Ne mogu se oteti dojmu da su devedesete bile najplodnije desetljeće za akcijski film; bilo po kritičarskim hvalospjevima, bilo po komercijalnom uspjehu, bilo po nekom svjetski prepoznatljivom statusu, a dobri dojmovi traju još i danas, za neke od naslova gotovo i dva desetljeća nakon što su snimljeni. Preveliki višak slobodnog vremena doveo je do toga da počnem malo reorganizirati osobnu kolekciju i nekako nisam mogao ne zamijetiti da svaki film koji znam s vremena na vrijeme pogledati potječe upravo iz spomenutog razdoblja.

Tako je u tom desetljeću John McLane još jedanput postao čovjek na krivom mjestu u krivu vrijeme u Die Hard 2 (1990), da bi mu koju godinu kasnije preživjeli članovi obitelji Gruber objavili osobni rat u Die Hard: With a Vengeance (1995), svoj je imidž mamurnog tipa koji uvijek ima nešto sarkastično za reći podcrtao nastupom u The Last Boy Scout (1991), a da je jedina osoba koja može spasiti planetu Zemlju ležerno dokazuje u Armageddonu (1998). Renny Harlin nakon režije spomenutog Die Hard 2 udružuje svoje snage sa Sylvesterom Stalloneom u akcijskoj napetici Cliffhanger (1993), postajući dio obećavajućeg elitnog društva koje sačinjavaju James Cameron, Paul Verhoeven i John McTiernan – rasni akcijski redatelji koji vladaju žanrom kako autorskim izričajem, tako i smislenim filmovima.

Podstanarsku holivudsku adresu u tim godinama dobiva i John Woo, koji svoj hongkongški staž zaokružuje nabrijanim Hard Boiled (1992), a novu dionicu karijere otvara s Hard Target (1993), uspjelim akcićem koji predstavlja Jean-Claudea Van Dammea kao nekog na koga bi se moglo računati, s obzirom da je godinu dana ranije nastupio u filmu Universal Soldier (1992), još jednog holivudskog podstanara Rolanda Emmericha, i ostvario uistinu neočekivani uspjeh. Emmerich se okreće spektakularnijim SF ekstravagancijama, ali Woo se zadržava u akcijskim vodama, prvo se predstavljajući široj publici s Broken Arrow (1996), a onda sve bacajući na koljena odličnim Face/Off (1997) – usput transformirajući plesača Travoltu u opakog motherfuckera s dva pištolja. Ali, nije samo Travolta profitirao u suradnji s Woom, Nicholas Cage postaje još jedan zaštitni trade mark akcijskog filma devedesetih. Michael Bay od anonimusa i redatelja jednog osrednjeg filma dobiva odriješene ruke da napravi pakao u zatvorenom zatvoru Alcatraz i šansu iskorištava maksimalno, Sean Connery pritom koristi priliku da odigra Bond igrača u poznim godinama, a Cage da odsvira drugu violinu. Zaključak je da su u The Rock (1996) šansu svi dobro iskoristili, ali Cage od druge violine postaje nabildana vojničina u hitu Con Air (1997), pretvarajući se u kućnog glumca producenta Jerryja Bruckheimera i zaokružujući plodne devedesete nastupom u zabavnom Gone in Sixty Seconds (2000).

Steven Seagal ubacuje se među profitabilne igrače svojim Under Siege (1992), a da probleme ne mora tražiti na otvorenom moru dokazuje i s Under Siege 2: Dark Territory (1995), Sandra Bullock mora držati gas do daske dok Keanu Reeves pokušava deaktivirati paklenu napravu ispod jurećeg autobusa u furioznom Speed (1994), društvo mu pravi Jeff Bridges na istom poslu u Blown Away (1994), a Wesley Snipes postaje ubojiti Passenger 57 (1992), sve to iz prikrajka gleda uskrsnuli James Bond dok pijucka mućkani martini u GoldenEye (1995) dok mu iznad glave visi Tom Cruise u Mission: Impossible (1996), Martin Riggs i Roger Murtaugh dolaze na još par dana do zaslužene mirovine u Lethal Weapon 3 (1992) i Lethal Weapon 4 (1998), Harrison Ford postaje američki predsjednik koji vatrenim djelovanjem rješava pitanje neželjenih gostiju u Air Force One (1997), a da stare legende nimalo ne posustaju dok im mlađa generacija dahće za vratom pokazuje i Arnold Schwarzenegger nastupima u Total Recall (1990), Last Action Hero (1993) (koji doduše ispada flop biblijskih razmjera, ali reputacija mu svakim danom samo raste) i True Lies (1994) – zabavnom akcijskom razbibrigom koja Jamesa Camerona predstavlja u jednom opuštenijem izdanju, daleko od SF mainstrema i Terminator 2: Judgment Day (1991), no sami žanr SF/Akcije dobiva novu dozu adrenalina kroz pojavu The Matrix (1999).

Treba spomenuti i Genea Hackmana i njegov efektni nastup u Crimson Tide (1995), filmu gdje su pouzdani Tony Scott i tadašnji akcijski doktor Jerry Bruckheimer odlučili na atomskoj podmornici napraviti ni više ni manje nego pravu pobunu te pridobiti na svoju stranu oduvijek nesklone kritičare. Da se ne radi o slučajnom pogotku pokazuju i s Enemy of the State (1998), urbanim techno trilerom gdje Hackman jednostavno nadmašuje nadolazeću kino atrakciju zvanu Will Smith u svakom kadru, iako ga pola vremena tamo ni nema. Stari je Clint Eastwood preriju zamijenio gradskim betonom i počeo otvoreno zbijati šale na račun sve većeg broj vlastitih godina kroz lik zadihanog tajnog agenta u In the Line of Fire (1993), a da mu pod stare dane na pamet svašta pada pokazuje i Dustin Hoffman u ne tako sjajnom koliko isplativom Outbreak (1995). Prije nego je postao američki predsjednik u Air Force One (cijeli ovaj niz povezuje još jedno prepoznatljivo redateljsko ime – Wolfgang Petersen) Harrison Ford je imidž Indiane Jonesa odlučio zamjeniti bjeguncem od pravde u The Fugitive (1993), a nakon toga se malo prošetao u špijunske vode jer, kako je James Bond bio stavljen na police zaborava, a Ethan Hunt tek sjaj budućnosti u očima svojih producenata, bilo je vrijeme da najdraži američki informatičar dođe do velikog ekrana i Ford postaje Jack Ryan u solidnom Patriot Games (1992) te nešto boljem Clear and Present Danger (1994). Uvjerljiv ili ne, Fordova promjena stvara nove uspješnice devedesetih.

Ni mlađe snage ne spavaju dok traje obnova. Tako Tom Cruise svoj ulazak u devedesete započinje laganom uspješnicom Days of Thunder (1990) (Tony Scott nema nikakvih problema pri stvaranju hitova), a izlazak zaokružuje s Mission: Impossible II (2000), financijski uspješnim dijelom franšize, no koja samo potvrđuje kako je John Woo doživio svoj kreativni limit te film nema prevelikih kritičarskih hvalospjeva kao prvi dio. Luc Besson dolazi malo posjetiti New York te nam pokazati kako ga svojim očima vidi Léon (1994), a nakon što je dušu i tijelo prodao kako bi skupio novac za svoj prvijenac, Robert Rodriguez ovaj put ne mora raditi istu stvar kako bi napravio Desperado (1995), a sve to iz prikrajka promatra mlađahni Val Kilmer kao Simon Templar u The Saint (1997), kojemu, nažalost, ne polazi za rukom lansirati još jednu špijunsku franšizu jer film kritičarski biva dočekan na nož (nekako bez pravog razloga) ali ga publika ne izbjegava, postavljajući ga kao još jednu u nizu akcijskih uspješnica devedesetih.

Stariji redateljski vukovi rade nešto sporijim tempom, no isporučuju kvalitetno. Michael Mann nam napokon donosi susret dvije legendi Roberta DeNira i Ala Pacina u Heat (1995), na kraju ih razdvajajući jednim od najžešćih obračuna snimljenim na filmsku vrpcu, John Badham i Mel Gibson udružuju snage u još jednom laganom, rado gledanom, ljetnom hitu Bird on a Wire (1990), imenjak mu John McTiernan odbija raditi nastavak Die Hard franšize kako bi se igrao s ruskom nuklearnom podmornicom u The Hunt for Red October (1990) (prvim nastavkom serijala u kojoj glavnu riječ ima već spomenuti Jack Ryan), a treći John iz ovog dijela, ovaj put se radi o Frankenheimeru, na sebe uzima zadatak snimanja jednog akcijskog trilera Ronin (1998), pokazujući svima kako se rade autentične potjere s automobilima te da realnost u istima itekako ima svojih privlačnosti.

Spominjani je Cliffhanger Sylvestera Stallonea u devedesetima predstavio kao zvijezdu koju publika još uvijek voli, a njegovi pokušaji da se predstavi što većem broju gledatelja imaju zanimljive rezultate. Nastupom u zabavnom Demolition Man (1993) ispaljuje hitac prema publici koja je obično navikla vidjeti krupnog Arnolda Schwarzennegera u sličnim ekstravagancijama, ali hitac tek djelomično pogađa metu, financijski završavajući ni na nebu, ni na zemlji, predstavljajući mlađahnu Sandru Bullock kao buduću zvijezdu i Wesleya Snipesa u, za njega, netipičnoj ulozi. Da mu eksperimentiranje nije strano, Stallone će pokazati nastupima u akcijskom trileru The Specialist (1994), još jednim neodređeno uspješnim projektom, najpoznatijem po famoznoj sceni tuširanja sa Sharon Stone, a onda i u filmu katastrofe Daylight (1996) koji najavljuje sušno razdoblje Slyjeve isplativosti (Daylight od propasti spašava tek svjetski box office rezultat). Simpatična Sandra svoje odrađuje u spominjanoj Brzini, no dobar dojam ruši u njegovom nastavku, Speed 2: Cruise Control (1997), financijskim i kreativnim neuspjehom. Eddie Murphy predstavlja se kao razočarenje u trećem nastavku popularne akcijske franšize Beverly Hills Cop III (1994), a popravni ispit ne prolazi ni  Metro (1997), obični klon spomenutih (iako ga krase odlične akcijske scene). Snipes mu bez muke preuzima titulu crnog akcijskog junaka nastupom u Putniku 57, zaokružujući svoje cool pojavljivanje u još dva akcijska projekta, od kojih Drop Zone (1994) funkcionira savršeno te Money Train (1995), koji ipak označava korak unatrag, popravljajući dojam sekundiranjem Tommyju Leeu Jonesu u kvalitetnom, ali financijski slabom U.S. Marshalls (1998).

Arnold Schwarzenegger nema problema s flopom znanim i kao Last Action Hero s obzirom na to da ga publika opet voli u šablonskom Eraser (1996) i odličnim True Lies, no kao i Stallone, devedesete zaokružuje slabim i neisplativim End of Days (1999). Dok stara garda sve očitije muči muku s projektima kojima bi se održali na vrhu, neki mlađi igrači kucaju na vrata. Keanu Reeves devedesete zaokružuje kao potvrđena akcijska zvijezda, no tek su kritičari zamijetili kako se lijepo predstavio u Point Break (1991), kojim se, paradoksalno, Patrick Swayze oprostio od pravog smjera svoje karijere. Da mu akcija ipak nije mrska, Swayze će pokazati nastupom u slabom Black Dog (1998), ali poštenom filmu ceste koji će, iako samo nakratko, prizvati u sjećanje dane kada je kao Dalton pravio reda u Road House. U tim godinama počinjemo upoznavati Samuela L. Jacksona kao konstantu big budget filmova jer, nakon što je pravio društvo Johnu McLaneu, ovaj put sekundira Geeni Davis u akcijom nabijenom The Long Kiss Goodnight (1996), u najmanju ruku zanimljivom pokušaju Rennyja Harlina da se vrati na akcijski vrh. Jackson svoj talent napokon uspijeva prezentirati nastupom u The Negotiator (1998), jednim od najkvalitetnijih predstavnika akcijskih trilera devedesetih, ali kojemu je nedostajao jači komercijalni uspjeh da bude pravo zapažen. Da stara garda ima problema s odabirom projekata pokazuje i Bruce Willis, koji kao da igra igru uspjeh-neuspjeh – između akcijskih uspješnica ubacuje i Striking Distance (1993), slabašan film u kojemu ne pokazuje ništa novo (osim fenomenalne potjere s početka filma), The Jackal (1997), posve nepotrebni i poprilično zamorni remake kultnog Day Of The Jackal, te Last Man Standing (1996), dokazujući kako velika kvaliteta ne donosi uvijek i poštenu, upečatljivu zaradu, što starom redateljskom veteranu Walteru Hillu predstavlja problem još od Another 48 Hrs. (1990).

Uz neke stare i neke nove zvijezde, devedesete su donijele i neke naslove koji se nisu mogli povezati ni s jednom grupom, što im je, ako ništa drugo, osiguralo da budu zastupljeniji nego bi to bio slučaj da predstavljaju dio nečije karijere. Tako je supermodel Cindy Crawford debitirala u jednom smušenom (ali ne posve antipatičnom) akciću Fair Game (1995), gledali smo posljednji film Brandona Leea The Crow (1994), ironično, njegov najkvaliteniji uradak, Kurt Russell se ubacio među vatrogasnu jedinicu u Backdraft (1991) kako bi ugasio neke od najspektakularnijih prizora požara zabilježenih na filmu, George Clooney i Nicole Kidman igraju se lovice sa srpskim teroristima u The Peacemaker (1997), Cuba Gooding Jr. nakon dobivenog Oscara glumi u Chill Factor (1999), pokazujući da nema pojma kako voditi vlastitu karijeru, da pravo-na-video naslov zna itekako iznenaditi, pa čak zaraditi i kino distribuciju, pokazuju nam Aidan Quinn, Ben Kingsley i Donald Sutherland u The Assignment (1997), Michael Bay najavljuje svoj dolazak među teškaše malim, ne posebno kvalitetnim, ali višestruko isplativim filmićem Bad Boys (1995), Steven Seagal se predstavlja kao redatelj s On Deadly Ground (1994), jedinim podatkom koji ovaj film i čini zanimljivim kako je sve drugo u njemu, usprkos dobroj namjeri, jednostavno loše, da jedno pogrešno skretanje zna imati gadne posljedice nam je pokazao Emilio Estevez u odličnom Judgment Night (1993), a vidjeli smo i to kako izgleda Morgan Freeman kao negativac kojega ne možemo baš mrziti u Hard Rain (1998). Kroz sve te naslove, koji su imali svoje uspjehe i neuspjehe, ležerno se prošetavao i nanovo oživljeni James Bond prvo s Tomorrow Never Dies (1997), a onda i sa The World Is Not Enough (1999), bez problema ostvarujući sve veću zaradu i kritičarske pohvale, dokazujući da 007 jednostavno – može sve, čineći i na taj način devedesete stvarno pogodnim tlom za raznolikost, šarenilo, vatrenost, spektakularnost, ozbiljnost, karakternu glumu, redateljsku maštovitost, producentsku (ne)ograničenost i scenarističku (ne)originalnost – trebalo je samo sjesti, gledati i provjeriti tko je uspio u kojoj namjeri.

Sve ovo je tek kraći pregled onoga što se pojavilo u jednom desetljeću, ali sve ih povezuje činjenica da su mahom bili uspješni, kritičarski dobro dočekani, svježih i originalnih ideja, puni maštovitih akcijskih scena, glumački dobro odrađeni. Izlazili su jedan za drugim, ponekad i dijelili medijski prostor i jednostavno mi je zanimljivo da se nikada nije osjetilo zasićenje tržišta. S obzirom da se u minulom desetljeću mogu na prste nabrojati filmovi koji su ljubiteljima akcije ostali u pozitivnom sjećanju, pitanje bi bilo – jesu li filmaši doživjeli blokadu pri stvaranju kreativnih ideja, jesu li želje gledatelja postale prezahtjevne ili su jednostavni akcijski filmovi stvar prošlosti? Što reći nego to da su ljubitelji poštenog akcijskog filma kroz devedesete imali jedan cijeli švedski stol na raspolaganju pri odabiru, poznati/nepoznati glumci iz rukava su izvlačili adute kojima su težili prema uspješnosti, redatelji su otvoreno tražili materijale na kojima bi se jasno i glasno poigrali s raznim pirotehničkim sredstvima, producenti su tražili budući hit projekt temeljen na akcijskoj spektakularnosti… neka druga bolja vremena ili je tržište onda bilo pogodnije za razne kaskaderske akrobacije – ostaje otvoreno pitanje.