Posts Tagged ‘Eric Roth’

Najbolji novinarski filmovi

Tuesday, April 17th, 2012

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Jako glasno i nevjerojatno blizu

Sunday, February 12th, 2012

Jako glasno i nevjerojatno blizu (Extremely Loud and Incredibly Close, 2012., 129 min.)

Redatelj: Stephen Daldry

Glume: Thomas Horn, Tom Hanks, Sandra Bullock, Max von Sydow, John Goodman

Ocjena: 8.5/10

 

U nedavnoj recenziji filma Sve je rasvijetljeno najavio sam skoru ekranizaciju i drugog romana obećavajućeg pisca Jonathana Safrana Foera, pod nazivom Jako glasno i nevjerojatno blizu. Nakon višemjesečnog čekanja, pri čemu su mom uzbuđenju pridonijele i dvije nominacije za Oscara, konačno sam se dočepao tog Daldryjevog konja za utrku i, sa sjećanjem na, podijeljenim kritikama unatoč, meni vrlo dragu knjigu, po drugi put izložio se potresnoj priči dječaka sasvim prigodnog imena – Oskar.

Jedanaestog rujna zna se dobro koje godine, devetogodišnji Oskar Schell ostaje bez voljenog oca, koji je odabrao krivi dan da dogovori sastanak u jednom od Tornjeva. Natprosječno inteligentan i racionalan za svoju dob, s velikim interesom za znanost i istraživanja, ali i mogući Aspergerovac („rezultati pretraga nisu bili definitivni“), Oskar je oduvijek bio poseban – osjeća se nelagodno kad treba pričati s ljudima, izbjegava dizala, odbija ući u podzemnu („nikad ne znaš kad će nas dići u zrak ljudi koji nas uopće ne poznaju“)… I njegov je otac bio jedina osoba koja je s njim mogla razgovarati, svako malo organizirajući nekakvo istraživanje i lov na blago, postavljajući zagonetke, sve samo da sina izvuče iz stana, natjera da komunicira s ljudima i u njemu potiče malog znanstvenika. Kad od „najgoreg dana“, kako se Oskar uvijek referira na 9/11, prođe puna godina, mali se odvaži ući u očevu sobu i, u namjeri da uzme stari fotoaparat iz ormara, razbija plavu vazu iz koje ispada kovertica s nekakvim tajanstvenim ključem i jednom riječju na omotnici: Black. Željan nastaviti „igru“ s ocem, prestravljen zbog činjenice da je sve udaljeniji od njega, i nesposoban razgovarati s otuđenom majkom, Oskar odlučuje povaditi iz telefonskog imenika sve Blackove s područja New Yorka, pokucati im na vrata i upitati koja je njihova povezanost s njegovim ocem. Naoružan opremom za preživljavanje koja se sastoji od dalekozora, gas maske i defa (tamburina) „koji ga smiruje“, i prihvaćajući društvo dobrovoljno nijemog, misterioznog starca kojem njegova baka iznajmljuje sobu, Oskar kreće u najveću potragu dotad, prateći posljednji trag koji će mu otac ikada ostaviti.

Iako me nisu pretjerano uzrujale ili mi pokvarile iščekivanje, treba reći da su film do mojih očiju dopratile nezgodne glasine kako se radi o tipičnom tearjerkeru pripremljenom za berbu Oscara, pretencioznom i oportunističkom proizvodu koji iskorištava jednu nacionalnu (i šire) tragediju i još uvijek primjetnu ljudsku sklonost empatiji za svoje sebične, materijalističke potrebe. Sa sličnim rječitim hračcima susreo se i Foer kad je priču objavio 2005., a s obzirom na redateljevu prošlost (triput nominiran za ćelavca: Billy Elliot, The Hours, The Reader), scenaristov dosje (Eric Roth nagrađen za Forresta, a još radio na The Insideru, Munichu i Benjaminu Buttonu i jednom Poštaru) i odabir starih poznanika Kodakove dvorane, Hanksa i Bullockice, jasno je da su takvi komentari naišli na plodnu podlogu i u filmskom slučaju. Međutim, klasično pecanje na kipiće i predvidljiv tearjerker ili ne, emocije koje se prenose kroz ekran doživio sam itekako pravima. Pričamo o jednoj od najvećih tragedija uzrokovanih ljudskom rukom, gledanoj iz perspektive asocijalnog djeteta, i osjećaji mi nisu krišom podvaljeni. Dakle, ne, ni u jednom trenutku nisam osjećao kako upravo nasjedam na neki jeftin trik i slijepo plešem kako mi Daldry i ekipa prepredeno sviraju na prigodno tragičnim žicama violine. Trauma izbija iz svake Oskarove geste i iz svakog pogleda, tuga ispunjava prostor između prvog i zadnjeg kadra, a činjenica da je to stvarno mogla biti bilo koja obitelj, pa čak i naša, cijelu tu stvar čini još tragičnijom. To je ta nasumičnost koja ubija u pojam, oko tri tisuće obitelji nasumce kažnjeno tobože u službi neke „više svrhe“, jer su radili u zgradama, dostavljali pakete, sastančili, nosili pizzu, bili Amerikanci.

Pametno se koncentriravši na samo jedan narativni rukavac iz knjige, ostavljajući bakinu i djedovu podjednako tragičnu priču o drezdenskome bombardiranju debelo u sjeni Oskarove potrage, Daldry vjerno prenosi gotovo sve što je Foeru pošlo za rukom da tako fino kaže u knjizi, zadržavajući onu istu pozitivnu čudnost, osebujnost, duhovitost, ali i sveprisutan šok, tugu i traumu. U nastojanju da ništa ne spoilam, a opet istaknem ono što se istaknuti mora, spomenut ću i da je ono što malog Oskara tijekom čitave potrage (filma) zapravo najviše muči – nešto što je prešutio svima, a „pogotovo majci“ – nešto toliko tužno i bolno da gotovo od samog prisjećanja postanem balav. Svaka čast Foeru na knjizi koja će u mom pamćenju ostati odlična, ali ruku treba stisnuti i ovoj ekipi, od Hanksa i odlične Bullockice, preko zahtjevnog i, samo na trenutke, možda pomalo neuvjerljivog debija malog Horna (koji, ako je vjerovati internetu, tečno govori hrvatski zbog maminih korijena?!), do starog majstora van Sydowa, koji je nominaciju zaslužio svakim od svojih opterećenih pogleda.

Svjestan sam da postoji mogućnost da zbog drage mi knjige nisam baš objektivan (ali, opet, kad jesam?), a nisam bome ni zaboravio na povremeno pomalo sramotno činjenicu da dirnuti mene u emotivnom smislu nije pretjerano zahtjevan zadatak (pitanje je tko je više plakao za Mufasom, Simba ili ja), ali Jako glasno i nevjerojatno blizu kod mene dobiva bodove o kojima drugi filmovi iz ovogodišnje oskarovske trke mogu samo sanjati. Ne, ne želim reći da je ovo najkvalitetniji film godine, takve procjene prepuštam masi kompetentnijih promatrača, ali priča o neobičnom djetetu koje na dosljedno neobičan način pokušava uliti malo smisla u nešto korijenski besmisleno meni je uvjerljivo najdraži film u posljednje vrijeme.

Angelina opet socijalno osviještena

Saturday, November 19th, 2011

Kako se približava premijera njezinog redateljskog debija U zemlji krvi i meda, Angie već polako gleda sljedeći projekt u koji bi mogla uplesti svoje prste. Nakon rata na našim prostorima, za oko joj je zapeo biopic o Gertrude Bell, pionirki iz ranog dvadesetog stoljeća, opisivanoj često kao „ženski Lawrence od Arabije“, koja je bila izuzetno aktivna na srednjem istoku i zaslužna je za uspostavljanje „modernog“ poretka u Jordanu i Iraku. Tijekom Prvog svjetskog rata, radila je za Britansku obavještajnu službu te igrala ključnu ulogu u svrgavanju Otomanskog carstva i osnivanju Iraka.

Scenarij je povjeren Jeffreyu Caineu (The Constant Gardner), a produkcija Ridleyu Scottu koji, šuška se, pikira i na redateljsku stolicu. Tim Jolie-Scott zvuči prilično dobro, no pitanje hoće li ova suradnja zaživjeti u kakvo skorije vrijeme. Naime, Angie je već uključena u dva projekta: Disneyev fantasy Maleficient i povijesni spektakl Cleopatra, koji samo što nije „ulovio“ Erica Rotha (The Curious Case of Benjamin Button) kao scenarista, a navodno je i David Fincher zainteresiran za mjesto redatelja. Scott je pak zaposlen Prometheusom, svojevrsnim prequelom serijala Alien, a bacio je oko i na Gucci, baziran na poznatoj modnoj obitelji te triler Child 44. A tu je i remake Blade Runnera, iako je on predviđen najranije za 2013.

Fincher i “Cleopatra”

Friday, November 18th, 2011

Bez obzira što je (ne samo) James Cameron zagrizao za režiju spektakla Cleopatra u kojoj bi (će) glavnu ulogu imala (imati) Angelina Jolie, sama glumica je uprla prstom u Davida Finchera kao poželjnog redatelja (može joj se, očito). Poznata je njena želja da odradi tragičnu kraljicu Egipta, a ni studiji ne žele film bez nje, što jest – jest. Kako je Fincher završio s Girl with the Dragon Tatoo i nije sigurno hoće li se igrati s vatrom, a s njim se ionako ne zna koji će mu i kakav sljedeći projekt biti, vjerojatno razmišlja i o ovoj opciji.

Sony je mudro pikirao Erica Rotha, koji je radio scenarij za The Curious Case of Benjamin Button a koji bi trebao razraditi Kleopatrin na način koji bi zadovoljio Finchera. Uz „gostovanje“ producenta Društvene mreže i Dragon Tattooa Scotta Rudina, glavnu glumicu koja je supruga čestog mu odabira Brada Pitta (a nikad se ne zna hoće li isti i ovdje zaigrati?), nova Cleopatra zbilja zvuči kao koktel od kojeg će se Fincher napiti.

Film je inače za ekrane prilagodio Brian Helgeland (Robin Hood) po knjizi Stacy Schiff „Cleopatra: A Life“, gdje je Cleopatra prikazana i kao mudra političarka i zavodnica. Za Sony je ovo projekt top priorieta, možda čak i najvišeg, jer ga uz jutarnji Starbucks već uspoređuju s novim Gone with the Wind.

Kako veli Scott Rudin, ova će Kleopatra biti sasvim drugačija i potpuno sofisticirana. Mnoge su Kleopatre opisane kao zavodnice, uključujući i Mankieviczevu koju je utjelovila Liz Taylor, no ovo je prva knjiga koju je napisala žena i u kojoj je Cleo all-in-one: bomba, ratnica, političarka.

Odluke su blizu i dosta redatelja trlja ruke, ali samo će ih nekoliko prići blizu a Angie, pak, želi Finchera, a studio želi – Angie.

Matematika?

Novi projekt Johna Goodmana

Tuesday, January 4th, 2011

John Goodman je oduvijek bio miljenik publike te je u zadnjih par godina njegov izostanak s velikog i malog ekrana bio razočaravajući. No opravdan zato jer se borio sa svojom preekomjernom težinom i ovisnošću o alkoholu da bi se poštedio najgorih predviđanja njegovih doktora. No momčina je uspjela smršavjeti i prestat ličit na ministra Šukera i pretvoriti se u pravog Bonda :) Nakon toga je zaredao nastupe u Treme i Smithovom Red Stateu a za idući projket planira nešto veće, obzirom da će u filmu glumiti sa Tomom Hanksom i Sandrom Bullock. Extremely Loud and Incredibly Close je ime projekta kojeg će režirati redatelj tri puta nominiran za Oscara- Stephen Daldry ( The Reader). Scenarij je napisao Eric Roth (Forrest Gump), a sudeći po svim ovim imenima, film će biti Oscarovski materijal. Sama radnja filma je ekranizacija istoimenog romana Jonathana Safrana Foera, a govori o dječaku od 10 godina čiji otac pogiba 11. rujna ali mu prije toga ostavlja ključ od nečega. Dječak se zatim baca u potragu kroz 5 kvartova u New Yorku kako bi otkrio što ključ otključava…