Hobit: Neočekivano putovanje (The Hobbit: An Unexpected Journey, 2012., 169 min.)
Režija: Peter Jackson
Scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson, Guillermo del Toro
Glume: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Ken Scott, Graham McTavish, James Nesbitt, Hugo Weaving, Cate Blanchett, Christopher Lee
Mala napomena: Preporučamo čitanje recenzije uz fenomenalnu glazbu iz Hobita dostupnu na linku dolje.
Devet godina nakon što je svijet pogledao posljednji nastavak možda i najkvalitetnije trilogije svih vremena, Peter Jackson još nas je jednom uzeo za ruku i poveo u Međuzemlje. Ponukan prilično lošim komentarima na račun filma koju doprli do mene i poražavajućim prvim koracima na box officeu, poželih se sam uvjeriti u istinitost glasina koje su Hobita dopratile u moje kino. Je li istina da je Jackson napravio uspavanku? Je li moguće da će jedan od najočekivanijih filmova godine završiti na mojoj listi najvećih razočaranja? Radi li se samo o lošoj kopiji trilogije, box office žetvi na račun stare slave?
Kajgot.
Nakon neobičnog posjeta čarobnjaka Gandalfa bezbrižnom hobitu Bilbu Bagginsu jednog sunčanog poslijepodneva, hobitova kućica iste se večeri napuni glasnim, čupavim patuljcima kojima možda fali malo manira, ali zato apetita imaju napretek. U kući gosti koje nije pozvao, u blagovaonici gozba koju nije organizirao, a na stolu – ugovor. Pred Bilbom stoji prilika za avanturu života. Ako se vratiš, vratit ćeš se promijenjen, veli mu Gandalf. Ali što će ratobornim, neuglednim patuljcima jedan mali, pitomi hobit? Kako bi ikad mogao zelene doline Shirea zamijeniti opasnim klisurama i neprohodnim planinama ogromnoga Međuzemlja? U grandioznom, nekima i smrtonosnom pokušaju šačice patuljaka da pod vodstvom neokrunjenoga kralja Thorina i pouzdanoga Gandalfa vrate domovinu koju im je prije mnogo godina oteo zmaj Smaug, nema mjesta za jednog običnog hobita. Ali, kao što znamo ili možemo pretpostaviti, Bilbo Baggins nije običan hobit.
Veliko je i nepravedno nametnuto breme ovome filmu činjenica da će ga svi – ali apsolutno svi – pogledati kroz prizmu nasljednika Gospodara prstenova. Isti je autor, isti je redatelj, isti su i neki likovi, usporedbe su očekivane i donekle opravdane. Načitao sam se komentara i komentara razočaranih gledatelja i kritičara kojima je glavna poanta recenzije, onaj glavni šamar koji je revnom kritičaru uvijek gušt opaliti filmu u posljednjem odlomku osvrta, ta da Hobit kaska za filmovima zbog kojih smo mu se toliko i veselili. To što je Tolkienova priča o Bilbovim avanturama toliko drukčija od LOTR-a, po atmosferi, dinamici pa i, dakako, svome opsegu, mnoge ljude ne dira previše. U kino su, htjeli-ne htjeli, došli po prequel Gospodara prstenova, a kada ga nisu dobili, barem ne u onoj mjeri kojoj su se nadali, razočarano su počeli širiti negativni publicitet zbog kojeg Bilbova družina na box officeu dosta kaska za Frodovom. Hobit je, ponavljam, drugačija priča, s drugačijim tonom i ciljanom publikom, nesavršena i mrvicu manjkava, ali niski udarci i razbacivanje etiketama nedoraslosti Gospodaru Jacksonovom filmu rade nepravdu na koju je grehota zažmiriti.
Nemojte me krivo shvatiti – zamjerki ima i moja malenkost, opčinjena vizualnošću kojom je Jackson moje oči počastio prizorima toliko lijepim da ozbiljno razmišljam da lopovima u Cinestaru još koji put platim Imax ulaznicu, makar ne jeo četiri mjeseca. Od onog očitog i svima navrh jezika smještenog prigovora – razvučenosti radnje nikle iz podatka da je Hobit knjiga od svega 200-tinjak stranica, od čega Neočekivano putovanje obrađuje tek trećinu – preko repetitivnosti akcije, skroz do poneke manje uspješne, manje pametne šale. Problem predstavlja i staza koju je Jackson odabrao za svoju novu družinu – put kompromisa, negdje između knjiške vizije i nasljeđa LOTR-a, od kojeg mu se i samom valjda teško odvojiti. Usporedbe s Aragornovom bagrom možda nisu fer, no teško da su potpuno neopravdane. Jackson je, dakle, snimio film dovoljno različit od trilogije koja ga je proslavila da ga smatramo samostalnim uratkom, ali opet dovoljno sličan ugođajem, pričom i estetikom da bude osuđen na poredbe koje mu donose više štete nego koristi. Međutim, kad gledam sve te ocjene i podijeljene dojmove, sve te pljuvače i razočarane filmoljupce koji su se iz kina vraćali nenapojeni, ne mogu se načuditi kako je tako mnogo dobrih stvari promaklo tolikim parovima perfekcionističkih očiju.
Film je prelijep. Znam da me to ne bi trebalo iznenaditi, ali shvatite me, puno je prošlo otkad sam se zadnji put s hobitima verao po novozelandskim planinama – film je jednostavno prelijep. Vizualno savršenstvo upotpunjeno je upečatljivom, pamtljivom, inspiriranom glazbom, od koje je Far Over the Misty Mountains Cold jednostavno… vrh. Atmosfera je fino izgrađena, osjeti se miris avanture u zraku, likovi su simpatični i lako dopadljivi (Radagast!), a glumci očekivano odlični. Teško da je mogao pasti bolji izbor od Martina Freemana, a ne moram ni reći koliko je lijepo na okupu vidjeti stare znance, Weavinga, Blanchett i na haljine naviknutog McKellena. Čak sam se – i opovrgnut ću to ako ikom kažete – razveselio i faci Elije Wooda. Razvučenost priče jest mali problem, na trenutke je vidljivo kako su (i koje) sekvence ubačene da bi se dobilo na dužini, ali sveukupno gledano, vrijeme mi je zbilja proletjelo. Kako bi čovjek, uostalom, i mogao pogledavati na sat kad je skinuti pogled s ekrana toliko živopisnog i opčinjavajućeg meni osobno bilo ravno samokažnjavanju. Teško je, ustvari, zamjeriti Jacksonu na inzistiranju na sporijem tempu i dokazivanju svoje dobro poznate opčinjenosti detaljima, pogotovo kad nam u istom filmu zahvaljuje na strpljenju s nekoliko divnih scena, poput susreta Bilba i Golluma tijekom podzemnog ćaskanja koje mirne duše ubrajam među najbolje sekvence koje nam je 2012. ponudila.
Da nikad nitko nije gledao Gospodara, Hobita bismo svi dočekali raširenih ruku, s osmijehom na licu i neprobuđenom, onom tipično našom potrebom da pljujemo i nadmeno tražimo prišt na dupetu Scarlett Johansson. Gledano kroz sliku prequela Gospodara, ovog prosinca počašćeni smo nostalgičnim, jedva dočekanim povratkom među stare prijatelje uz, Mamićevom retorikom rečeno, vizualnost sposobnu svakoga izuti iz cipela, filmom dovoljno svježim da pobudi interes za svijetom koji može ponuditi još mnogo, mnogo priča. Ako, pak, na Neočekivano putovanje gledamo kao na od tradicije odsječen, samostalan film, bez repova, tereta i pritiska starije braće, u njemu bez problema možemo vidjeti pomalo djetinjastu, atmosferičnu, zbilja zabavnu avanturu koju je izrazito lako dodati na policu my precious filmova.
Glume: Tom Hanks, Halle Berry, Jim Broadbent, Ben Whishaw, Jim Sturgess, Doona Bae, James D’Arcy, Hugo Weaving, Hugh Grant, Susan Sarandon
Ocjena: 9/10
Lijep je i (na žalost) prerijedak osjećaj dočekati paljenje svjetala u kino dvorani prilikom vrtnje odjavne špice i shvatiti da si tek te sekunde zapravo – izdahnuo. Zrak koji sam uvukla u pluća prilikom prvog kadra Atlasa oblaka držala sam puna tri sata (a kako bi ova idilično-poetična metafora bila svrsishodna, pravit ću se da nakon sat i pol nije nastupila petnaestminutna pauza koju sam djelomice provela ljuteći se na sebe što prije odlaska u kino nisam provjerila…ima li film pauzu), a kada sam napokon došla k sebi i nevoljko prihvatila činjenicu da me se mimo moje volje katapultiralo u ”ovu ovdje” stvarnost, pomislila sam kako bih komotno mogla ostati sjediti još barem isto toliko, osjećajući pritom jedan fini duboki mir koji mome mozgu nije dozvoljavao da grozničavo počne slagati nataložene dojmove nastale uranjanjem u netom viđenu i proživljenu mozaičnu priču. Taj je mir bio znak kako je odgledani film pružio toliku puninu da nisam osjetila poriv rastavljati ga na proste faktore kako bih od toga jezično iskonstruirala kakav mini-osvrt koji bi mi služio kao argumentacija toga „zašto film valja“. Jedino što sam u tom trenutku mogla jest poprilično neinteligentno izustiti: ”I tak’…” te pričekati trenutak u kojem ću se osjećati dovoljno suvislo da disperzivnim komadićima misli i emocija dam kakvu-takvu formu – baš kao što su tvorci Cloud Atlasa šest raštrkanih segmenata uspjeli uobličiti u smislenu cjelinu.
Temeljen na romanu britanskoga pisca Davida Mitchella, Cloud Atlas ambiciozan je projekt u režiji brata i sestre Wachowski (Matrix trilogija) te Toma Tykwera (Trči Lola trči, Parfem, Princeza i ratnik) težak 100 milijuna dolara koji je okupio zavidnu glumačku ekipu predvođenu Tomom Hanksom, Halle Berry, Benom Whishawom, Hugom Weavingom, Jimom Broadbentom i drugim zanimljivim facama.
Zašto ambiciozan?
1850. godine Adam Ewing (Jim Sturgess), američki odvjetnik iz San Francisca, zatekne se na zanimljivom putovanju Pacifikom za vrijeme kojega upozna odbjeglog roba. 1936. godine u Škotskoj biseksualni glazbenik Robert Frobisher (Ben Whishaw) piše pisma svom ljubavniku Rufusu Sixsmithsu (James D’Arcy) koji je u Engleskoj. 1973. godine u San Franciscu novinarka Luisa Rey (Halle Berry) nabasa na tajnu koja bi je mogla koštati života. 2012. godine u Velikoj Britaniji 65-godišnji izdavač Timothy Cavendish (Jim Broadbent) zapadne u nezgodnu, ali komičnu situaciju uzrokovanu novčanim problemima. 2144. godine u Koreji konobarica-klon Sonmi-451 (Doona Bae) odupire se postojećem Jednoumlju koje vlada i upozna se s konceptom slobodne volje. U post-apokaliptičnoj budućnosti, 106 godina nakon ”Pada” (tj. ”nuklearnog holokausta”), plemenski čovjek Zachry (Tom Hanks) bori se za opstanak uslijed napada nasilnog plemena Kona, a istovremeno mora ugostiti Meronym, pripadnicu posljednje skupine tehnološki napredne civilizacije.
Dakle, zašto ambiciozan?
Jer kao što opis daje naslutiti, riječ je o šest kompleksnih, vremenski i prostorno udaljenih, ali ipak međusobno povezanih priča s pregrštom detalja, likova, implikacija i nijansi, pri čemu valja naglasiti kako je narativna struktura Mitchellova romana takva da su priče ispričane kronološki, ali samo do pola – da bi nakon prve polovice zadnje priče uslijedile druge polovice svake od njih, samo obrnutim redoslijedom. Nažalost, takav tip naracije nije bio najpogodniji za filmsku adaptaciju, stoga su redatelji filmu dali na dinamici tako što su isprepleli priče, pritom se domišljato igrajući dijalozima, voice-overima te dojmljivim vizualnim prijelazima iz jedne u drugu, čime se dodatno naglasila i podebljala međusobna povezanost tih segmenata. Time je gledatelju omogućeno da šest uistinu potpuno različitih i tematski često miljama udaljenih priča doživi kao jedinstvenu i zaokruženu cjelinu bez ijedne sekunde praznog hoda iz koje ništa ne iskače kako bi poremetilo taj fino uspostavljeni i pomno izorkestrirani balans.
Naime, glavna misao vodilja filma bila je pokazivanje sveopće povezanosti svega što postoji, svega što je postojalo i svega što će postojati, no to nije ostvareno ubacivanjem hrpetine nadobudnih filozofskih monologa ili propovijedi o ”smislu života” (makar se zna zalomiti pokoja ”captain obvious” coelhovska rečenica previše, koja pleše na granici s pretjerivanjem i patetikom te je ponekad prelazi, u većini je slučajeva ipak vješto zaobilazeći), već pametnom upotrebnom svih filmskih alatki koje su na raspolaganju, kako bi se svaka od tih šest priča učinila i prikazala – jednako bitnom. Kada bismo ih promatrali u izolaciji, vjerujem da bi se veliki broj ljudi složio da, primjerice, često komične zgode ostarjelog izdavača nikako ne mogu imati istu ”težinu” ili pak posljedice ”epskih” proporcija, kao što je slučaj s pričom u post-apokaliptičnoj budućnosti. A ipak – baš taj značaj uspijeva imati. Jer ono što su Tykwer te Lana i Andy Wachowski filmskih jezikom uspješno iskomunicirali upravo je spoznaja kako se u ljudskom postojanju sve uvijek iznova ponavlja, čime su svaku od tih priča učinili istinski ”epskom” – esencija onog univerzalnog (ljudskog) nit je koja se kroz sve proteže, samo svaki put zauzima drugu formu, baš kao što energija ”samo” mijenja način manifestacije, kao što vibracije ”samo” mijenjaju frekvenciju. U suštini je i dalje riječ o konstantnom procesu akcije i reakcije kojem nikad nema kraja. Neovisno o tome na kojem se mjestu i u kojem vremenskom razdoblju nalazili, čeznemo za istim emocionalnim iskustvima, želimo spoznati što za nas znače koncepti ljubavi, bliskosti i slobode, more nas isti strahovi i iste sumnje. Koliko god naizgled evoluirali, kao kolektiv uporno ponavljamo iste obrasce razmišljanja i djelovanja – diskriminacija, nasilje, ugnjetavanje slabijih, pohlepa za moći, konstantna potreba za ”imanjem više” kao i pokušaj apsolutne kontrole društva bilo strahom ili uvjetovanjem uvijek će biti prisutni, samo će se mijenjati objekti našeg podčinjavanja i tehnologija koja nam omogućuje da to postignemo. Sve navedeno i više je nego jasno obrađeno u 172 minute vizualne impresivnosti koja žanrovski uspješno spaja triler, dramu, SF i komediju.
Uza sve to valja pripomenuti kako se skoro svi glumci pojavljuju u svih šest priča, skačući pritom ne samo iz uloge u ulogu te iz jednog vremenskog perioda u drugi, već i iz rase u rasu, iz spola u spol te iz jedne starosne dobi u drugu. Tako Huga Weavinga i Bena Whishawa možemo vidjeti u ulogama žena, Halle Berry u ulozi muškarca (i to Azijata), Korejanku Doonu Bae kao Europljanku, bijelca Jima Sturgessa kao Azijata (i ništa manje zabavno – Hugha Granta kao divljeg ratnika). Stekla sam dojam da je takva raspodjela uloga zbunila neke gledatelje i zaokupljala ih tokom filma u toj mjeri da nisu pratili samu radnju (naime, mnogi su se Ameri žalili da je ”film jako neshvatljiv” – stvarno ljudi, samo treba pozorno gledati, nije to David Lynch), jer su smatrali jako bitnim skužiti ”tko je tu sad čija reinkarnacija” (dok glavna premisa počiva na postojanju jedne duše koja se reinkarnira – i to je u filmu jasno naznačeno specifičnim fizičkim detaljem svojstvenom glavnim protagonistima). Makar, priznajem, zabavna preokupacija (koja komotno može dočekati period nakon gledanja, a bome i daljnja gledanja), takvi detalji ipak su, u globalu, manje bitni – gore opisano šaroliko i raznoliko skakanje iz lika u lik, kojim se zapravo ukidaju sve rasne i rodne granice, meni je osobno samo još jedan od izvrsnih i krajnje inovativnih načina prikazivanja naše suštinske neodvojivosti i ukidanja svih ograničavajućih ”vanjskih obilježja” koja i jesu najčešći izvor ranije spomenutog nasilja, diskriminacije i ugnjetavanja.
Upravo je ta neka ”općeljudska univerzalnost” ono što je predivno i nadahnuto kod Cloud Atlasa, a dodatno je pojačana činjenicom da same priče nisu povezane na neke grandiozne načine. Ono što ih spaja zapravo je jeka – motivi iz jedne priče odjekuju u drugoj i služe kao katalizator za daljnje događaje, poticaj likovima ili pak preduvjet za postavku same priče. Riječ je o odjecima koji utječu na načine na koje likovi iz drugih priča razmišljaju, percipiraju svoju stvarnost i, u konačnici, sami sebe unutar svoje stvarnosti – jer kako tagline filma sugerira: Everything is connected. Ta je filozofija tako fino a nepretenciozno utkana u film, pridonoseći emocionalnom naboju i dirljivosti te pozivajući gledatelja da čezne za povezivanjem, a ne izolacijom, da promišlja, da osjeća – da živi.
Glume: Hugo Weaving, Nataile Portman, Stephen Rea, Stephen Fry, John Hurt
Nije mi osobito bitno po čemu je rađen film (knjiga, strip, istinit događaj ili, možda, skup elemenata). Razlozi su jasni – nerijetko se moram odijeliti jer često ih ne poznajem pa bilo kakve usporedbe padaju u vodu. Tu je i onaj trenutak u kojem se i poznajući podlogu namjerno odmaknem, želeći nepomućeno filmsko iskustvo. U ovome slučaju, film je zaslužan za svaku daljnu istragu/saznanje o “barutnoj izdaji”, Guyju Fawkesu i događajima koji su jednim dijelom nadahnuli Alana Moorea i Davida Lloyda za strip iz 1982. godine. A onda su braća Wachowski napisali scenarij, koji je James McTeigue pretočio u briljantan film; ostalo je, kako vele, povijest.
Dva su osnovna razloga zbog kojih sam, tabula rasa, žedno čekala film. Prvi je Hugo Weaving, drugi su braća po scenariju. Dodam li snažnu simboliku kojom me potresao film, udahnula sam cjelinu bez rupa, nakinutih rubova, usporedbi. Bez obzira na poruku, prethodne ili buduće slične uratke, “V” je lako postao vrlo drag mi lik, a film se velikom brzinom popeo među mojih najboljih 100. To vam zapravo ne znači ništa, no odista, Vendetta posjeduje osobenost onih filmova koje zavoliš od prve scene ili im nađeš tisuću mana. Ne ulazim u to što “politički korektni” ili kritizerski nastrojeni misle.
Fašistoidna budućnost Engleske započinje recitalom – prisjećanjem na događaje iz prošlosti, a uvodi nas u diktaturu pod vođom Sutlerom (John Hurt), uz vješto i vještački (o)smišljene i servirane vanjske i unutarnje “neprijatelje”; društvo je oličenje straha, pomirenosti sa životom bez slobode. Sjeme zla urodilo je vladavinom željezne pesnice, gdje je stabilnost nacije, kao i inače, ideološka floskula kojom se maskiraju čudovišni zločini koji su omogućili ustroj nemalo sličan nacizmu u onoj mjeri u kojoj smo ga upoznali kroz povijest; film se nije potrudio biti mnogo suptilniji i dobar je to dio njegove snage, dio koji se mora nositi s moćnom vizualnošću, zapanjujućim monolozima/dijalozima, vrsno odrađenim ulogama. Wachowski su se svojski potrudili oko scenarija koji je pitak poput dobre knjige, ispričavši nam po tko zna koji put priču o poretku koji se bezdušno utemeljio na davno prokušanim metodama ispiranja mozgova, vladavini propagande, cenzuri, nametnutoj religiji, lažnom patriotizmu.
V for Vendetta izuzetan je film o poretku i ljudima koji su uspjeli izbjeći katastrofe svjetskih razmjera: kugu, glad, neobjašnjive viruse. Takav je poredak, naravno, obilno ksenofobičan, Bog je isključivo na strani “ispravnih”, kojima su svi iole drugačiji (bojom, seksualnim opredjeljenjem, podrijetlom) prijetnja, sabotaža opstanka “jedva spašenog” društva sagrađenog na temeljima užasne laži. Opravdavaju se nedjela u danas zdravoj, očišćenoj državi, u kojoj su vrlo strogo kontrolirani (eliminirani) elementi koji bi ju mogli ugroziti. Uniformiranost, pokornost i podobnost su vrijednosti koje kotiraju visoko. Individualnost je crv koji izjeda. No ovo je, prije svega i više od svega, film o ideji i njenoj trajnosti i otpornosti, mogućnosti da preživi svakoga i sve.
Neobično poznanstvo misterioznog borca protiv nepravde, “V”-ja (Weaving) i djevojke E-Vey (Natalie Portman) provelo me kroz raskošno filmsko iskustvo, kroz priču kojoj i nenačitana slutim i zaplet i rasplet i kraj, no svejedno ostajem zadivljena skladom “V”-ovih verbanalija u rečenicama gdje svaka druga ili pet riječi zaredom počinju na slovo “v”. Jasno, oštra je, britka i hrabra kritika iščašenih društvenih vrijednosti, koja se očituje u vrsno oslikanim visoko pozicioniranim dužnosnicima države i crkve, u sramotnoj neljudskosti.
“V” nije tek tamo neki borac za ljudska prava. On nije Gandhi. O, da – teži ljudima vratiti izgubljenu nadu, no jasan je i motiv čiste, vrlo osobne i krvave osvete. Okarakteriziran teroristom i prijetnjom sustavu, pod maskom i simbolično i s dobrim razlogom koji nije skrivanje, podsjeća ljude na zaboravljenu urotu, boji mokre, prazne i ustrašene ulice zabranjenim notama, budi otupjela osjetila građana, ulijeva nadu u sapete duše. Bori se riječju i djelom, pripremljeno i znajući ishod.
The only Verdict is Vengeance, a Vendetta held as a Votive not in Vain, for the Value and Veracity of such shall one day Vindicate the Vigilant and the Virtous. Verily, this Vichyssoise of Verbiage Veers most Verbose.
Plijeni zapanjujuća dikcija i besprijekorno osmišljen i izveden „V“, te nam je na trenutak krivo što je Hugo do te mjere izvrstan pa skoro pomete ostale, ništa lošije odrađene uloge. No, on je film, njegova je kičma i dobrim dijelom meso, uz pametno odabranu pozadinu i likove koji su svojim nastupom dodatno osnažili ovu filmsku slasticu, u mnogim sporednim i prvoj klasi britanskih glumaca pametno podijeljenim ulogama. (Ne znam zbog čega sam na trenutak poželjela da je ulogu Evey dobila neka xy britanska glumica, iako izvedbi odista nemam što zamjeriti). Natalie je odradila jedan krasan lik zbog kojeg je film topliji, s više dimenzija, lik slučajem upleten u klupko; nehotice, Evey postaje leća kroz koju se prelamaju promjene u gledištima, stopljenim, začahurenim, ukalupljenim kockicama koje ponovno postaju jedinke i vraćaju se, poput Evey, na trnovit put svjesnoga. Pojedinci se, svejedno, poistovjećuju u segmentima koji su ljudski, a Portmanica se tu pokazala odličnim provodnikom.
Od prvoga se susreta s “V”-jem, njegovog teatralnog predstavljanja koje, nažalost, gubi jako mnogo u prijevodu, do veličanstvenog kraja, iz mene nije iscijedilo ništa suvislije od bremenitog, oduševljenjem ispunjenog “huh”.
Ovo je osveta koja se mora pogledati kako bi se osjetila. Zavidim onima koji će ga tek zavoljeti, iako je meni i drugi i treći izmamio bujicu emocija, ostavivši me zaštopanu razigranošću raspaljenih zvukova kojima me obasipao “veteran vodvilja”, uz vrstan soundtrack sklopljen iz glazbenih numera koje su bile i ostale prva liga. Akcija nije oslonac filma, no sasvim dovoljno je ima za ravnotežu, za jebeno savršenstvo.
Pametno uklopljenom simbolikom i osloncem na svega nekoliko boja koje su iznimno prokušana kombinacija, film dolazi do punog sjaja u blistavom, apokaliptičnom crescendu rušenja čak 22 tisuće crveno-crnih domina, gdje se nemilice sjeku scene konačnih obračuna s onima koji su ljude doveli u stanje krajnje apatije, orobivši ih osnova koje ih čine – ljudima, pojedincima sa svime što ih obilježava i/ili čini različitima. Vendetta se dotiče mnogih duboko osobnih no i političkih tema, mnoštvo je isto tako dubokih i zanimljivih likova, smiraja ljudskosti, buđenja iste, mnoštvo je poveznica kojih se film ne stidi. Čovjeku je lako naći se u nekome iz Vendette – pametnim, uvijek ispitujućim i prijemčivim likovima poput Fincha, lako je naći se u osobi koja se, poput Evey, na oči razvija, formira, lako je shvatiti opsjednutost “V”-ovu. Vendetu. Lako je shvatiti zašto su ljudi toliko uživali radeći ovaj film.
Ovo je mračan, mučan i dosta depresivan film, kakvim god vam se učini u početku. Sveprisutna je emotivna i psihička tortura, a “V” je i ekstrem i čudovište stvoreno iz užasa, terorist koji udara na teror druge vrste, on je samoproglašeni vjesnik nemušte mase izgubljene u totalitarnom režimu; „V“ daje ideju, budi sjećanje na bogatstvo raznolikosti, on je sve samo ne obični akcijski (anti)junak ili tamo neki Zoro osvetnik. U padu mnogobrojnih maski koje ljude ujedinjuju u onome čemu se posvetio „V“ struji začet ili vraćen individualizam, a svejedno se pojedinci združuju u onome što bi ljudima trebalo biti zajedničko – ljudskost, valjda i prije svega. U anarhiji koja vjerojatno slijedi želimo očekivati novo i zdravije društvo.
Reče jedan čovjek: „Kao poznavatelj stripa, ne gledam ovaj film kao nešto što je mogao biti, već ono što jest. Ne tiče me se vaše političko opredjeljene. Biti protiv istrijebljenja bilo kakve vrste ne čini vas liberalnim. Čini vas humanim.“
U plusu ili u minusu, ovakav film ne ostavlja ravnodušnim – čak ni one koje ne oduševi.
Cloud Atlas se ne spominje puno, unatoč vrlo jakoj glumačkoj postavi i pomalo eksperimentalnom pristupu redatelja Toma Tykwera (Run Lola, Run), te Andyja i Lane Wachowski (The Matrix). Za one koji s filmom nisu upoznati ovo je mali pregled onoga što nas očekuje.
Film je adaptacija istoimenog romana Davida Mitchella. Iako mi o njemu nismo puno pisali, ljubitelji romana, te mnogi obožavatelji znanstvene fantastike s velikim nestrpljenjem čekaju izlazak filma. Glumačka je ekipa zaista impresivna. Kroz šest isprepletenih priča gledat ćemo Toma Hanksa, Halle Berry, Susan Sarandon, Hugha Granta, Huga Weavinga i Jima Broadbenta, od kojih će svatko glumiti po nekoliko likova u filmu. Ti će likovi biti raspoređeni po pričama koje se odvijaju na različitim mjestima i u različitim vremenima. Ovakav pristup radnji, u kojoj će se šest priča iz različitih vremena spojiti, mi se čini vrlo zanimljivim, a glumačka snaga bi nam mogla pružiti zaista dobar ZF film.
Cloud Atlas se ne spominje puno, unatoč vrlo jakoj glumačkoj postavi i pomalo eksperimentalnom pristupu redatelja Toma Tykwera (Run Lola, Run), te Andyja i Lane Wachowski (The Matrix). Za one koji s filmom nisu upoznati ovo je mali pregled onoga što nas očekuje.
Film je adaptacija istoimenog romana Davida Mitchella. Iako mi o njemu nismo puno pisali, ljubitelji romana, te mnogi obožavatelji znanstvene fantastike s velikim nestrpljenjem čekaju izlazak filma. Glumačka je ekipa zaista impresivna. Kroz šest isprepletenih priča gledat ćemo Toma Hanksa, Halle Berry, Susan Sarandon, Hugha Granta, Huga Weavinga i Jima Broadbenta, od kojih će svatko glumiti po nekoliko likova u filmu. Ti će likovi biti raspoređeni po pričama koje se odvijaju na različitim mjestima i u različitim vremenima. Ovakav pristup radnji, u kojoj će se šest priča iz različitih vremena spojiti, mi se čini vrlo zanimljivim, a glumačka snaga bi nam mogla pružiti zaista dobar ZF film.
Roman Cloud Atlas britanskog pisca Davida Mitchella zadnjih je godina, osim brojnih nagrada, osvojio i srca čitatelja. Stoga ne treba čuditi činjenica da se Hollywood odlučio na adaptaciju dotične knjige. Već smo više puta pisali o tome kako će se režije prihvatiti Andy i Lana Wachowski (The Matrix, Speed Racer) u suradnji s Tomom Tykwerom (Lola rennt, The International, Der Krieger und die Kaiserin).
Uloge su do sada dobili glumci Tom Hanks, Halle Berry, Jim Broadbent, Susan Sarandon, Hugo Weaving, Ben Whishaw i Bae Doona. Najnovija je vijest ta da se ovoj šarolikoj ekipici pridružio i Hugh Grant.
Kapetan Amerika: Prvi Osvetnik (Captain America: The First Avenger, 2011., 124 min.)
Redatelj: Joe Johnston
Glume: Chris Evans, Hugo Weaving, Tommy Lee Jones, Hayley Atwell, Samuel L. Jackson
Stan Lee mora da je najsretniji čovjek koji je hodao zemljom. Kako stvari stoje, čak i oni crteži koje je napravio za unuka iz zezancije mogli bi dobiti svoju ekranizaciju. A netko je tamo davno rekao da stripovi ništa ne vrijede. Sram ga bilo. Doduše, američki stripovi su priča za sebe. Mi smo ovdje, preko velike bare, uživali u vratolomijama šarmantnog pilota Mister No-a, čiji stari Pajper nije htio ni čuti da upali ako ga prije toga ne opališ nogom, a Ameri su imali zeznute klince koji iznenada dobiju velike supermoći i još šareniju galeriju negativaca. Jedan od njih bio je i domoljubni, patriotizmom nabijeni, ho-ruk stavom ispunjeni tip koji je imao poseban pik na naciste, a čije je vrijeme djelovanja bio Drugi svjetski rat. Kostim mu je imao primarne boje američke zastave i nosio je, molim lijepo, štit. OK, ako to već ne zvoni na čisti, besprijekorni trash, onda ne znam ni jedan drugi primjer. Vjerujem da je i stari Stan ostao bez teksta kad su mu rekli da istog tog tipa izvlače iz naftalina kako bi snimili film o njemu.
Radnja prati domoljubno poletnog Stevea Rogersa, koji samo želi pružiti sve od sebe sudjelovanjem u velikom ratu protiv zla koje je okupiralo pola Europe. Steve ima samo jedan problem: nije podoban za vojsku. Sitan, boležljiv, kilav… nepodoban. Srećom, privući će pažnju genijalnog znanstvenika, Dr. Erskinea, koji će, uz malu pomoć superseruma od njega napraviti supervojnika. Steve će tako postati momak ko od gore odvaljen, brz, jak, čista srca i spreman za ljuti boj protiv svih onih koji nanose zlo drugima.
Sadržaj, ovako prepričan, i nije nešto posebno, klasična Marvelova doktrina o superjunacima koji to postanu igrom slučaja. I dok je u pozadini vrebao materijal koji je mogao postati opuštena wannabe Indiana Jones zabava, dobili smo još jedan superhero spektakl koji ima izgled, ali nema baš neki miris i ukus. Iz straha da bi današnja publika mogla loše reagirati na staromodni štih filma, autori su ga nabildali jakim specijalnim efektima, poništili osjećaj vremenskog razdoblja radi čega se Prvi Osvetnik jednako tako može odigravati i u sadašnjosti, umanjili podebljani patriotizam glavnog lika i prilagodili sve snimljeno da bude kao jedna velika najava za nadolazeće Avengerse. Nisu izostali ni posebni kodak trenuci koji se vuku još od Spidermana i onaj poznati „s velikom moći dolaze i velike odgovornosti“ te smo dobili još jedan vrijedan pamćenja – „nije bitna nečija snaga, nego srce“, pri čemu se neprestano naglašava kako je glavni junak – dobričina bez mane, što, vjerujte mi, nije pozitivna stvar. Junaci bez mane nisu dobar materijal za zanimljive junake. Ali, pošto se lik zove Kapetan Amerika, ništa manje nije bilo ni za očekivati. Uz sve ovo što sam nabrojao, jedna je stvar zanimljiva. Film je gledljiv. Doduše, nisam siguran da će vas povući i na drugo gledanje, ali uloženih dva sata neće biti potpuna propast.
Glavni problem filma jeste taj što sam sebe shvaća preozbiljno. To može zvučati i čudno kad sam već spomenuo specijalne efekte i sve ostalo, ali junaci bez mane jednostavno nisu dobar materijal za junake. Ako na stranu stavimo hendikepe glavnog lika, njegova mantra ista je od početka do kraja, bez da doživljava nekakvo posebno prosvjetljenje. Posebne mogućnosti ovdje dolaze kao naručene za glavnog lika jer sada može uspješnije širiti dobro i čuvati slabije. Ne pomaže previše ni činjenica da ga glumi osrednji Chris Evans, koji nema karizme, a nije ni nešto posebno upečatljiv kao pojava. Njegov nastup donekle spašavaju interakcije s drugim, u pravilu boljim glumcima kao što je Tommy Lee Jones ili Neal McDonough, koji su zaslužni i za one opuštene humoristične trenutke. Naravno, izbor Huga Weavinga za glavnog negativca može se opisati sjajnim, ali neiskorištenost svih zajedno i ne tako sjajnom jer u pravilu svi ispadaju druga, treća i četvrta violina.
Za jedan spektakl, Prvi Osvetnik ima sasvim zadovoljavajuću količinu akcije i pirotehnike koja čak ni ne djeluje loše, no ne očekujte da vas išta od svega toga podsjeti na Drugi svjetski rat jer ovdje se koristi sve ostalo (čak i jedan Stealth avion), samo ne ono što se ustvari i koristilo u to vrijeme. Srećom, sve to djeluje pregledno, dobro režirano i pohvalno je što se ne može dobiti epileptični napad dok traje izmjena kadrova. To je onaj dio o dobrom izgledu, ali bez pravog okusa. Jer film se savršeno uklopio u trend aktualnih Marvelovih ekranizacija, koje sve počinju polako izgledati na isti kalup (iz čega valja izdvojiti X-Men: First Class) i čija je jedina svrha predstaviti junaka koji će doživjeti drugo pojavljivanje u srodnom projektu. Zavidni financijski uspjeh film može zahvaliti jakoj bazi fanova, kao i činjenici da se nadovezuje na slične sebi te je gotovo nevjerojatno kako je samo nekoliko godina ranije izašao prvi Iron Man, koji je toliko različit da ih nema smisla ni uspoređivati.
Zaključak? Film koji neće ostati u podužem sjećanju radi niskih ambicija, neiskorištenog casta i slabosti njegovih autora da se odvoje od plime koja povezuje ovaj film sa sličnima iz niza adaptacija. S druge strane, ovo je ona vrsta akcijskog spektakla koji nudi točno određenu priču, podređenu velikim masama, koji ima odličan tempo u predočavanju radnje, čije su vizualne atrakcije dovoljne da se može reći kako novac niste bacili u vjetar, a povremeno mu se zna zalomiti i par dobrih trenutaka, ponajviše komičnih i to kad ih ne očekujete. Jednom riječju – tipična holivudska slikovnica.
Hugo Weaving je jedan od onih glumaca čija pojava na ekranu jednostavno zrači pa me je zato oduševila vijest kako će u novom filmu brata i sestre Wachowski glumiti čak 6 likova.
No on nije jedini, svaki će glumac u Cloud Atlasu utjeloviti više likova, tako da ćemo vidjeti više verzija Toma Hanksa, Bena Whishawa, Halle Berry, Susan Sarandon i Jima Broadbenta također.
Film će zajedno sa Wachowskima režirati i Tom Tykwer, a datum premijere je zakazan za 2013. godinu. Inače, svi oni koji su čitali Cloud Atlas, roman Davida Mitchella iz 2004., se slažu kako je riječ o djelu koje je jako teško ukomponirati u film pa se konačni proizvod željno isčekuje…
Iako u početku nije bilo govora o pojavljivanju važnih likova iz Gospodara prstenova u Hobbitu, ove su se godine svaki mjesec dodavala nova/stara imena na popis likova.
Tako je zadnje ime u nizu Legolas, kojeg je utjelovio Orlando Bloom u originalnoj trilogiji. Prema riječima Petera Jacksona, Orlando je prije 10 godina stvorio kultni lik svojim tumačenjem Legolasa, tako da je jako uzbuđen što će imati priliku još jednom ga gledati u Međuzemlju.
Osim Blooma, u Hobbitu ćemo ponovno vidjeti i Iana McKellena, Hugoa Weavinga, Andyja Serkisa, Cate Blanchett, Iana Holma te Elijahu Wooda…
Iako se produkcija filma odvija u Engleskoj već mjesecima i sve je bila jedna velika čuvana tajna, postoje neki izvori koji se uvijek provuču ispod ograde i zavire na dvorište. Tako su se svijetu predstavile prve fotke sa seta filma Captain America i svi su vidjeli kako je močno odijelo američkog kapetana. Crveno plavo kožno odijelo sa uzorcima američke zastave, na tijelu nabildanog Chris Evansa sa neuništivim štitom u ruci djeluju zaista inspiriajuće. Već imamo zamišljene scene kako trči u Normandiji i skida naciste jedan po jedan. Osim njega, glumačku postavu čine Hugo Weaving kao glavni negativac „Red Skull“, Neil McDonough, Dominic Cooper i Stan Lee, autor i kreator svih onih silnih superheroja kojima smo se divili sve do desete godine te glavni čovjek Marvela, koji će napraviti kratak cameo u filmu. Zanimljivo je to, da će nam film pružiti priliku da upoznamo taticu nama više poznatog Tony Starka, ilitiga Iron Mana- Howard Starka, čovjeka koji je zaslužan za postojanje metalnog čovjeka.
Hobit: Neočekivano putovanje (The Hobbit: An Unexpected Journey, 2012., 169 min.)
Nakon neobičnog posjeta čarobnjaka Gandalfa bezbrižnom hobitu Bilbu Bagginsu jednog sunčanog poslijepodneva, hobitova kućica iste se večeri napuni glasnim, čupavim patuljcima kojima možda fali malo manira, ali zato apetita imaju napretek. U kući gosti koje nije pozvao, u blagovaonici gozba koju nije organizirao, a na stolu – ugovor. Pred Bilbom stoji prilika za avanturu života. Ako se vratiš, vratit ćeš se promijenjen, veli mu Gandalf. Ali što će ratobornim, neuglednim patuljcima jedan mali, pitomi hobit? Kako bi ikad mogao zelene doline Shirea zamijeniti opasnim klisurama i neprohodnim planinama ogromnoga Međuzemlja? U grandioznom, nekima i smrtonosnom pokušaju šačice patuljaka da pod vodstvom neokrunjenoga kralja Thorina i pouzdanoga Gandalfa vrate domovinu koju im je prije mnogo godina oteo zmaj Smaug, nema mjesta za jednog običnog hobita. Ali, kao što znamo ili možemo pretpostaviti, Bilbo Baggins nije običan hobit.
Veliko je i nepravedno nametnuto breme ovome filmu činjenica da će ga svi – ali apsolutno svi – pogledati kroz prizmu nasljednika Gospodara prstenova. Isti je autor, isti je redatelj, isti su i neki likovi, usporedbe su očekivane i donekle opravdane. Načitao sam se komentara i komentara razočaranih gledatelja i kritičara kojima je glavna poanta recenzije, onaj glavni šamar koji je revnom kritičaru uvijek gušt opaliti filmu u posljednjem odlomku osvrta, ta da Hobit kaska za filmovima zbog kojih smo mu se toliko i veselili. To što je Tolkienova priča o Bilbovim avanturama toliko drukčija od LOTR-a, po atmosferi, dinamici pa i, dakako, svome opsegu, mnoge ljude ne dira previše. U kino su, htjeli-ne htjeli, došli po prequel Gospodara prstenova, a kada ga nisu dobili, barem ne u onoj mjeri kojoj su se nadali, razočarano su počeli širiti negativni publicitet zbog kojeg Bilbova družina na box officeu dosta kaska za Frodovom. Hobit je, ponavljam, drugačija priča, s drugačijim tonom i ciljanom publikom, nesavršena i mrvicu manjkava, ali niski udarci i razbacivanje etiketama nedoraslosti Gospodaru Jacksonovom filmu rade nepravdu na koju je grehota zažmiriti.
Nemojte me krivo shvatiti – zamjerki ima i moja malenkost, opčinjena vizualnošću kojom je Jackson moje oči počastio prizorima toliko lijepim da ozbiljno razmišljam da lopovima u Cinestaru još koji put platim Imax ulaznicu, makar ne jeo četiri mjeseca. Od onog očitog i svima navrh jezika smještenog prigovora – razvučenosti radnje nikle iz podatka da je Hobit knjiga od svega 200-tinjak stranica, od čega Neočekivano putovanje obrađuje tek trećinu – preko repetitivnosti akcije, skroz do poneke manje uspješne, manje pametne šale. Problem predstavlja i staza koju je Jackson odabrao za svoju novu družinu – put kompromisa, negdje između knjiške vizije i nasljeđa LOTR-a, od kojeg mu se i samom valjda teško odvojiti. Usporedbe s Aragornovom bagrom možda nisu fer, no teško da su potpuno neopravdane. Jackson je, dakle, snimio film dovoljno različit od trilogije koja ga je proslavila da ga smatramo samostalnim uratkom, ali opet dovoljno sličan ugođajem, pričom i estetikom da bude osuđen na poredbe koje mu donose više štete nego koristi. Međutim, kad gledam sve te ocjene i podijeljene dojmove, sve te pljuvače i razočarane filmoljupce koji su se iz kina vraćali nenapojeni, ne mogu se načuditi kako je tako mnogo dobrih stvari promaklo tolikim parovima perfekcionističkih očiju.
Film je prelijep. Znam da me to ne bi trebalo iznenaditi, ali shvatite me, puno je prošlo otkad sam se zadnji put s hobitima verao po novozelandskim planinama – film je jednostavno prelijep. Vizualno savršenstvo upotpunjeno je upečatljivom, pamtljivom, inspiriranom glazbom, od koje je Far Over the Misty Mountains Cold jednostavno… vrh. Atmosfera je fino izgrađena, osjeti se miris avanture u zraku, likovi su simpatični i lako dopadljivi (Radagast!), a glumci očekivano odlični. Teško da je mogao pasti bolji izbor od Martina Freemana, a ne moram ni reći koliko je lijepo na okupu vidjeti stare znance, Weavinga, Blanchett i na haljine naviknutog McKellena. Čak sam se – i opovrgnut ću to ako ikom kažete – razveselio i faci Elije Wooda. Razvučenost priče jest mali problem, na trenutke je vidljivo kako su (i koje) sekvence ubačene da bi se dobilo na dužini, ali sveukupno gledano, vrijeme mi je zbilja proletjelo. Kako bi čovjek, uostalom, i mogao pogledavati na sat kad je skinuti pogled s ekrana toliko živopisnog i opčinjavajućeg meni osobno bilo ravno samokažnjavanju. Teško je, ustvari, zamjeriti Jacksonu na inzistiranju na sporijem tempu i dokazivanju svoje dobro poznate opčinjenosti detaljima, pogotovo kad nam u istom filmu zahvaljuje na strpljenju s nekoliko divnih scena, poput susreta Bilba i Golluma tijekom podzemnog ćaskanja koje mirne duše ubrajam među najbolje sekvence koje nam je 2012. ponudila.
