Vrijeme je da se posveti malo virtualnog prostora i slavnim počecima nekih od legendarnih akcijskih štemera, redatelja koji su isporučivali neočekivano i naslovima koji su nanovo napisali pravila akcijskoga žanra, izbacujući tradiciju van ravno kroz zatvoreni prozor. Jesu li svi ti filmovi uistinu toliko dobri ili su nam samo sentimentalno dragi jer su neki od nas odrasli na njima, ostaje stvar osobnog mišljenja, no jedna se činjenica ističe – za razliku od devedesetih godina, u kojima je vladala poprilična harmonija između kritičara, žanra kao takvog i ostvarivanja nevjerojatnih box office rezultata, u osamdesetima takve simbioze uglavnom nije bilo. Ako ste kritiku aktualnog naslova shvatili ozbiljno i ako ste držali do njih – onda ste pogledali jako malo naslova, posve suprotno od devedesetih, gdje je kritika donosila gledanost, proširujući krug gledatelja i na one koji su ga izbjegavali, no teško je ne pomisliti na to kako je upravo ozloglašenost doprinijela popularnosti žanra i njegovom uspjehu.

Tako smo se u osamdesetima osrednjim akcićem The Hunter (1980) oprostili i od Stevea McQueena, čovjeka koji je izmislio cool ponašanje (tako barem kažu), ostavljajući legitimne nasljednike Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda da uveseljavaju generaciju koja je svoju gledateljsku karijeru započela u davnim sedamdesetima. I dok Bronson svoje mjesto pod suncem pronalazi u jednostavnoj B produkciji i očuvanju tradicije najpoznatijeg filmskog mrguda kroz štancanje nastavaka Death Wish II (1982), Death Wish 3 (1985), Death Wish 4: The Crackdown (1987) (čija je kvaliteta iz današnje perspektive jako tanka), povremeno se ubacujući u tematski slične projekte (Assassination (1987)), miješajući ih s klasičnim trilerima kojima pak nedostaje jačih akcijskih elemenata da bi se ovdje spominjali. Eastwood radi identičnu stvar sa štancanjem novih nastavaka sage o Dirty Harryju Callahanu sa Sudden Impact (1983) i The Dead Pool (1988), no zaigravajući se i s Firefox (1982) kao najavom budućih techno trilera, pa malo i s The Rookie (1990), glumeći, iskreno rečeno, ustvari jedan te isti lik, održavajući uspješnu konstantu vlastite karijere.

Da će se stvari uskoro promijeniti najavljuje Sylvester Stallone nastupom u potpuno suprotnom uratku od njegove pozitivom nabijene Rocky franšize, te kada kao traumatizirani vijetnamski veteran ušeta u mali gradić, čiji ga policajci počnu maltretirati bez nekog posebnog razloga, svi već znaju da će biti vraga. First Blood (1982) kritika je dočekala na nož, u cijelosti, ali ga je publika voljela, stvarajući od nastavka Rambo: First Blood Part II (1985) jedan od prvih akcijskih hitova koji prelaze granicu od magičnih sto milijuna dolara. Da konkurencija ne spava dokazuje i Arnold Schwarzeneger nastupom u The Terminator (1984) (prethodno se predstavivši publici kao lik mitskog Conana – koji ipak ulazi u drugi žanr), stvarajući hit i pod lošim uvjetima distribucije, predstavljajući ga u paketu s budućom redateljskom nadom Jamesom Cameronom. Svjež od uspjeha, Arnie potvrđuje činjenicu da je nova holivudska moda  - mišići – nastupom u zabavnom Commando (1985), pri čemu gotovo odmah postaje jasno da će mu karijera ovisiti o kvaliteti redatelja s obzirom da još jedna poslastica za ljubitelje akcije dolazi u obliku Predator (1987), koji pak najavljuje još jednu sjajnu zvijezdu akcijskog neba, redatelja Johna McTiernana. Iako dočekan s kritičarskom rezervom, Predator samo utvrđuje činjenicu kako su se na akcijskom igralištu promijenila pravila, pa, iako Arnold slaže uglavnom zabavne i gledane naslove The Running Man (1987) i Red Heat (1988), novo tržište pruža priliku i još nekim igračima da se dokažu.

Spomenuti osamdesete godine u akcijskom kontekstu i ne spomenuti Chucka Norrisa bilo bi čisto bogohuljenje, jer, iako nikada nije postao zvijezda pravih, punokrvnih spektakala, jedno je vrijeme bio i više nego legitimna zamjena za Charlesa Bronsona, zabavna i gledana legenda B filmova. Svoje je prisustvo počeo najavljivati još u sedamdesetima, no tek su osamdesete od Chucka napravile ono što je danas – čovjek koji može sve. U zabavnom i simpatičnom kupusu znanom i kao Lone Wolf McQuade (1983) (koji će kasnije postati osnova za njegovu uspješnu/omraženu/voljenu seriju Walker – Teksaški ranger) imamo sve što će činiti njegovu daljnju karijeru – štemer, fajter, skroman, častan, odan – pravi američki sin i šablona se neće mijenjati ni kroz Missing in Action (1984), Missing in Action 2: The Beginning (1985) i Braddock: Missing in Action III (1988), kao ni kroz The Delta Force (1986) i Delta Force 2: The Colombian Connection (1990), u sve to se može ugurati i zabavni trash Invasion U.S.A. (1985), a da Chuck zna i iznenaditi, možda čak malo i glumiti, pokazuje i njegov nastup u vjerojatno najkvalitetnijem uratku karijere mu, Code of Silence (1985), redatelja Andrewa Davisa, još jednog majstora akcijskog trilera čije vrijeme tek treba doći.

Nešto kasnije, ali još uvijek na vrijeme, ljubiteljima akcije predstavlja se još jedan mišićavi fajter imenom Jean-Claude Van Damme, i u roku odmah zadobiva simpatije gledatelja kao netko tko ustvari i zna nešto o borilačkim vještinama, za razliku od brzo goruće zvjezdice Michaela Dudikoffa, koji se u ovom cijelom društvu može nalaziti tek na marginama zbog zabavnog American Ninja (1985) i već lošijeg American Ninja 2: The Confrontation (1987). Van Damme također ne ulazi u elitu, što će ga pratiti kao sjena kroz cijelu karijeru, možda što će se tek u devedesetima susresti s projektima koji će ga izbaciti prema nešto kvalitetnijoj površini, no nikoga ne smeta da VHS izdanja Bloodsport (1988) izližu u pregrijanim video-plejerima, nadovezujući gradivo s Kickboxer (1989) i osjećajući trunke glumčeve ambicije kroz Lionheart (1990). Možda nije u istom dvorištu sa Slyjem i Arniejem, ali Jean-Claude postaje još jedna ikona osamdesetih koju je nemoguće zaobići pri kratkom pregledu. Uz bok mu se nalazi i Dolph Lundgren, još jedna krupna pojava filmske akcije, ali koji nikada nije izašao iz okvira solidne B produkcije, da se ne govori o tome kako je kasnije otišao duboko i u C kvalitetu, no osamdesete su i za Lundgrena bile, ako ništa drugo, onda barem zanimljive. Jer, u povijest je ušao kao mitski protivnik Rockyja Balboe, postao je prvo filmsko utjelovljenje stripovskog The Punisher (1989), bio je gledan u Red Scorpion (1989), a bio je i dovoljno zanimljivo ime da Dark Angel (1990) bude tražen u najbližoj videoteci. No, pomalo kao i Jean Claude (s kojim će ukrstiti mačeve u devedesetima), nikada se nije sastao s projektom koji bi mu donio prepoznatljivu svjetsku slavu, zadržavajući svoju pojavu uglavnom u video-naslovima, što je bilo sasvim dovoljno da ipak na jedan sporedni način postane prisutni dio akcijske scene osamdesetih.

I dok Arnie kroz to vrijeme nema nekakvih posebnih oscilacija u karijeri (ako izuzmemo slabašan Raw Deal (1986)), Stallone se mogao pronaći u svim žanrovima, od komedija, drama, Rocky franšize (koja mu, uz prva dva Ramba, donosi financijski kredabilitet), zaokružujući svoju vladavinu zabavnim (i ne posebno pametnim) Tango & Cash (1989), te nam još jednom vraćajući one man army pojavu Rambo III (1988), sa slabijim financijskim odjekom (cijeli se serijal nije ni susretao s nekim pozitivnim kritikama, tako da se to ne isplati ni spominjati), nekako nagovještavajući da je na vidiku sumrak jednodimenzionalnih likova, mišićne mase i općenito akcijskih filmova temeljenih na takvom konceptu. Što ispada nekako ironično jer isti je taj koncept iz mainstreama izgurao klasični akcijski film, a najgori je udarac osjetio serijal o Jamesu Bondu, koji se u osamdesetima okrenuo relanijim, ozbiljnijim i dramaturški jačim pričama, no što kvalitetnoj Licence to Kill (1989) nije pomoglo da umjesto hita postane prvi flop (iako samo što se tiče utrška na USA tržištu) u bondovskoj franšizi.

Iako se na prvi pogled može učiniti da su osamdesetima dominirale mišićave pojave Chucka, Arnieja, Slyja, Jean-Claudea, pa i prepoznatljiva smrknuta lica Bronsona i Eastwooda, uvijek je bilo mjesta za nešto novo i zanimljivo, pomalo izdvojeno iz smjera koji je bio uspješan. Jedno od tih novih lica predstavlja i ono Eddieja Murphyja u 48 Hrs. (1982) veterana Waltera Hilla, koji je u osamdesetima imao zlatno doba svoje karijere, a kako nije bio ni blizu trokrilne Arniejeve fizionomije tijela, čovjek se spretno snašao u ulozi lajavog zgubidana i dobio obožavatelje. S nastupima u Beverly Hills Cop (1984) i Beverly Hills Cop II (1987) Murphy ima osamdesete pokrivene sasvim dobro što se tiče poštene filmske akcije, no ujedno se otvara i još jedan smjer koji u tim godinama ostvaruje zanimljive rezultate – akcijska komedija. Murphy se sa svojim verbalnim nadmetanjima i mudrostima može nazvati i rodonačelnikom žanra jer – pa takve je uloge cijelo vrijeme glumio. Buddy-buddy sistem filma najavljuje spomenuti 48 hours, no prava eksplozija duhovitosti izmiješane sa… eksplozijama donosi nam, možda, i najpoznatiji filmski par u Lethal Weapon (1987). Ljetni akcić koji sve oduševljava (pa čak i nešto kritičara), a da nastavci znaju biti jednako zabavni kao i original (ako ne i bolji) dokazuje i Lethal Weapon 2 (1989). Iako su Mel Gibson i Danny Glover najpoznatiji filmski par, nisu bili jedini koji su nas dobro zabavljali humorom. Zamjetan uspjeh je postigla i solidna (meni jako zabavna) Stakeout (1987), a da mu komedija sasvim dobro leži dokazuje i Robert De Niro u izvrsnoj Midnight Run (1988), sve filmovi koji uspješno spajaju akciju, komediju i buddy-buddy sistem – privlačeći publiku kojoj macho egzibicije mišićavih junaka (pa čak i ako imaju zabavne replike kao Arnie u većini svojih filmova) i nisu previše po volji.

Iako je s Lethal Weapon otvorio novo poglavlje svoje karijere, Mel Gibson nije spavao do tada, s obzirom na to da je s dva dodatna nastavka svojeg poastapokaliptičnog ratnika Maxa ustoličio u još jednu nezaboravnu filmsku ikonu. Iako prvi dio spada pod sedamdesete godine, sami kraj, tek njegov nastavak Mad Max 2 (1981) potvrđuje sumnju da neke stvari znaju biti bolje od originala. I da Australci ponekad znaju snimiti nešto što će podići obrve ostatku svijeta. Mel će poglavlje o Maxu zatvoriti zanimljivim, no osjetno slabijim Mad Max Beyond Thunderdome (1985), pokupiti kritičarske simpatije nastupima u žanrovski drugačijim filmovima, malo voditi bitku s demonima ovisnosti, a onda se vratiti na najbolji mogući način ulogom nestabilnog policajca Martina Riggsa.

Da su policajci zanimljiva tržišna roba pokazat će nam i Sly Stallone u svojem neodređenom Cobra (1986). Akcijski atraktivnom, ali scenaristički slabom, filmom kojim je malo popunjavao vrijeme (i račun) između Ramba i Rockyja. Društvo će mu praviti i Nick Nolte u još jednom uspjehu Extreme Prejudice (1987), da mu Sonny Crockett nije vrhunac karijere Don Johnson pokazuje u zapostang, vljenom Dead Bang (1989), Mickey Rourke odlično se snalazi u sličnoj ulozi u Year of the Dragon (1985), da bi istjerao pravdu na čistac Roy Scheider će se poslužiti najmodernijim helikopterom kojeg je filmska mašta mogla smisliti u Blue Thunder (1983), William ”Gil Grissom” Petersen podjednako uspješno krši pravila u To Live and Die in L.A. (1985), Michael Douglas odlazi u daleki Japan ne bi li se razračunao s odbjeglim zatvorenikom u korektnom Black Rain (1989), Steven Seagal nam se predstavlja sa Above the Law (1988), uvertirom u svoju karijeru koja će se uglavnom sastojati od uloga policajaca ili profesionalnih vojnika, a da mu promjena adrese stanovanja pogoduje svima najavljuje i Paul Verhoeven izravnim, futurističkim RoboCop (1987), vrhunskim filmom o super policajcu sastavljenom od pravih moždanih vijuga, ali i onih bakrenih, a jedan neprilagođeni žandar uspješno će pomrsiti račune europskim teroristima, od staklenog Nakatomi tornja napraviti veliko vatreno igralište, pokazati da prave muškarčine još uvijek nose potkošulje te da je jedan Die Hard (1988) film dovoljan da samostalno pokrene novi trend.

Da za slavu u akcijskom žanru nije bilo potrebno biti mišićav, ili u ulozi policajca, sjajno demonstrira i nadolazeća glumačka/kino atrakcija Tom Cruise, koji pod paskom sve uspješnijeg producentskog para Jerry Bruckheimer/Don Simpson nastupa kao vojni pilot u Top Gun (1986), zabavnoj, kultnoj slikovnici koja sjajno služi i kao regrutacijski materijal američkom zrakoplovstvu, Walter Hill se sjajno zabavlja svojom rock-fantazijom Streets of Fire (1984), a da sve što u tom razdoblju snima zlata vrijedi pokazuje i već po izlasku kultni Southern Comfort (1981), zaokružujući osamdesete sjajnim Johnny Handsome (1989), piloti su tema još jednog gledanog akcića Iron Eagle (1986), a da maštovitost nema granica te da jedan akcijski junak može biti i stručnjak za filmske efekte pokazuje i F/X (1986). John Carpenter ima svojih sjajnih dana u osamdesetima s Escape from New York (1981), futurističkim, no opet akcijski orijentiranim filmom, podvlačeći relativni vrhunac svoje karijere i zabavnim They Live (1988), još jednim filmom koji uspješno spaja SF motive s klasičnom akcijom, a između svega toga Rutger Hauer nam očitava lekciju zašto nije dobro pokupiti autostopera kroz The Hitcher (1986).

Da će ga biti teško svrstati u bilo koji žanr Tommy Lee Jones jasno i glasno naglašava odmah na počecima karijere, nastupima u The Park Is Mine (1986) i Black Moon Rising (1986) pokazuje samo da ima ono nešto karizmatično u sebi i da ne zazire od akcije, a filmom The Package (1989) svima na znanje i ravnanje daje da mu ni gluma ne pada teško, pri čemu se nije moglo ne zamjetiti da spomenuti Andrew Davis ima žicu dobre redateljske kvalitete u sebi s obzirom da mu uspijeva iz svih glumaca s kojima radi izvući nešto kvalitetno. Zanimljivu je kvalitetu pokazao i Patrick Swayze kao još jedan, u najmanju ruku, čudan izbor, za ležernu akcijsku slikovnicu Road House (1989), koja zbog njega, ali i klasične vestern priče o korumpiranom gradu te tajanstvenom strancu (takve stvari se valjda nikada neće izlizati) koji ondje dolazi napraviti (doslovce) reda žanje velik uspjeh i ulazi u akcijske enciklopedije. Početak osamdesetih smo proveli uz Superman II (1980), možda i najjači dio serijala po pitanju akcijske strukture, ali kraj smo istih dočekali uz u novo ruho odjevenog Batman (1989), dostojna smjena generacija, što bi se reklo, u filmu koji uspješno funkcionira na više razina (ovdje mislim samo na akcijske scene kao jedan od najjačih djelova filma).

U osamdesetima smo po prvi put čuli i za nekog tamo Johna Wooa, redatelja koji radi čudne stvari u akcijskom filmu kroz naslove Ying hung boon sik (1986) i Ying hung boon sik II (1987) te Dip huet seung hung (1989), čiji likovi vole koristiti dva pištolja, umjesto mišića i manjka odjeće nose odjela skrojena po mjeri, oči skrivaju iza kultnih ”lenonki”, cigarete pale dolarskim novčanicama, a da ima nešto u njegovim radovima prvi će potvrditi ljubitelji akcije jer Woo donosi nešto neviđeno – koreografiju akcijskih scena naspram čega američki rivali izgledaju kao da ne znaju spojiti suvisli kadar s još suvislijim kadrom. Dobar će glas jako brzo donijeti meštru ceremonije holivudski poziv za promjenom adrese prebivališta. U paketu će doći i poziv za njegovog omiljenog kućnog glumca Chow Yun Fata, dašak egzotike za uobičajena lica svjetske akcije, ali koji bez problema svoj status može usporediti s onim kakvog je imao i pokojni Steve McQeen – Fat pokazuje kako akcijski glumac može biti – neodoljivo cool. Za one koji pomalo zaziru od glavnog mainstreama oni se nisu mogli pojaviti u bolje vrijeme.

Ali, nisu jedini. Također se u osamdesetima počinje širiti i glas o Jackieju Chanu, simpatičnom Kinezu koji, da bi napravio razliku između sebe i običnih Bruce Lee klonova, u akciju ubacuje – komediju. Neka se javi onaj koji nije uživao u već kultnim pogreškama sa snimanja ostavljenim za odjavnu špicu svakog njegovom filma. Ging chat goo si (1985) i Long xiong hu di (1987) mu osiguravaju dolazak na radar koji prati akcijska zbivanja (ali to su samo dva naslova od onoga što je pokrenulo priču o njemu). No, ni Europljani nisu bez aduta u rukavu. Iako nikada nije prešao preko velike bare i snimio punokrvni spektakl, Jean Paul Belmondo svojim laganim Le professionnel (1981), zabavnim Le marginal (1983), pristupačnim Les morfalous (1984) i šarmantnim Hold-Up (1985) akcijskim uracima izvrsno parira velikim igračima. Dolazili su u redovitim razmacima, bili gledani, neobavezni te ga ne spomenuti u kontekstu akcijskog junaka bio bi velik propust.

Zašto su svi ti filmovi među ljubiteljima akcije danas tako popularni? Radi li se o fizičkoj akciji u kojoj se uopće nije koristio danas sveprisutni CGI, maštovitosti u scenarističkim dosjetkama koje su danas standardni dio modernog rječnika, jesu li glumci bili toliko prirodno karizmatični da su današnji predstavnici naprosto blijedi naspram njih ili su likovi koje su glumili stvarali potreban odušak od stvarnosti? Ili je mišljenje zasnovano na neobjektivnosti jer je većina odrasla uz njih?

Jesu li akcijski filmovi kroz osamdesete godine bili privlačni gledateljima zato što su bili kvalitetni, glumački dobro potkovani i scenaristički besprijekorni ili zato što su bili inovativni, jednostavni, različiti od svega što se do tada opisivalo kao ”akcijski film”? Danas se svi dotični opisuju kao kultni, materijal koji u današnjim standardima ne bi prošao ni kao materijal za pravo-na-video naslov u ondašnje je vrijeme filmske studije bacao na koljena, gotovo su nam smiješne reakcije koje su svojedobno izazivali, ali smo i zapanjeni kako su neke stvari dobro izgledale i bile ispred svojeg vremena. Nakon što sam prošao kroz osobnu kolekciju naslova, mogu zaključiti samo – bila su to neka druga vremena koja je nemoguće proći kroz jedan post. Stoga…