnuvši se na scenarij, moram spomenuti da je grozno šupljikav i to je glavni razlog zašto ću ovaj film nazvati trilerom pod navodnicima. Naime, uzimajući u obzir da obavještajna agencija poput CIA-e ima financijsku vrijednost omanje države – naprosto mi više postaje komično gledati špijunske filmove u kojima jedan do dva lika posve uspješno izbjegavaju sve napore iste te agencije da ih zapravo i ulovi. Neuvjerljivo. A i prepuno grešaka. Primjerice, računajmo s time da ste na progonu od CIA-e (posebice u Južnoj Africi, dakle u stranoj zemlji) i vaša agencija doista ne smije izazivati skandalozne incidente zbog diplomatskih odnosa (što se čak i spominje u filmu). Par desetaka razbijenih vozila, eksplozija i stotinjak metaka kasnije, filmski čelnici CIA-e samo izjave da se na scenu pošalje ljude koji će „počistiti“ taj nered. OK, recimo da bi se to dogodilo. Zatim, znajući kog traže, lociraju obližnjeg agenta putem GPS-a. OK, sigurno bi se dogodilo. Zatim taj agent kupi kartu za vlak koristeći putovnicu koju mu je agencija dodijelila i pošalje svoju djevojku (koju agencija nadzire, spomenimo) u drugi grad kako bi bila sigurna. OK, sigurno se NE BI dogodilo. Prva stvar koja bi im u lovu na odbjeglog agenta trebala biti na pameti, bila bi sigurnosna provjera na svim aerodromima i kolodvorima, zar ne? Očito ne. A scenarističke gluposti se odatle samo nižu i dalje. Spomenuti ću još samo jednu, kojoj sam se toplo nadao da će biti kvalitetno objašnjena. Naime u najavi (traileru) filma, Frost u jednoj sceni puca kraj Westonovog uha na upečatljivo cool način. Gledajući to, nadao sam se kako će u filmu ta scena biti objašnjena logički. Dakle, možda Weston ne smije čuti nešto nakon toga. Možda je Frost ubio pauka na zidu iza njega. Možda, možda… Ipak, ne. Film dolazi do te scene, Frost ničim izazvan ispali metak kraj Westonovog uha (iako ga je već razoružao i mogao napraviti bilo što drugo), i zatim odšeće. Točka. Glavno da izgleda cool, jel?

A „cool“ je doista misao vodilja koju je redatelj grčevito stiskao u šaci tokom snimanja. Svaka akcijska sekvenca pregledna je točno onoliko koliko mora biti, a opet sadrži onu dozu surovosti ručno nošene kamere koju ste navikli vidjeti u gotovo svakom uratku Paula Greengrassa (Bourneova trilogija, Zelena zona…). Zvučna kulisa nije posebno pamtljiva, ali odgovara zbivanjima u filmu i drži određen ritam. Dakle, nije odlična – samo dobra. Efekti su kvalitetni (kada ih zapravo i ima), a priča prilično predvidljiva. U nekim trenutcima trudi se držati do realnosti (jedan metak doista može ubiti), a u drugima to posve baca u vodu (20 prisilnih sudara automobilom su super zabavni i uopće ne ozlijede vozača). Gluma je na dobrom nivou, posebice ističući Washingtonovu dominaciju ekranom i Reynoldsovu krhkost u ulozi novopečenog terenskog agenta. Po meni, Vera Farmiga je nedovoljno iskorištena. Žena ima odličan potencijal za glumu i zbilja vrhunski odradi uloge ovog tipa.

Sve u svemu, ponovno recenziram akcijski film za neko kišno popodne. Imajte na umu da Sigurna kuća nije Bourneov identitet, nije Tijelo od laži i sve u svemu nije kao mnogo bolje obrađenih predstavnika špijunskog žanra. Više podsjeća na Salt ili nekog od novijih Bondova. Što ga ipak ne čini lošim – samo više zabavnim nego inteligentnim. Ukratko, pogledajte Sigurnu kuću kada nemate što pametnije sa sobom. Denzel. Eto toliko…