Odbrojavanje do ovogodišnje dodijele Oscara bliži se kraju, a postalo je još slađe kada smo saznali da će se nakon 5 godina na njima pojaviti legendarni JackNicholson sa svojim prijateljem DustinomHoffmanom, i to ne samo pojaviti, već i dodijeliti jedan zlatni kipić. Još ne znamo kome ni zašto, ali ne sumnjamo da će iza toga Oscara, koji će ove ikone ’70ih držati u rukama, stajati ipak neka veća i bitnija nagrada. Da se podsjetimo, Jack je do sada bio 12 puta nominiran i osvojio je tri Oscara za uloge u filmovima One Flew over the Cuckoo’s Nest, As Good as It Gets i Terms of Endearment. Dustin je bio 7 puta nominiram i dva puta je zaslužio Oscara, i to za najboljega glavnog glumca u filmovima Rain Man i Kramer vs. Kramer. ‘Perfektni finiš’, rekli bi uz lulu i kavu dok raspravljamo sa svojim filmofilskim prijateljima o skorom spektaklu filmskoga svijeta, ikone Hollywooda ponovo udružene podsjećajući nas na svoju veličinu, iako im to nije naravno cilj, već dobro se zabaviti i pritom, ako je moguće, nositi sunčane naočale u zatvorenoj prostoriji. Kako bi sam Jack rekao kroz svoj jockerovski cerek: “What can I say? I’m an Oscar man.”
Ne mogu se oteti dojmu da su devedesete bile najplodnije desetljeće za akcijski film; bilo po kritičarskim hvalospjevima, bilo po komercijalnom uspjehu, bilo po nekom svjetski prepoznatljivom statusu, a dobri dojmovi traju još i danas, za neke od naslova gotovo i dva desetljeća nakon što su snimljeni. Preveliki višak slobodnog vremena doveo je do toga da počnem malo reorganizirati osobnu kolekciju i nekako nisam mogao ne zamijetiti da svaki film koji znam s vremena na vrijeme pogledati potječe upravo iz spomenutog razdoblja.
Tako je u tom desetljeću John McLane još jedanput postao čovjek na krivom mjestu u krivu vrijeme u Die Hard 2 (1990), da bi mu koju godinu kasnije preživjeli članovi obitelji Gruber objavili osobni rat u Die Hard: With a Vengeance (1995), svoj je imidž mamurnog tipa koji uvijek ima nešto sarkastično za reći podcrtao nastupom u The Last Boy Scout (1991), a da je jedina osoba koja može spasiti planetu Zemlju ležerno dokazuje u Armageddonu (1998). RennyHarlin nakon režije spomenutog Die Hard 2 udružuje svoje snage sa SylvesteromStalloneom u akcijskoj napetici Cliffhanger (1993), postajući dio obećavajućeg elitnog društva koje sačinjavaju JamesCameron, PaulVerhoeven i JohnMcTiernan – rasni akcijski redatelji koji vladaju žanrom kako autorskim izričajem, tako i smislenim filmovima.
Podstanarsku holivudsku adresu u tim godinama dobiva i JohnWoo, koji svoj hongkongški staž zaokružuje nabrijanim Hard Boiled (1992), a novu dionicu karijere otvara s Hard Target (1993), uspjelim akcićem koji predstavlja Jean-Claudea VanDammea kao nekog na koga bi se moglo računati, s obzirom da je godinu dana ranije nastupio u filmu Universal Soldier (1992), još jednog holivudskog podstanara RolandaEmmericha, i ostvario uistinu neočekivani uspjeh. Emmerich se okreće spektakularnijim SF ekstravagancijama, ali Woo se zadržava u akcijskim vodama, prvo se predstavljajući široj publici s Broken Arrow (1996), a onda sve bacajući na koljena odličnim Face/Off (1997) – usput transformirajući plesača Travoltu u opakog motherfuckera s dva pištolja. Ali, nije samo Travolta profitirao u suradnji s Woom, NicholasCage postaje još jedan zaštitni trade mark akcijskog filma devedesetih. MichaelBay od anonimusa i redatelja jednog osrednjeg filma dobiva odriješene ruke da napravi pakao u zatvorenom zatvoru Alcatraz i šansu iskorištava maksimalno, SeanConnery pritom koristi priliku da odigra Bond igrača u poznim godinama, a Cage da odsvira drugu violinu. Zaključak je da su u The Rock (1996) šansu svi dobro iskoristili, ali Cage od druge violine postaje nabildana vojničina u hitu Con Air (1997), pretvarajući se u kućnog glumca producenta JerryjaBruckheimera i zaokružujući plodne devedesete nastupom u zabavnom Gone in Sixty Seconds (2000).
Steven Seagal ubacuje se među profitabilne igrače svojim Under Siege (1992), a da probleme ne mora tražiti na otvorenom moru dokazuje i s Under Siege 2: Dark Territory (1995), SandraBullock mora držati gas do daske dok KeanuReeves pokušava deaktivirati paklenu napravu ispod jurećeg autobusa u furioznom Speed (1994), društvo mu pravi JeffBridges na istom poslu u Blown Away (1994), a WesleySnipes postaje ubojiti Passenger 57 (1992), sve to iz prikrajka gleda uskrsnuli James Bond dok pijucka mućkani martini u GoldenEye (1995) dok mu iznad glave visi TomCruise u Mission: Impossible (1996), Martin Riggs i Roger Murtaugh dolaze na još par dana do zaslužene mirovine u Lethal Weapon 3 (1992) i Lethal Weapon 4 (1998), HarrisonFord postaje američki predsjednik koji vatrenim djelovanjem rješava pitanje neželjenih gostiju u Air Force One (1997), a da stare legende nimalo ne posustaju dok im mlađa generacija dahće za vratom pokazuje i ArnoldSchwarzenegger nastupima u Total Recall (1990), Last Action Hero (1993) (koji doduše ispada flop biblijskih razmjera, ali reputacija mu svakim danom samo raste) i True Lies (1994) – zabavnom akcijskom razbibrigom koja Jamesa Camerona predstavlja u jednom opuštenijem izdanju, daleko od SF mainstrema i Terminator 2: Judgment Day (1991), no sami žanr SF/Akcije dobiva novu dozu adrenalina kroz pojavu The Matrix (1999).
Treba spomenuti i GeneaHackmana i njegov efektni nastup u Crimson Tide (1995), filmu gdje su pouzdani TonyScott i tadašnji akcijski doktor Jerry Bruckheimer odlučili na atomskoj podmornici napraviti ni više ni manje nego pravu pobunu te pridobiti na svoju stranu oduvijek nesklone kritičare. Da se ne radi o slučajnom pogotku pokazuju i s Enemy of the State (1998), urbanim techno trilerom gdje Hackman jednostavno nadmašuje nadolazeću kino atrakciju zvanu Will Smith u svakom kadru, iako ga pola vremena tamo ni nema. Stari je ClintEastwood preriju zamijenio gradskim betonom i počeo otvoreno zbijati šale na račun sve većeg broj vlastitih godina kroz lik zadihanog tajnog agenta u In the Line of Fire (1993), a da mu pod stare dane na pamet svašta pada pokazuje i DustinHoffman u ne tako sjajnom koliko isplativom Outbreak (1995). Prije nego je postao američki predsjednik u Air Force One (cijeli ovaj niz povezuje još jedno prepoznatljivo redateljsko ime – WolfgangPetersen) Harrison Ford je imidž Indiane Jonesa odlučio zamjeniti bjeguncem od pravde u The Fugitive (1993), a nakon toga se malo prošetao u špijunske vode jer, kako je James Bond bio stavljen na police zaborava, a Ethan Hunt tek sjaj budućnosti u očima svojih producenata, bilo je vrijeme da najdraži američki informatičar dođe do velikog ekrana i Ford postaje Jack Ryan u solidnom Patriot Games (1992) te nešto boljem Clear and Present Danger (1994). Uvjerljiv ili ne, Fordova promjena stvara nove uspješnice devedesetih.
Ni mlađe snage ne spavaju dok traje obnova. Tako Tom Cruise svoj ulazak u devedesete započinje laganom uspješnicom Days of Thunder (1990) (Tony Scott nema nikakvih problema pri stvaranju hitova), a izlazak zaokružuje s Mission: Impossible II (2000), financijski uspješnim dijelom franšize, no koja samo potvrđuje kako je John Woo doživio svoj kreativni limit te film nema prevelikih kritičarskih hvalospjeva kao prvi dio. LucBesson dolazi malo posjetiti New York te nam pokazati kako ga svojim očima vidi Léon (1994), a nakon što je dušu i tijelo prodao kako bi skupio novac za svoj prvijenac, RobertRodriguez ovaj put ne mora raditi istu stvar kako bi napravio Desperado (1995), a sve to iz prikrajka promatra mlađahni ValKilmer kao Simon Templar u The Saint (1997), kojemu, nažalost, ne polazi za rukom lansirati još jednu špijunsku franšizu jer film kritičarski biva dočekan na nož (nekako bez pravog razloga) ali ga publika ne izbjegava, postavljajući ga kao još jednu u nizu akcijskih uspješnica devedesetih.
Stariji redateljski vukovi rade nešto sporijim tempom, no isporučuju kvalitetno. MichaelMann nam napokon donosi susret dvije legendi RobertaDeNira i AlaPacina u Heat (1995), na kraju ih razdvajajući jednim od najžešćih obračuna snimljenim na filmsku vrpcu, JohnBadham i MelGibson udružuju snage u još jednom laganom, rado gledanom, ljetnom hitu Bird on a Wire (1990), imenjak mu John McTiernan odbija raditi nastavak Die Hard franšize kako bi se igrao s ruskom nuklearnom podmornicom u The Hunt for Red October (1990) (prvim nastavkom serijala u kojoj glavnu riječ ima već spomenuti Jack Ryan), a treći John iz ovog dijela, ovaj put se radi o Frankenheimeru, na sebe uzima zadatak snimanja jednog akcijskog trilera Ronin (1998), pokazujući svima kako se rade autentične potjere s automobilima te da realnost u istima itekako ima svojih privlačnosti.
Spominjani je Cliffhanger Sylvestera Stallonea u devedesetima predstavio kao zvijezdu koju publika još uvijek voli, a njegovi pokušaji da se predstavi što većem broju gledatelja imaju zanimljive rezultate. Nastupom u zabavnom Demolition Man (1993) ispaljuje hitac prema publici koja je obično navikla vidjeti krupnog ArnoldaSchwarzennegera u sličnim ekstravagancijama, ali hitac tek djelomično pogađa metu, financijski završavajući ni na nebu, ni na zemlji, predstavljajući mlađahnu Sandru Bullock kao buduću zvijezdu i Wesleya Snipesa u, za njega, netipičnoj ulozi. Da mu eksperimentiranje nije strano, Stallone će pokazati nastupima u akcijskom trileru The Specialist (1994), još jednim neodređeno uspješnim projektom, najpoznatijem po famoznoj sceni tuširanja sa SharonStone, a onda i u filmu katastrofe Daylight (1996) koji najavljuje sušno razdoblje Slyjeve isplativosti (Daylight od propasti spašava tek svjetski box office rezultat). Simpatična Sandra svoje odrađuje u spominjanoj Brzini, no dobar dojam ruši u njegovom nastavku, Speed 2: Cruise Control (1997), financijskim i kreativnim neuspjehom. EddieMurphy predstavlja se kao razočarenje u trećem nastavku popularne akcijske franšize Beverly Hills Cop III (1994), a popravni ispit ne prolazi ni Metro (1997), obični klon spomenutih (iako ga krase odlične akcijske scene). Snipes mu bez muke preuzima titulu crnog akcijskog junaka nastupom u Putniku 57, zaokružujući svoje cool pojavljivanje u još dva akcijska projekta, od kojih Drop Zone (1994) funkcionira savršeno te Money Train (1995), koji ipak označava korak unatrag, popravljajući dojam sekundiranjem TommyjuLeeuJonesu u kvalitetnom, ali financijski slabom U.S. Marshalls (1998).
Arnold Schwarzenegger nema problema s flopom znanim i kao Last Action Hero s obzirom na to da ga publika opet voli u šablonskom Eraser (1996) i odličnim True Lies, no kao i Stallone, devedesete zaokružuje slabim i neisplativim End of Days (1999). Dok stara garda sve očitije muči muku s projektima kojima bi se održali na vrhu, neki mlađi igrači kucaju na vrata. KeanuReeves devedesete zaokružuje kao potvrđena akcijska zvijezda, no tek su kritičari zamijetili kako se lijepo predstavio u Point Break (1991), kojim se, paradoksalno, Patrick Swayze oprostio od pravog smjera svoje karijere. Da mu akcija ipak nije mrska, Swayze će pokazati nastupom u slabom Black Dog (1998), ali poštenom filmu ceste koji će, iako samo nakratko, prizvati u sjećanje dane kada je kao Dalton pravio reda u Road House. U tim godinama počinjemo upoznavati SamuelaL. Jacksona kao konstantu big budget filmova jer, nakon što je pravio društvo Johnu McLaneu, ovaj put sekundira GeeniDavis u akcijom nabijenom The Long Kiss Goodnight (1996), u najmanju ruku zanimljivom pokušaju Rennyja Harlina da se vrati na akcijski vrh. Jackson svoj talent napokon uspijeva prezentirati nastupom u The Negotiator (1998), jednim od najkvalitetnijih predstavnika akcijskih trilera devedesetih, ali kojemu je nedostajao jači komercijalni uspjeh da bude pravo zapažen. Da stara garda ima problema s odabirom projekata pokazuje i Bruce Willis, koji kao da igra igru uspjeh-neuspjeh – između akcijskih uspješnica ubacuje i Striking Distance (1993), slabašan film u kojemu ne pokazuje ništa novo (osim fenomenalne potjere s početka filma), The Jackal (1997), posve nepotrebni i poprilično zamorni remake kultnog Day Of The Jackal, te Last Man Standing (1996), dokazujući kako velika kvaliteta ne donosi uvijek i poštenu, upečatljivu zaradu, što starom redateljskom veteranu WalteruHillu predstavlja problem još od Another 48 Hrs. (1990).
Uz neke stare i neke nove zvijezde, devedesete su donijele i neke naslove koji se nisu mogli povezati ni s jednom grupom, što im je, ako ništa drugo, osiguralo da budu zastupljeniji nego bi to bio slučaj da predstavljaju dio nečije karijere. Tako je supermodel CindyCrawford debitirala u jednom smušenom (ali ne posve antipatičnom) akciću Fair Game (1995), gledali smo posljednji film BrandonaLeeaThe Crow (1994), ironično, njegov najkvaliteniji uradak, Kurt Russell se ubacio među vatrogasnu jedinicu u Backdraft (1991) kako bi ugasio neke od najspektakularnijih prizora požara zabilježenih na filmu, GeorgeClooney i NicoleKidman igraju se lovice sa srpskim teroristima u The Peacemaker (1997), Cuba Gooding Jr. nakon dobivenog Oscara glumi u Chill Factor (1999), pokazujući da nema pojma kako voditi vlastitu karijeru, da pravo-na-video naslov zna itekako iznenaditi, pa čak zaraditi i kino distribuciju, pokazuju nam AidanQuinn, BenKingsley i DonaldSutherland u The Assignment (1997), Michael Bay najavljuje svoj dolazak među teškaše malim, ne posebno kvalitetnim, ali višestruko isplativim filmićem Bad Boys (1995), Steven Seagal se predstavlja kao redatelj s On Deadly Ground (1994), jedinim podatkom koji ovaj film i čini zanimljivim kako je sve drugo u njemu, usprkos dobroj namjeri, jednostavno loše, da jedno pogrešno skretanje zna imati gadne posljedice nam je pokazao Emilio Estevez u odličnom Judgment Night (1993), a vidjeli smo i to kako izgleda MorganFreeman kao negativac kojega ne možemo baš mrziti u Hard Rain (1998). Kroz sve te naslove, koji su imali svoje uspjehe i neuspjehe, ležerno se prošetavao i nanovo oživljeni James Bond prvo s Tomorrow Never Dies (1997), a onda i sa The World Is Not Enough (1999), bez problema ostvarujući sve veću zaradu i kritičarske pohvale, dokazujući da 007 jednostavno – može sve, čineći i na taj način devedesete stvarno pogodnim tlom za raznolikost, šarenilo, vatrenost, spektakularnost, ozbiljnost, karakternu glumu, redateljsku maštovitost, producentsku (ne)ograničenost i scenarističku (ne)originalnost – trebalo je samo sjesti, gledati i provjeriti tko je uspio u kojoj namjeri.
Sve ovo je tek kraći pregled onoga što se pojavilo u jednom desetljeću, ali sve ih povezuje činjenica da su mahom bili uspješni, kritičarski dobro dočekani, svježih i originalnih ideja, puni maštovitih akcijskih scena, glumački dobro odrađeni. Izlazili su jedan za drugim, ponekad i dijelili medijski prostor i jednostavno mi je zanimljivo da se nikada nije osjetilo zasićenje tržišta. S obzirom da se u minulom desetljeću mogu na prste nabrojati filmovi koji su ljubiteljima akcije ostali u pozitivnom sjećanju, pitanje bi bilo – jesu li filmaši doživjeli blokadu pri stvaranju kreativnih ideja, jesu li želje gledatelja postale prezahtjevne ili su jednostavni akcijski filmovi stvar prošlosti? Što reći nego to da su ljubitelji poštenog akcijskog filma kroz devedesete imali jedan cijeli švedski stol na raspolaganju pri odabiru, poznati/nepoznati glumci iz rukava su izvlačili adute kojima su težili prema uspješnosti, redatelji su otvoreno tražili materijale na kojima bi se jasno i glasno poigrali s raznim pirotehničkim sredstvima, producenti su tražili budući hit projekt temeljen na akcijskoj spektakularnosti… neka druga bolja vremena ili je tržište onda bilo pogodnije za razne kaskaderske akrobacije – ostaje otvoreno pitanje.
Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.
Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.
Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.
Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.
13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)
Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj MichaelWinterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila AngelinaJolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni DanFutterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i WillaPattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.
12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)
Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, KevinMcDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu RussellaCrowea, RachelMcAdams, JeffaDanielsa, HelenMirren, JasonaBatemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga BenaAfflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.
11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)
Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. HaydenChristensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.
10. Foreign Correspondent (1940.)
Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.
9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)
Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji JackNicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica MariaSchneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.
8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)
Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda CameronaCrowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“ – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju FrancesMcDormand, PhillipSeymourHoffman, BillyCrudup, JasonLee i ZooeyDeschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj KateHudson.
7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)
Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. GeorgeClooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio DavidStrathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i RobertDowney, Jr., JeffDaniels, FrankLangella i HarryDitson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.
6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)
U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, PeterWeir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i LindaHunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.
5. Crveni (Reds, 1981.)
Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se WarrenBeatty, kojem je na ekranu parirala DianeKeaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu JackaNicholsona, PaulaSorvina, GeneHackmana i MichaelaMurphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!
4. Salvador (Salvador, 1986.)
JamesWoods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (JamesBelushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film OliveraStonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.
3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)
Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. DustinHoffman i RobertRedford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.
2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)
Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine MichaelMann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija. Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.
1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)
Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja RolandaJoffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. SamWaterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput JohnaMalkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.
A sad jedna neobična vijest. HBO je odlučio prekinuti snimanje serije Luck, u kojoj glavnu ulogu nosi Dustin Hoffman, zbog prevelike stope smrtnosti konja na snimanju.
Naime, u prvoj su sezoni dva konja poginula na snimanju, a pri snimanju druge sezone, u utorak je još jedan konj doživio ozljedu zbog koje su ga morali uspavati. Prema izvorima i TV kuće, čelnici HBO su s veseljem ukinuli seriju zato jer joj je budžet bio iznenađujuće velik, a gledanost premala da bi ga opravdala.
Ne zna se kako je Dustin Hoffman reagirao na ovu vijest, ali sigurno nije zadovoljan konačnim ishodom, jer je on kao i čelnici HBO-a očekivao da će serija ponoviti uspjeh Boardwalk Empirea i Game of Thrones. Što nije… Po meni i bolje. Sad se bar mogu usredotočiti na nešto pametnije…
Glume: Tom Cruise, Dustin Hoffman, Valeria Golino, Jerry Molen
Zašto čovjek toliko pati na srcedrapateljne obiteljske priče koje i onima najtvrđeg srca stvaraju makar „knedlu“ u grlu, ako već ne tjeraju suze na oči? Što li je to toliko mazohistički u nama da uporno uživamo gledajući takve, svojevrsne tragikomedije, u Gogoljevom stilu smijući se kroz suze? Ili sam takva samo ja?
Pa, ja i Hollywood, izgleda, jer je filmska industrija unazad tridesetak godina stekla popriličnu fascinaciju mentalno zaostalim likovima poput Forresta Gumpa, Raymonda Babbita ili pak Sama Dawsona, i moram priznati da ih, gledajući pripadajuće im filmove, ne mogu kriviti previše. Eventualno biti zahvalna što su spomenuti projekti došli u ruke talentiranih ljudi koji su uspjeli izbjeći (previše) nepotrebne patetike i napraviti nekoliko zbilja lijepih, realnih filmova od kojih mi je teško odabrati „boljeg“ ili „dražeg“.
No, unatoč sličnoj tematici, ne može se nikako reći da su svi „na isti kalup“. Svaki od centralnih likova ima nešto „svoje“, zbog čega ga gotovo od prvog trena neizmjerno zavolimo, dok istovremeno suosjećamo s potpuno „ljudskim“ reakcijama posve običnih ljudi koji ga okružuju. Upravo to je slučaj i u Kišnom čovjeku (gdje bi i sam pridjev „kišni“ trebao već u naslovu biti pod navodnicima budući se radi o svojevrsnoj igri riječi – varijaciji na ime Hoffmanovog lika). Jer, Charlie Babbit (Cruise) sasvim je prosječan trgovac automobilima iz LA-a, pomalo napuhan, arogantan i sebičan – tipičan dvadeset-i-nešto-godišnjak iz bogate obitelji i problematičnog odnosa s ocem. Otuđeni otac, naravno, umire i Charlie odlazi u Cincinnati na čitanje oporuke kojom mu otac ostavlja nekoliko grmova ruža i krasan Buick kabriolet iz ’48., zbog kojega je, uostalom, i zaratio s njime. Ostatak imovine, 3 milijuna dolara, ostavljeno je ustanovi za mentalno oboljele Wallbrook, točnije, autističnom Raymondu Babbitu (Hoffman), Charliejevom starijem bratu o čijem postojanju potonji nije imao pojma. Šokiran i razočaran, tipično mladenački usijane glave, Charlie „otima“ Raymonda s namjerom da natjera očeve odvjetnike na pravedniju raspodjelu imovine. Međutim, uskoro snosi posljedice svojih postupaka. Naime, Raymond, cijeli život posve izvan doticaja sa stvarnim svijetom, prestrašen je naglom promjenom okoline i odbija funkcionirati izvan strogih dnevnih rutina na koje je navikao. Charlieju, nenaviklom brinuti o bilo kome osim o samom sebi, teško se nositi s njegovim „mušicama“. Što je otpočelo kao neočekivan susret dva potpuna stranca, pretvara se u pravu malu avanturu automobilom preko kontinenta; putovanje od Cincinattija do Los Angelesa tek ako pratimo liniju na karti. A ako se usudimo pogledati malo dublje, put iz Charliejevog egocentričnog svijeta prema bratskoj ljubavi i razumijevanju.
Kada govorim o Kišnom čovjeku, često istaknem kako je to prvi film kojim sam počela cijeniti Toma Cruisea kao glumca i uspjela ga odvojiti od neurotičnog malog scijentologa koji mi je uvijek bio dozlaboga antipatičan (što, u biti, apsolutno ne bi trebalo imati veze s njim kao glumcem, ali eto, teško je uvijek biti objektivan, meni pogotovo). Lik Charlieja Babbita je slojevit i uloga je to koja zahtijeva zbilja uvjerljivog glumca da bi se uspjela potpuno dočarati njegova dubina i drastična preobrazba iz površnog „gada“ u sasvim pristojno ljudsko biće. Cruise se u njoj izvrsno snašao, no njegova izvedba će, nažalost, vječito ostati u sjeni fantastičnog Dustina Hoffmana, koji naprosto krade svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Onaj prazan pogled, intonacija glasa, tikovi i zamuckivanja i napadaji panike – u Hoffmanovoj interpretaciji Raymond oživljava pred očima gledatelja i postaje toliko nevjerojatno stvaran i prisutan da je teško, po završetku filma, povjerovati kako se radilo tek o napisanoj ulozi. No, sam Hoffman puno je utjecao na scenarij i razvoj lika Raymonda (koji je na kraju ispao poprilično različit od početne verzije), što svojim idejama i sugestijama, što intenzivnim pozadinskim istraživanjem (proveo je godinu dana s autistima i njihovim obiteljima kako bi Raymondove reakcije bile što autentičnije, a posebno sa savantom Kimom Peekom, koji je bio i glavna inspiracija za Raymondov lik), a što improvizacijama tijekom samog snimanja koje su dovele do nekih najpamtljivijih prizora, te sasvim zasluženo ugrabio svog drugog Oscara.
Uz nenametljivu, vrlo lijepu režiju i teretu radnje potpuno na dva glavna glumca (iako se, gledajući njihove besprijekorne izvedbe, teško može povjerovati kako se radi o „teretu“), nastao je film koji dira duboko u srce, dušu, postiže da zatitra svaki tračak osjećaja koji posjedujete. Gotovo od prvog trenutka, čovjek jednostavno poželi čvrsto zagrliti Raymonda (što svakako nije preporučljivo), koji svojim bolešću narušenim i ponekad posve djetinjim poimanjem svijeta jednostavno budi ono najnježnije u gledateljima. Bez ustručavanja i svim srcem preporučujem ovu toliko toplu, toliko „ljudsku“ dramediju, o dvije naizgled nespojive osobe koje, igrom slučaja, završavaju na putovanju tijekom kojega otkrivaju svoju najsnažniju moguću poveznicu: onu obiteljsku.
Glume: Dustin Hoffman, Jessica Lange, Teri Garr, Dabney Coleman, Charles Durning, Bill Murray, Sydney Pollack, Geena Davis
Da sam prije par dana morao sastaviti ljestvicu svojih omiljenih pet ili deset glumaca, ne vjerujem da bih se sjetio Dustina Hoffmana. Nisam siguran koji bi bio razlog za taj „propust“, jer već nekoliko minuta gledanja Tootsie podsjetilo me je da je čovjek zapravo neizmjerno talentiran i sposoban pretvoriti se u najrazličitije likove. Dovoljno se sjetiti Kišnog čovjeka, Ponoćnog kauboja ili Kramer protiv Kramera (da ne nabrajam previše), i naravno Tootsie, tj. Dorothy Michaels. Dobro, Hoffman više nije u naponu snage i ne može se baš pohvaliti nekim velikim ulogama u posljednjih nekoliko godina, no drago mi je što me ovaj film podsjetio na njegove sposobnosti.
Hoffman glumi Michaela Dorseyja, glumca koji već dulje vrijeme nikako ne može dobiti ulogu u baš nikakvom projektu. Njegov najveći problem je što ga svi potencijalni poslodavci smatraju preteškim karakterom i ne žele raditi s njim, za što im on sam pruža dovoljno razloga. Osuđen na beskrajan obilazak raznih audicija, noćni posao u restoranu, držanje predavanja o glumi i planiranju postavljanja drame sa svojim cimerom Jeffom Slaterom (Bill Murray), pokušava pomoći prijateljici Sandy Lester (Teri Garr) da se pripremi za audiciju za ulogu u popularnoj televizijskoj sapunici. Nakon što ona bude odbijena, Michael će se preobraziti u Dorothy Michaels i napokon dobiti posao.
Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da je glavna stvar u ovom filmu to što Hoffman glumi ženu, treba napomenuti da je Tootsie puno više od običnog poligona za prezentaciju njegovih sposobnosti. Istina, vrlo je zanimljivo gledati Dorothy Michaels i mislim da je Hoffmanova transformacija odlična. Nije samo vrlo uvjerljivo utjelovio ženu, već i karakterno vrlo različitu osobu od Michaela Dorseyja, te je definitivno zaslužio klasično skidanje kape bez obzira na to koliko je hladno vani. No, osim toga, Tootsie je odlična romantična komedija i komplicirana ljubavna priča s puno manjih zapleta koji će Dorseyju otežati život, i istovremeno zabaviti gledatelje.
Da podsjetim, film se svidio i glasačima američke Akademije, što dokazuje čak deset nominacija za Oscara (uključujući gotovo sve najbitnije kategorije), iako je nagradu osvojila samo Jessica Lange (najbolja sporedna ženska uloga) koja glumi Julie Nichols, kolegicu Dorothy Michaels u sapunici i tihu patnju Michaela Dorseyja. No, 1982. godine bila je vrlo žestoka konkurencija (E.T., Gandhi), pa ne čudi posebno što je osvojen samo jedan kipić, a zanimljivo je da je Lange bila nominirana u obje ženske glumačke kategorije.
Što se tiče tehničke izvedbe filma, tu se zaista nema što prigovoriti. Film potpuno odgovara standardima najviše produkcije svog vremena, i vrlo je kvalitetno izveden. Gluma je također odlična, uz spomenute glumce gotovo svi ostali mogu se u najmanju ruku ocijeniti simpatičnima. Posebno bih izdvojio TeriGarr(glumi pomalo neurotičnu Sandy Lester) i Georgea Gaynesa, koji glumi jednog od glavnih likova sapunice, a nikako ne može zapamtiti svoj tekst (prepoznat će ga ljubitelji Policijske akademije). I sam redatelj Sydney Pollack vrlo je uvjerljivo odradio ulogu Dorseyjevog agenta, iako navodno nije želio glumiti u filmu, ali je popustio pred Hoffmanovim nagovaranjem. Možda je zanimljivo spomenuti da u filmu glumi i Geena Davis, kojoj je to, ako se ne varam, bilo prvo pojavljivanje na filmu.
Ne želim pretjerivati, međutim još jednom ću spomenuti odličnu transformaciju DustinaHoffmana iz pomalo mrzovoljnog, svojeglavog i ponekad beskompromisnog Michaela, u staloženu, samopouzdanu i odmjerenu Dorothy. Glumiti muškarca koji glumi ženu samo je po sebi dovoljno izazovno, pogotovo kad je riječ o osobama koje se prilično razlikuju po karakteru, no posebno je impresivno što Dorothy mora zadržati svoj staložen nastup čak i u situacijama koje Michael vrlo intenzivno proživljava. Istovremeno, Hoffman nam mora prenijeti emociju oba lika i to toliko uvjerljivo i radi, da se čini kao da je riječ o nimalo kompleksnom glumačkom zadatku. Izuzetno mi je drago da se nisam našao u situaciji sastavljati listu spomenutu na početku, jer bih se vjerojatno propisno osramotio izostavljanjem istinske glumačke legende. No, dosta o tome prije nego ova recenzija počne nalikovati plaćenom oglasu…
Tootsie svakako zaslužuje mjesto u ovom ciklusu romantičnih komedija i sigurno neće razočarati ljubitelje žanra. S jedne strane radi se o klasičnoj boy meets girl – boy loses girl priči, a s druge strane više-manje klasičan ljubavni zaplet dodatno je obogaćen gotovo nemogućim okolnostima u kojima će se naći glavni lik. Na taj način, stvoreno je idealno tlo za gomilu komičnih situacija, ali i brojne romantične komplikacije kojima mora obilovati svaki rom-com koji drži do sebe. Ova isprobana formula izvedena na atipičan način rezultirala je vrhunskim i iznimno zabavnim filmom. Iako traje gotovo dva sata, u filmu nema praznog hoda koji bi omogućio gledateljima da skrenu pažnju na nešto drugo te ga mogu preporučiti ne samo ljubiteljima žanra, već i svima ostalima. Ili, svima koji su spremni podnijeti DustinaHoffmana u suknji i štiklama…
Glume: Dustin Hoffman, Jon Voight, Sylvia Miles, John McGiver
John Schlesinger svoju je redateljsku karijeru isprva započeo u rodu dokumentarnog filma, gdje je ostvario zavidan uspjeh krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. 1961. osvaja Zlatnog lava u Veneciji za dokumentarni film Kolodvor i ubrzo će uslijediti nova faza njegove karijere u kojoj će prevladati interes za igrani film. Socijalne teme i osjećaj za društvenu nepravdu česte su tematske cjeline u Schlesingerovim dokumentarcima, a iste će biti prisutne i u njegovim igranim filmovima, počevši s filmom Darling iz 1965. godine. Slične teme nisu samo dio Schlesingerovih preferencija, već se sredinom i krajem šezdesetih godina javlja nova generacija američkih i britanskih redatelja čija je društvena angažiranost dijelom i rezultat usvajanja poetike talijanskog neorealizma koja je tih godina već na izlaznim vratima. Usvajaju se i obrasci dokumentarizma, čime se realističnost kao režijski princip želi promaknuti u prvi plan. Schlesingerov Ponoćni kauboj iz ’69. može se promotriti iz ovih pozicija, premda je potrebno neke elemente iz filma izdvojiti i smjestiti u poseban okvir.
Glavne uloge u Ponoćnom kauboju tumače JonVoight i DustinHoffman. Voight igra lik Joea Bucka, teksaškog perača suđa koji odlazi u New York kako bi ostvario karijeru žigola. Hoffman tumači lik Enrica „Ratsa“ Rizza, njujorškog uličara i sitnog prevaranta koji će se, nakon prvotne netrpeljivosti, zbližiti s Buckom i postati mu jedini poznanik na kojeg se može osloniti. Glumačke izvedbe su sjajne i ove su uloge Voightu i Hoffmanu širom otvorile vrata i od njih učinile prave filmske zvijezde. Oskarom ipak nisu nagrađeni za svoje uloge, ali je film uspio osvojiti čak tri statue, i to u elitnim kategorijama za najbolji film, redatelja i scenarij. Zanimljivo je kako je Ponoćni kauboj prvi film u povijesti koji je osvojio Oskara, a bio je kategoriziran pod oznakom „X“, tj. etiketiran filmom kontroverznog sadržaja.
Okosnicu filma čini priča o odlasku Joea Bucka u New York. Njegova je želja ostvariti karijeru žigola koji bi zadovoljavao potrebe starijih dama iz njujorškoga visokog društva. Naivnost je gotovo glavna crta njegovog južnjačkog (porijeklom je iz Teksasa) karaktera, koja se već očituje u prvim kadrovima filma. Joe ima viziju New Yorka kao grada mogućnosti i mjesta gdje može ostvariti svoj „američki san“. U maštanjima idealizira svoj budući „zanat“ i uvjeren je kako mu imidž „kauboja“ može donijeti dobru zaradu i kako je upravo to ono što žene u New Yorku žele. Joe Buck ne nalazi ideje samo u svojoj mašti. Televizija, radio i reklame izvori su koji stvaraju privlačnu sliku velegrada. Buckova ideja New Yorka nalazi svoje temelje u lažnoj medijskoj slici koja stvara obmanjujuću hiperrealnost. Grub doticaj sa stvarnošću Joe će doživjeti nedugo nakon prvih njujorških iskustava. Blještavilo i glamur, kao i mogućnost velike zarade koju Joe želi, samo su prividi na koje nasjedaju oni koji još nisu iskusili koliko je život u takvome gradu težak. Ne postoje jednake mogućnosti za svakoga i ispod površine lažne medijske slike i neistinitih glasina nalazi se surova stvarnost u kojoj je teško preživjeti. Nakon početnih neuspjeha u zaradi, Joe će upoznati „Ratsa“, sitnog prevaranta, s kojim će isprva imati sukob. Ratso će najprije pokrasti njegov novac prodavši mu lažnu priču o svodniku kod kojeg može unaprijediti svoj posao. Nakon što je Joe saznao za prevaru, pronašao je Ratsa, koji se iskupio tako da je ponudio Joeu svoj stan. Time će njih dvoje krenuti u zajednički pokušaj zarade koja bi ih trebala odvesti do Floride, što ujedno znači i odlazak iz New Yorka te spas i početak novoga života.
Odjeci neorealizma osjete se jednim dijelom u filmu. Schlesinger često koristi kadrove bliže „dokumentarizmu“ u seciranju njujorškog društva. U mnogima od njih Joe Buck ili Ratso prolaze kroz razne njujorške avenije, pritom se krećući među masom (uz sjajnu pozadinsku pjesmu Harryja Nilsona „Everbody’s talking“). Schlesinger pridaje pažnju i realističkom prikazu grada. Često se kamera fokusira na pojedine prolaznike, vozila, ali i na reklame (posebno treba istaći u nekoliko navrata istaknut dvosmisleni logo M.O.N.Y.), izloge i blještavilo Times Squarea. Već spomenuti prividni glamur i blještavilo Schlesinger u filmu suprotstavlja kadrovima Ratsova prljavog stana ili fokusiranjem na avenije sa žigolima, prostitutkama i prosjacima. Obuhvatan prikaz New Yorka nije zaobišao ni subkulture. Zabava prikazana pri kraju filma, koja se može svrstati u tada popularne događaje koji su slavili kult Andyja Warhola, daje još jedan aspekt njujorškog života. Čak je i odlazak na Floridu jedan od tipičnih neorealističkih motiva neostvarene želje likova.
S druge strane, postoje neki elementi koji dijelom odmiču od neorealističke poetike i primjene „dokumentarizma“. Karakterizacija Joea Bucka izrazito je modernistička i time se odmaknula od neorealističkog smještanja karaktera likova u pozadinu. Tijekom filma Schlesinger putem pretapanja ili naglih rezova ubacuje flešbekove (u crno-bijelim kadrovima) koji predstavljaju Joeova sjećanja, snove ili želje. Flešbekovi su očitovanje Joeovog nesvjesnog i u njima se izmjenjuju motivi zabranjene ljubavi s djevojkom te izdvajaju neke slike iz Joeovog djetinjstva i njegova odnosa s roditeljima i bakom. Lik Joea Bucka je utoliko kompleksniji što je njegov život obilježen događajima iz prošlosti koje u filmu Schlesinger ipak nije do kraja demistificirao. Pogotovo je zagonetan, a istodobno za tadašnju publiku i šokantan, Joeov odnos prema religiji koji je u nejasnim crtama prikazan kao trauma iz djetinjstva. Ova redateljska intervencija daje filmu autorski pečat i ujedno tvori mozaičnu dramaturgiju koja sjajno balansira (i na mnogim mjestima ironizira) „modernu“ karakterizaciju Joea Bucka s jednostavnijom, ali iz moralnog aspekta mnogo snažnijom, karakterizacijom Ratsa. New York će tako postati mjesto kolizije hiperrealnosti, tj. suvremenog stanja modernog svijeta prividnih „mogućnosti“, novca, moći i visokog društva s neprimjetnim svijetom „otpisanih“ pojedinaca za koje su isti uslovi izvan doticaja.
Legendarni DustinHoffman objavio je cast filma koji će režirati, a koji sa snimanjem kreće ovaj tjedan. Glavne uloge nose oskarovka Dame Maggie Smith i BillyConnolly, a potvrđena su i imena poput MichaelaGambona, SheridanSmith, TomaCourtenayja i PaulineCollins.
Film Quartet, temeljen na istoimenoj drami RonaldaHarwooda, radi se o redefiniranju starosti i dočekivanju starosti s nadom, umjesto depresijom. Radnja je smještena u starački dom za umirovljene operne pjevače koji svake godine, povodom Verdijevog rođendana, organiziraju koncert kojim skupljaju novac za održavanje svog doma.
Hmmm, drama o šačici staraca koji pjevaju operu? Da, i moja reakcija je bila slična Vašoj – WTF? Ali ako Dustin ispadne barem približno redatelj kakav je glumac, ne sumnjam da će i iz takve, naizgled banalne, radnje uspjeti izvući dobar film.
Odbrojavanje do ovogodišnje dodijele Oscara bliži se kraju, a postalo je još slađe kada smo saznali da će se nakon 5 godina na njima pojaviti legendarni Jack Nicholson sa svojim prijateljem Dustinom Hoffmanom, i to ne samo pojaviti, već i dodijeliti jedan zlatni kipić. Još ne znamo kome ni zašto, ali ne sumnjamo da će iza toga Oscara, koji će ove ikone ’70ih držati u rukama, stajati ipak neka veća i bitnija nagrada. Da se podsjetimo, Jack je do sada bio 12 puta nominiran i osvojio je tri Oscara za uloge u filmovima One Flew over the Cuckoo’s Nest, As Good as It Gets i Terms of Endearment. Dustin je bio 7 puta nominiram i dva puta je zaslužio Oscara, i to za najboljega glavnog glumca u filmovima Rain Man i Kramer vs. Kramer. ‘Perfektni finiš’, rekli bi uz lulu i kavu dok raspravljamo sa svojim filmofilskim prijateljima o skorom spektaklu filmskoga svijeta, ikone Hollywooda ponovo udružene podsjećajući nas na svoju veličinu, iako im to nije naravno cilj, već dobro se zabaviti i pritom, ako je moguće, nositi sunčane naočale u zatvorenoj prostoriji. Kako bi sam Jack rekao kroz svoj jockerovski cerek: “What can I say? I’m an Oscar man.”
