Argo (2012., 120 min.)

Redatelj: Ben Affleck

Scenarij: Chris Terrio

Glume: Ben Affleck, John Goodman, Alan Arkin, Bryan Cranston, Scoot McNairy

Ocjena: 9/10

Imate nepunih dvadeset i šest godina, na vrhu ste [filmskog!] svijeta. Upravo ste dobili rekogniciju Akademije; naime, vaš je originalni scenarij o najnevjerojatnijem od svih najnevjerojatnijih matematičkih genija osvojio Oscara. Slavlje dijelite s najboljim prijateljem iz djetinjstva. Sve je, iako uvijeno u mutan oblak sitničave glorioznosti, na mjestu. Iste godine, 1998., vaš je prijatelj fokalan faktor Spielbergova uratka Saving Private Ryan, a vi ste jedan od protagonista filma Armageddon, čija se fabula vrti oko asteroida koji se opako namjerio na koliziju s voljenom nam Zemljom. Godinama će kasnije vaš prijatelj u intervjuu reći kako je situacija mogla biti sasvim drugačija, kako ste pukom (ne)srećom završili na oprečnim stranama poimanja filmske umjetnosti; dok je on smatran mozgom cijele Good Will Hunting operacije, ozbiljan glumac i što sve ne, vi ste označeni k’o sljedeća akcijska zvijezda, koja će, nažalost, gotovo cijelo desetljeće prosipati teško stečen ugled u uratcima poput Gigli i Pearl Harbor. Vi ste Ben Affleck, filmski djelatnik koji je, između dvije ponude, dobre i loše, uvijek odabrao onu potonju, lošiju.

Ubrzamo li vrijeme par godina unaprijed, naznaka povratka u formu, sporedna uloga u uratku Hollywoodland iz 2006. godine, spomenutom je Afflecku priskrbila glavnu glumačku nagradu na festivalu u Veneciji, kao i nominaciju za Zlatni globus u kategoriji najboljeg sporednog glumca. Čini se da je upravo taj europski poticaj Afflecku dao krila, hrabrost da se okuša u ulozi redatelja. No, kako će sam priznati u nizu intervjua, u pitanju nije bila samo hrabrost, nego i čista nužda, potreba da se rekreira, jer mu nitko, baš nitko!, nije nudio ozbiljnu glavnu ili sporednu rolu u uratku vrijednom pažnje. Ono što je uslijedilo sasvim je neočekivano. Prvo je u kina i  međumrježne videoteke 2007. došla iznimno uspješna krimi-misterija Gone Baby Gone, u kojemu je glavnu ulogu tumačio njegov [glumački] talentiraniji brat, kasnije i nešto slabiji The Town. Osim što je u oba filma preuzeo ulogu redatelja, gdje je pokazao kako na valjan način posvajati stilske karateristike Michaela Manna i inih, pisao je i scenarij, što samo potvrđuje da je upravo on u dinamičnom duu Damon/Affleck vodio glavnu riječ, a ne Maaaaatt Daaaamon.

Ostavimo li sve spomenute trivije po strani, došli smo do 2012. godine i Affleckovog najrecentijeg redateljskog ostvarenja, uzbudljivog političkog trilera Argo, rađenog prema istinitim događajima koji su se zbili 1979. i 1980. godine u revolucionarno nastrojenom Iranu. Dakle, prilikom napada iranskih pobunjenika na američku ambasadu, šest je američkih diplomata pobjeglo pred ‘rukama pravedničkog gnjeva’ te se skrilo u kući kanadskog ambasadora. Vrijeme će pokazati kako je to bila greška, jer ako ih iranske sigurnosne snage uhvate pretpostavit će da je šest diplomata zapravo šest špijuna, nakon čega će uslijediti ‘pravedno suđenje’ i vjerojatna smrt. Na scenu stupa stručnjak za ekstrakciju, Tony Mendez. Nakon što pregršt nevještih ideja o mogućem izvlačenju diplomata bude odbijeno, Mendez će se sjetiti najlošije, time i najbolje: ubacit će se na neprijateljski teritorij pod krinkom kanadskog filmskog producenta koji trenutno skautira lokacije za novi znanstveno-fantastični film, a upravo će šest diplomata biti njegova ‘filmska ekipa’. Da bi cjelokupan plan bio što uvjerljiviji, Mendez će se prije puta u Iran zaputiti u Hollywood i zamoliti za pomoć čuvenog holivudskog stručnjaka za prerušavanje te još čuvenijeg te osebujnijeg holivudskog producenta.

Za razliku od prethodna dva filma gdje je sudjelovao i u pisanju scenarija, Affleck se ovdje drži redateljske uloge, dok je svu scenarističku problematiku prepustio Chrisu Terriju. Ako tvrdimo da je scenarij aksiom svakog dobrog filma, Afflecku je sigurno pao kamen sa srca kad je vidio konačan produkt mladoga scenarista, a to je scenarij čvrst k’o hercegovački kamenjar, koji predstavlja vrsno profilirane glavne i sporedne likove te dijaloge punjene najfinijim duhovitim poredbama. Sve to ne bi značilo ništa da za kormilom nije upravo Affleck, koji dobro razumije i dramu i komediju. No to nije jedino što je autor dobro svladao. Nije lako stvoriti dojam da gledamo radnju koja se zbiva krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, ali Affleck je dovoljno pametan da se okrene ponajboljim političkim trilerima nastalim u to vrijeme, posebice Pakulinom All the President’s Men i majci svih političkih filmova, Gavrasovom remek-djelu Z, te stvori autentičan ugođaj kaosa kakav vlada u takvim napetim situacijama. Na kraju je svega sposoban suptilno krizirati vlastitu državu, koja je pod velom ‘pravde’ izazvala napad na američku ambasadu, baš kao i namignuti budnijim recipijentima pri kraju filma kada, uzbudljivosti radi, produžava agoniju Tonyja Mendeza i diplomata koji se pokušavaju ukrcati u zrakoplov.