Michael Shannon jedno je od onih „pozadinskih“ lica, karizmatična pojava koje se iste sekunde sjetite čim je vidite, ali teško da možete registrirati neki film u kojem je ista odigrala glavnu ulogu. Ovaj zanimljivi glumac ostvario je suradnje s niz respektabilnih filmaša, među kojima su William Friedkin, Curtis Hanson, pokojni Sidney Lumet, te kralj campa, John Waters. To su samo neka od imena koja su ga angažirala u svojim filmovima, a 2007. godine, tada anomimac Jeff Nichols povjerio mu je glavnu ulogu u svom djelu Shotgun Stories. Četiri godine kasnije duo je ostvario maestralnu suradnju u sumornoj priči Take Shelter, gdje je Shannon odlično interpretirao psihički razlomljenog Curtisa, kojeg progone apokaliptične vizije.
Prokušanu formulu ne treba mijenjati, zar ne? Prošle godine dogodila se i treća suradnja (hvaljeni Mud s Matthewom McCounagheyem u glavnoj ulozi), a u planu je i četvrta. Postoje neke informacije da bi se film trebao zvati Midnight Special, a prema riječima redatelja Nicholsa, čini se da mu je u cilju napraviti nešto na tragu Johna Carpentera, i njegova Starmana.
Spoj kultnog filmaša, koji nam je podario niz genijalnih filmova (Halloween, The Thing , Escape from New York) i zanimljivog mladog autora Nicholsa, zaista obećava.
Prošlo je već dosta vremena od posljednje toptrinajstice na FAK-u, a kako se Noć vještica opasno približava, odgovarajuću prigodu za novu listu nije bio veliki problem pronaći. Ovo što vam je pred očima moja je osobna lista trinaest preporuka za ljubitelje filma koji Halloween žele provesti onako kako bi to i sam Carpenter vjerojatno htio – uz kakav dobar hororac. Odmah na početku moram naglasiti, ne radi se ni o kakvoj službenoj listi najboljih filmova žanra, niti tvrdim da ovaj popis predstavlja najbolje od suvremenog horora što svijet može ponuditi. Daleko od toga. Cilj mi je, međutim, bio sastaviti listu od trinaest horor filmova za koje je u pravilu bilo mnogo teže čuti nego za razvikane naslove koji su imali sreće da ukrase platno velikih kino dvorana u Hrvatskoj i šire. Među ovim samozatajnim, plaho reklamiranim, često i iznenađujuće niskobudžetnim filmovima, vjerujem, svatko bi trebao pronaći nešto po svom ukusu. Ako ova lista, dakle, svakoga čitatelja odvede do barem jednog dobrog filma koji bi mu inače vjerojatno promakao, bit ću zadovoljan obavljenim poslom. Na kraju krajeva, kako kažu u kultnoj Noći vještica:
It’s Halloween, everyone’s entitled to one good scare.
Čitajte dalje i pronađite svoj.
13. The Woods (SAD, 2006.)
Ne znam točno što me više razveselilo – činjenica da sam, tražeći prigodne naslove za helovinsku listu, otkrio ovaj solidan film o djevojci koja u elitnoj, renomiranoj privatnoj školi shvati da na posjedu škole stanuje zlo jednako duge tradicije, ili kratka ali itekako rado viđena uloga legendarnog Brucea „Asha“ Campbella. Ovo je horor koji se izdvaja iz mase neobičnom prirodom zla u priči, ali i sasvim prostojnom karakterizacijom likova, kao i ugođajem koji uspijeva prikriti scenarističku nelogičnost ili tri. Mlada Agnes Bruckner odlična je u glavnoj ulozi buntovne tinejdžerice odlučne iskopati istinu, a kao glavnu prednost filma bez mnogo razmišljanja izdvojio bih jezive, suzdržane, uštogljene, pomalo nezemaljske profesore koji su mi u sjećanje prizvali dobri stari Dosje: Alien. Film funkcionira kao pristojan izbor za tihe, po mogućnosti vjetrovite večeri kakvih u studenome vjerojatno neće nedostajati, a za maksimalni užitak preporučam da ga pogledate na kakvoj maglovitoj livadi ispod staroga hrasta, što svima nama sa sedam kilometara dugačkim produžnim kablovima ne bi smjelo predstavljati nikakav problem.
12. The Burrowers (SAD, 2008.)
Kako ne bi ispalo da je ova lista sačinjena isključivo od suvremenih hororaca, ovaj ćemo se put vratiti u dalju prošlost, barem što se radnje tiče. Druga je polovica 19. stoljeća, mjesto radnje: Dakota, SAD. Nakon što dvije obitelji bivaju djelomično poklane, a (ženskim) dijelom otete, lokalni kauboji, među kojima je i budući zaručnik jedne od otetih, kreću u potragu za „prokletim Indijancima“ za koje vjeruju da su odgovorni za napad. Ekipa sastavljena od hvalisavog kauboja, strogog svećenika-revolveraša, afroameričkoga kuhara i već spomenutog zaljubljenog (skoro pa) zaručnika naići će tako u pustopoljinama američke prerije na neprijatelja daleko opasnijeg i okrutnijeg no što su očekivali. Ovaj interesantan spoj vesterna i horrora već u startu treba pohvaliti zbog svježe i prilično smjele ideje kombiniranja dvaju rijetko spojivih žanrova, a za baciti nije ni način na koji je ta ideja provedena u djelo. Nakon staloženijeg, mirnijeg početka koji polako pumpa atmosferu, film postaje dinamičniji i napetiji što su likovi bliže cilju svoje potrage, da bi u završnoj trećini atmosferičnost potpuno ustupila mjesto žestokoj pucačini. Solidan, zabavan film od kojeg, treba reći, ne smijete previše očekivati. Uostalom, tko puno očekuje od filma u kojem strah siju skakavcoliki predatori, taj mi kasnije nema pravo slati ogorčene mailove zbog promašene preporuke.
11. Mientras duermes / Sleep Tight (Španjolska, 2011.)
Tko vam tvrdi da je fan španjolskog filma ili europskog horora općenito, a nije upoznat s imenom JaumeaBalagueróa, laže ili vas ili sebe. 43-godišnji Španjolac koji je u svijet filma zakoračio krajem devedesetih i u međuvremenu si sagradio ime u svijetu horora prije svega fenomenalnim RECom, prošle je godine još jednom nagrađen naklonošću kritike za horor-triler pod naslovom Sleep Tight. Uvodeći nas u svijet poremećenog domara koji fiksira svoju opsjednutost na jednu od stanarki zgrade u kojoj radi, Balagueró nam nudi jeziv, psihološki naporan i na trenutke težak prikaz igre mačke i miša koju je mladoj stanarki ovaj bolesnik nametnuo. Više triler nego horor, Sleep Tight gledatelju osigurava sasvim pristojnu količinu jeze koja uglavnom izvire iz domarove psihičke bolesti i uznemirujućih poteza na koje ga ona tjera. Španjolski horor još me nijednom nije uspio razočarati.
10. The Awakening (Engleska, 2011.)
U naše se kino dvorane prije nekoliko mjeseci nekako kurvinski, na stražnja vrata ušuljala britanska priča o duhovima s reprezentativnim licima Rebecce Hall (Grad lopova, Prestiž) i Dominica Westa (Žica) na plakatima. U sjeni marketinški mnogo jače Žene u crnom samozatajno čuči zanimljiv filmić o duhovima progonjenom dvorcu-internatu britanskih klinaca. Ali takvih je filmova milijun, kažete? Istina, originalnost nije jedan od aduta debitantskog uratka Nicka Murphyja, no kad u jednadžbi imate postedvardijanski internat smješten u srednjovjekovnom zdanju vjetrovitih hodnika i baršunastih zastora, nekoliko interesantnih glumaca (uz spomenuti dvojac, tu je i Imelda Staunton) i prstohvat sasvim fine jeze, konačni rezultat ne može biti razočarajući. Uđite u avanturu gledanja Buđenja onako kako sam ušao ja – spremni za par dobrih meškoljenja u sjedalu, opušteni i, što se očekivanja tiče, bez visokih letvica za preskočiti – i možda se i vi ugodno iznenadite, i usput dobijete razlog da dovedete u pitanje tvrdnju one vojske fanova Daniela Radcliffa da je Žena u crnom najbolji britanski hororac posljednjih godina.
9. The Woman in Black (Engleska, 1989.)
Ove smo godine imali prilike dati Danielu Radcliffeu priliku da nam dokaže da je prestar i preozbiljan glumac za mahanje štapićima i trčkaranje u pelerinama, u „najboljem britanskom horroru novijega doba“, kako su mnogi poklonici novije adaptacije romana Susan Hill znali oduševljeno preporučivati. Međutim, ne bi bilo loše iskoristiti ovu prigodu da se prisjetimo originalnog filma koji je još 1989. zaledio krv u žilama ionako hladnih Britanaca. Te su godine, baš na Badnjak, britanski TV pretplatnici imali čast upoznati Ženu u crnom, zao i osvetoljubiv duh koji maltretira engleski gradić tako što nagovara malenu djecu da vrše samoubojstva. Jeftine produkcije, ali neospornog šarma, film bez problema izaziva jezu u gledatelju ne posežući za jeftinim trikovima i hektolitrima krvi, već čistim talentom za građenje ugođaja. Sasvim zadovoljan suvremenijom verzijom, teško mi je reći koji je film bolji, ali definitivno ne trebam previše razbijati glavu koji ima više duše. Sorry, Potteru, ali ovaj si dvoboj izgubio.
8. Dying Breed (Australija, 2008.)
Bit ću iskren i otkriti kako mi je Pogrešno skretanje jedan iz one kategorije guilty pleasure filmova koji su, hračkama kritičara unatoč, vraški zabavni i zahvalni za gledanje. U početku dugovječnog ali kvalitetom zbilja perolako zaboravljivog serijala Eliza Dushku vucara se po nekakvoj američkoj pripizdini i pokušava živa izaći s teritorija incestuoznih, napaljenih izroda opremljenih sjekirama i kopljima, tvoreći priču koja je možda poslužila i kao djelomična inspiracija Australcima koji su svoju viziju lokalnih izroda ponudili 2008. godine prilično krvavim djelcem Dying Breed. Dakle, australska verzija američke ode kultnim Brda imaju oči upoznaje nas s kvartetom karakterno različitih istraživača koji u Van Diemenovu zemlju (Tazmaniju) stižu u namjeri da fotografijama dokažu postojanje već pomalo mitskog tazmanijskog tigra. Ekspediciju vodi jedina stučnjakinja među njima, nadobudna Nina, odlučna završiti posao koji je započela njena tragično utopljena sestra na istome mjestu prije osam godina. Kako to obično biva u filmovima ovakvog zapleta, ekipa će uspjeti dokazati postojanje nove vrste. Samo ne one kojoj su se nadali.
7. Splinter (SAD, 2008.)
Priča ovog slabo poznatog američkog hororca teško da može biti običnija – dvoje mladih ljudi koji slave godišnjicu negdje u prirodi imaju peh nabasati na odbjeglog zatvorenika koji ih uzima za taoce i onda svi zajedno moraju pronaći način da prežive napad agresivnog špranj-parazita koji se hrani krvlju ljudi i životinja, preuzimajući kontrolu nad njihovim (uskoro mrtvim) tjelesima. Čekaj, šta…?! Tako je, Splinter nije tipičan horror na koje smo navikli. Debitantski film Tobyja Wilkinsa (Kletva 3) osvojio me na prvo gledanje ne samo nesvakidašnje svježom idejom, već i dobrom karakterizacijom, postojano brzim tempom i napetošću koja ne jenjava. PauloCostanzo (Joey), lijepa JillWagner i iz BoardwalkEmpirea dobro nam poznati SheaWhigham održavaju glumu na za ovakav film zbilja zadovoljavajućoj razini, zbog čega je lako zažmiriti i na poneki upadljivi klišej koji se potkrao autorima. Topla preporuka za horor fanove, pogotovo one s predrasudama, skeptične glede sposobnosti jednog običnog špranja da izazove stravu u gledatelju.
6. Pontypool (Kanada, 2009.)
Filmova o virusnim epidemijama koje prerastaju u pravu borbu sa zombijima, priznat ćete, u posljednjih desetak godina zbilja nije manjkalo. Boyleovih 28 dana kasnije, koji mi je prvi pao na pamet, samo je vrh ledenjaka sastavljenog od naslova poput I Am Legend, Snyderovog remakea Dawn of the Dead, Zombielanda… Ipak, u moru filmova ove uvijek privlačne tematike jedan se naslov uspio istaknuti originalnom idejom. Kanadski niskobudžetni Pontypool vodi nas u skučenu radio postaju istoimene omalene američke selendre negdje u državi Ontario, gdje nekadašnji uspješni radio voditelj, njegova mlada pomoćnica i njihova stroga šefica vode malu radijsku emisiju s lokalnim vijestima. Problemi nastaju kad im se terenski izvjestitelj prestane javljati usred reportaže uživo o nekakvom krvoproliću u doktorovoj ordinaciji, a što više vremena prolazi, to je kako ekipi u postaji, tako i nama sve jasnije da izvan njihovih zidina vlada kaos uzrokovan tajanstvenim virusom koji ljude velikom brzinom pretvara u krvožedne, bezumne životinje. Raspolažući s očito vrlo malo sredstva, filmskoj ekipi pošlo je za rukom stvoriti opipljivo klaustrofobični ugođaj, a dobro odrađenom karakterizacijom likova i prije svega svježom, vrlo privlačnom idejom zaraze uspjeli su osvojiti mnogo više publike no što 30 000 dolara zarade na box officeu ustvari otkriva. Temeljen na romanu Tonyja Burgessa „Pontypool Changes Everything“, koji je sam Burgess adaptirao za ekran, ovaj mali kanadski dragulj uspio je postići nešto za što sam osobno smatrao da je nemoguće i ustajali žanr oživio daškom kreativnosti i svježine.
5. À l’intérieur / Inside (Francuska, 2007.)
Mislim da svaka poštena horror lista, pa makar i ova helovinska, opuštena i nimalo službena, treba imati jedan homeinvasion film. Za razliku od prethodnog filma na ovome popisu, koji svoju snagu crpi iz atmosferičnosti i suptilnog izazivanja jeze, u vezi debitantskog uratka redateljskog dvojca Julien Maury-Alexandre Bustillo stvarno je malo toga suptilno. Priča o trudnoj udovici koju čitavu noć terorizira nepoznata žena s očitom namjerom da iz nje izreže dijete over the top je festival prolijevanja krvi koja je tu da prikrije prilično predvidljivu i tanku priču. Da budem potpuno iskren, film me debelo naživcirao, ali s obzirom na žanr (i podžanr) o kojem pričamo, na tome mu samo treba čestitati. Pojava nečeg ovako malignog na jedinom mjestu na svijetu u kojem bismo se trebali osjećati potpuno sigurnima, u našem domu, više je nego dovoljan izvor strave i sasvim pošten razlog da sat i pol grizem nokte i pitam se što mi je ovo iskustvo uopće trebalo. Za sve vas koji se ložite na home invasione, ovaj francuski desert samo čeka da ga kušate. Ako smatrate da imate tolerantan i želudac (gore da gore ne može), i um (par gluposti, poput neobične laički izvedene traheotomije), dajte À l’intérieuru priliku. Da je učinkovit u toj svojoj brutalnosti, još uvijek naživcirani ja sigurno neću ni pokušati osporiti.
4. The Loved Ones (Australija, 2009.)
2009. godine Sean Byrne svijetu je predstavio svojih ruku djelo, film koji je režirao i napisao pa njime pokupio lovorike diljem svijeta, kako doslovne (nagrada publike u Torontu iste godine), tako i one metaforičke, nastale iz pera mnogih zadovoljnih kritičara. Ova neobična priča o otmici, mučenju i iznutra bolesnoj psihopatskoj obitelji iz vrlo jednostavne premise izvlači apsolutni maksimum. Nakon što popularni gimnazijalac pristojno odbije poziv školske čudakinje na maturalni ples, uskoro završi drogiran i vezan za stolac u njenoj dnevnoj sobi, gdje je prisiljen prisustvovati mučnom objedu s čudakinjinim roditeljima, incestu vidljivo sklonim ocem koji bi sve napravio za svoju princezu i lobotomiziranom majkom koja vegetira dok joj u usta trpaju pileći batak. Ono što slijedi sat je vremena psihofizičkog mučenja za našega junaka, dok paralelno pratimo očajničke pokušaje njegove voljene djevojke i otuđene majke da ga pronađu. Australski film, po svemu sudeći, skriva više od jednog bisera u svome nedovoljno istraženom ormaru, a The Loved Ones zadovoljava sve do jednog kriterija potrebnog za ovu klasifikaciju. Napet i brutalan, vješto napisan i težak za gledati, Byrneov film na iznenađujuće kvalitetan način jednu banalnu, svakodnevnu stvar kao što je odbijeni poziv za spoj iskorištava za stvaranje jednog od najboljih torture naslova proteklih godina.
3. Los ojos de Julia / Julia’s Eyes (2010.)
Guillermo del Toro ime je koje je fanovima horrora dobro poznato već gotovo dvadeset godina. Njegovi atmosferični filmovi, cijenjeni prije svega zbog fenomenalnog ugođaja koji meksički majstor uspijeva postići, još od Cronosa (1993.) lako pronalaze poklonike, a dosta su se uspješnima pokazali i neki projekti s pratećom tekstualnom oznakom „Guillermo Del Toro presents…“. Tko još ne cijeni Đavolju kralježnicu ili Panov labirint, a tko može reći da nije uživao u, primjerice, Sirotištu? Gotovo u rangu navedenih filmova, ali neusporedivo manje poznat, nalazi se podcijenjeni, nedovoljno razvikani mali horor skriven iza intrigantnih Julijinih očiju. Priča mladoga redatelja Guillema Moralesa o ženi koja pokušava riješiti misterij oko smrti sestre blizanke, uvjerena da se ne radi o samoubojstvu, donosi nam dosta napetosti i, s obzirom na renome producenta del Tora, očekivano kvalitetnu atmosferu. Najmoćniji izvor jeze u ovome filmu jest činjenica da glavna junakinja boluje od nekakve čudne bolesti zbog koje polako gubi vid, pri čemu je udaren temelj nekolicini zbilja proganjajućih i dugo pamtljivih scena od kojih mi jedna ili dvije i danas, dvije godine po gledanju, znaju neočekivanu zaigrati pred očima. Ničega se čovjek ne boji više od nepoznatoga, a kad negdje oko vas vreba brutalni i izopačeni serijski ubojica, nedostatak vida sigurno je luksuz koji si ne biste željeli priuštiti.
2. Lake Mungo (Australija, 2008.)
Što je ovo, top 13 australskih horora?! Eto, tako je ispalo, i ovom prilikom predstavljam vam već treći australski film na ovoj listi preporuka. Snimljen kao fejk dokumentarac (mockumentary) o jednoj australskoj obitelji koja se pokušava nositi s iznenadnom smrću kćeri i paranormalnim pojavama koje slijede nakon što je pokopaju neobično je strukturiran psihološki hororac koji funkcionira odlično dobrim dijelom upravo zbog tog osjećaja autentičnosti. Priča o Alice, tajnovitoj mladoj djevojci koja nestane prilikom kupanja u jezeru i za koju se uskoro otkrije da je na „bolje mjesto“ otišla s mračnom tajnom ili dvije, nije tipičan hororac po ničijim standardima, ali svejedno uspijeva uznemiriti u dovoljnoj mjeri da zaradi mjesto na ovoj listi. Pamtljiv, pametan, originalan i na trenutke nenapadno jeziv, Lake Mungo još je jedan dokaz da down under među klokanima nastaju vrlo zanimljivi filmovi, a veliki mu je plus što se, osim paranormalnim, u jednakoj mjeri bavi i onime ljudima sasvim normalnim – lažima, tajnama i nepovjerenju.
1. Dead End (SAD, 2003.)
Iznimno mi je drago bilo naići na ovaj pravi mali televizijski dragulj iz 2003., koji je nevjerojatno uspješnom DVD prodajom uspio nadoknaditi uloženih 900 000 dolara i još zaraditi dodatnih – 76 milijuna. Osim što se radi o uspjehu na koji vjerojatno samo OrenPeli (Paranormal Activity) može odmahnuti rukom i reći „bitch, please“, Slijepa ulica jeftin je, jednostavan ali učinkovit hororčić koji je iznenađujuće pametno iskoristio raspoloživa sredstva – i glumačka i financijska – i završio na mnogim listama ovakvoga tipa, uz rame brojnim produkcijski nadmoćnijim projektima koji o ovakvoj atmosferi mogu samo sanjati. Pomalo disfunkcionalna ali sasvim prosječna obitelj na Badnjak putuje karavanom u posjet daljoj obitelji na tradicionalnu večeru i (ne)ugodno druženje. Kad glava obitelji, Frank, odluči biti malo „divlji“ i sići s autoceste na nekakvu sporednu šumsku cestu, počnu se događati neobične stvari koje s vremenom potpuno izbezume njegovu suprugu, sina, kćer i njenoga dečka. Petoro ljudi tako naiđe na tajanstvenu mladu djevojku, bijelu poput anđela, s djetetom u naručju, nakon čega „govno pogodi ventilator“ i postane jasno (nama, ne njima) da po svemu sudeći od purice te večeri neće vidjeti ni p. Kako ne bi ispalo da se radi isključivo o totalnim anonimusima, spomenut ću da važnu ulogu igra proslavljeni televizijski (Twin Peaks, Savannah, Mad Men, 24) i filmski (RoboCop, Laku noć, i sretno) glumac RayWise. Pametan, jeziv i dojmljiv i hvalevrijedan u toj svojoj jednostavnosti, Dead End nameće se kao odličan izbor svima kojima nije ispod časti dati mu priliku.
Tom Hiddlestone glumit će novog Jokera. Ups, kriva dimenzija. U našoj je ovaj vikend na američkom box officeu pripao novom nastavku Paranormal Activity serijala. U listopadu 2007. na Screamfestu, a potom u siječnju 2008. na Slamdance Film Festivalu, pojavio se jedan “plavičasti” nadnaravni horror snimljen found footage metodom. Koštao je neslužbenih 5,000 dolara. Sama cijena kamere je u tom rasponu. Steven Spielberg i DreamWorks pokupovali su sva prava i očekivalo se da je remake s “prihvatljivijim” budžetom na vidiku. No, u tom se periodu DreamWorks pozdravljao od Paramounta i prava na film pripala su potonjem. Nazovimo to srećom ili genijalnošću, ali ostatak je povijest. Paranormal Activity sa svojih 107 milijuna dolara zarade postao je najisplativiji film ikad, računajući postotak uloženog u vraćeno. Nije se napravio skuplji remake, nije se trošilo velike novce na marketing, nije se ni kinta potrošila na distribuciju, nego je film krenuo u malom broju kina diljem Amerike na principu demand it, tj. publika je u dovoljnom broju morala sama _zahtijevati_ da ga vide u obližnjem kinu. Radoznalost ubije macu i dosljedno je efikasan marketing. Otvorio se 25. rujna 2009., te je nakon 48. mjesta gledanosti, 12 kina i prosjekom gledanosti od solidnih, ali ništa ohrabrujućih 6,489 dolara, film doslovce eksplodirao i u svom 5. tjednu zasjeo na vrh ljestvice najgledanijih naslova u Americi.
2. vikend popeo se na 20. mjesto gledanosti s $532,242 utrška u 33 kina, s prosjekom zarade od $16,129 po kinu.
3. vikend – 4. mjesto -$7,900,695 vikend zarada – 160 kina – $49,379 prosjek.
4. vikend – 3. mjesto – $19,617,650 – 760 kina – $25,813 prosjek.
5. vikend – 1. mjesto – $21,104,070 – 1,945 kina – $10,850 prosjek.
Tada je već imao ukupno 61 milijun dolara zarade. Gledanost mu je nakon toga počela opadati prema normalnim standardima, jer da nije, pričali bismo i o još mnogo većem fenomenu.
Sljedeće dvije godine izlazili su i nastavci Paranormal Activity 2 (40mil. otvaranje) i Paranormal Activity 3 (52mil. otvaranje). Uz minimalan budžet i sličnu marketinšku kampanju u kojoj pokazuju preplašene Amerikance kako vrište u kino dvoranama dok gledaju film, oba su poharali prvi vikend gledanosti, ali su se za razliku od prvog, koji je bio novina, i na brzinu otkotrljali nizbrdo na ljestvici najgledanijih filmova. Prvi nastavak zapeo je na $84 milijuna, dok je drugi malo vratio ugled sa $104mil. zarade. Taj treći dio meni je, iskreno, i najbolji.
Čitajući komentare za najnoviji nastavak franšize, nazvan jednostavno Paranormal Activity 4, ne mogu se oteti dojmu da nešto nije u redu ili sa mnom ili s američkom sentiš publikom. Njima su prvi i drugi dinamični i puni događanja, za razliku od 4. kojemu je aktivnost u zadnjih 7 minuta. E pa, dragi Amerikanci, reći ću vam samo woof woof. To je sve što se sjećam da je bilo dinamično. Pas na kraju filma.
Ali razumijem razlike u kulturama. Carpenterov The Thing redovito sam gledao s pet godina. Gledao sam Independence Dayprvi četvrtak kad je došao ’96. s ruljom Amerikanaca u prepunom kinu Central u centru Splita, i mogu reći da nitko nije ostao imun na njihovo iskreno navijanje i doživljaj filma. Od kad je pas Boomer uspio preskočiti auto u tunelu koji neminovno gori da bi se sakrio na sigurno, do Smithove šake u glavu alienu, čak i patetičnog predsjedničkog govora Billa Pullmana, svi smo dozvolili da osjetimo kako je to amerikanizirano urlati u kinu na nogama. Tek u retrospektivi zažalim što je to bilo samo jednom.
Vratimo se box officeu. Paranormal Activity 4 pretrpio je zasad nikad prevaziđenu prepreku premorenosti publike 4. dijelom poznatog serijala bez pisanog predloška kao što su Harry Potter ili Twilight. Od Shreka 4, četvrtih Pirata s Kariba, do Slagalice strave IV, svi zaredom poklekli su i izgubili dobar dio zarade. Iskupljujuća stvar za studije enormni su prihodi iz sve jačih zemalja kao što Kina i Rusija, tj. cjelokupan porast zarade izvan domicilnog tržišta. Nije to baš točna ni idilična slika stvari, ali to je za neku drugu temu.
Slabih 30-ak milijuna dolara zarade i prvo mjesto gledanosti ipak je dovoljno da se odobri i 5. nastavak ove zlatne koke. Očekujem veliki pad idućeg tjedna na račun loših kritika i već spomenute zamorenosti, te zaradu u iznosu od slabih, ali dovoljnih $70-ak mil. kad se sve zbroji.
Na drugo mjesto američkog box officea zasjeo je Argo sa $16.6mil. Valja reći da je pad od 14.6% u drugom vikendu najmanji u povjesti, za film koji je distribuiran u iznad 3000 kina, izvan studenog i Božića. Tad su naime, praznici, i publika se “prelijeva” po tjednu, a ne samo vikendima. Iako su svi filmovi ovaj vikend imali odličan hold, Argo je pobjednik. Podižem mu ukupnu zaradu s predviđenih $70 milijuna na ne-znam-još-koliko milijuna, ali ako uđe u klub 100, pozabavit ću se temom koja je isplivala zadnjih par dana. Autentičnost događanja u Argu. Po pričama upletenih Kanađana, nije to baš ni približno precizan prikaz kako su se stvari odvijale. Ali to je ipak film. Vidjet ćemo koliko se shvaća ozbiljno ili je tu da nas zabavi.
Hotel Transylvaniazaradio je $13.5mil. te će s odličnim držanjem i ukupnom zaradom od $119mil., pokušati prestići The Smurfs($142mil.) kao najgledaniji film Sony Pictures Animationsa, iako su pravo rečeno Štrumpfovi polu-animinirani, polu-igrani.
Zasada na četvrtom mjestu, tik do Hotela Transylvanije, je Taken 2 sa $13.4mil., i $106mil. dolara u banci. Pad od 38% je solidan, ali ne mogu se oteti dojmu da je američka javnost ovih tjedana pohrlila u izrazito velikom broju u topli zaborav kino dvorana, i podarila par milijuna dolara viška svakom filmu, iz tjedna u tjedan, i tako cijeli listopad.
Na kraju treba spomenuti loše otvaranje filma Alex Cross ($11.7mil.). Taj promućkani projekt nastao je po predlošku lika Alex Crossa autora Jamesa Pattersona, koji je prije jednog desetljeća dvaput utjelovio Morgan Freeman u Kiss the Girls ($13.2mil otvaranje) iAlong Came a Spider ($16.7mil. otvaranje). Iako solidni trileri za utorak navečer, filmovi sami po sebi nisu tražili nastavke, ne ni nakon loših kritika i prosječne zarade, a pogotovo ne s Tylerom Perryjem u glavnoj ulozi, u nečemu što sliči više na osvetnčki akcijski triler nego psihološku studiju kriminala. A da ne kažem da ovaj “nastavak” uopće nema književni predložak.
Filmski svijet podložan je istim pravilima kao onaj stvarni, anonimni. Ljudi umiru. Poznati, nepoznati, svi znamo kako putovanje završava. S poznatima je stvar drugačija zato što imamo dojam da ih poznajemo, da njihov rad nekako održava ono što bi sami rekli, da nekako pogode emocije kojima smo okruženi i da njihova vizija baca bolje svjetlo na stvarnost koja u stvarnosti nikad nije tako zabavna. Skloni smo pretjerivanju i preuveličavanju kad se dogodi smrt poznate osobe, hvalimo kvalitete koje nemaju, zaboravljamo na mane koje imaju, ali sve je to dio životnog ciklusa i, da budem potpuno otvoren, rijetko kad me takve stvari diraju. Život ide dalje, takva su pravila igre. Ipak, jutros kad sam posve slučajno naletio na obavijest da je poznati redatelj holivudskih adrenalinskih slikovnica, Anthony D. L. Scott (poznatiji u filmskom svijetu kao Tony Scott) iz nekih, za sada još uvijek neobjašnjivih razloga, izvršio suicid skokom s mosta u predgrađu Los Angelesa, prvo što sam osjetio bila je apsolutna nevjerica. Poznati redatelj, budimo iskreni, nikad neće imati takav status popularnosti jednog Heatha Ledgera (kojem su uvalili i posthumnog Oscara, za boga miloga) te vijest, očekujem, neće imati preveliki odjek u filmskom svijetu. Hoće, ne zavaravam se, ipak je to čovjek kojeg bez neke posebne muke možemo proglasiti i jednim od najjačih imena holivudskog biznisa (dolazi u paketu sa starijim bratom Ridleyjem) i nije tamo neki no name anonimac, ali teško da će se sakupiti horde obožavatelja i žaliti tragičan gubitak za filmsku umjetnost. To je prirodno, očekivano, jer čovjek je svoju karijeru, ime i reputaciju izgradio iza kamere, a ne ispred nje, što je danas postalo nekako sinonim za slavu. Vjerujem da će kolege redatelji biti pogođeniji jer je s dosta njih bio što prijatelj, što mentor, što suradnik, a svaki od njih moći će potvrditi da je bio jedan od rijetkih koji su mogli doći na bilo koja vrata i reći bilo kojem producentu up yours! zato što je imao svoje autorstvo kao jamstvo da će isporučiti kvalitetu bez obzira na čemu radio.
A Scott je bio autor s velikim A, to će vam reći svi koji imalo dublje prate filmska zbivanja i mehaniku industrije (drugim riječima – idu dalje od običnih trač rubrika) jer u dubokom moru bezukusa on je uspješno nametnuo svoj stil, svoj način režiranja i svoj vizualni potpis te se itekako istaknuo kao netko tko zna što radi. Cijela priča počinje još tamo daleke 1983. godine, kad je režirao svoj debitantski film The Hunger. Vampirsku, horor, romantičnu priču koja je pažnju privukla senzualnim nastupima Catherine Deneuve i Susan Sarandon. Neki će reći i erotskim, ali to nećemo zamjeriti jer kad su u pitanju tako vrsne glumice (i jedne od najljepših), to nikad nije prevelika mana. Film, sam po sebi, nije baš obećavao nastup redateljske zvijezde, no tri godine kasnije dolazi ono pravo. Tadašnji producentski tandem Don Simpson i Jerry Bruckheimer, svjestan da su 80-e godine prošlog stoljeća u vladavini klinaca koji odrastaju na šarenilu MTV-a, angažiraju Scotta da bude za kormilom adrenalinskog postera za zrakoplovstvo, Top Gun, zato jer im se svidio njegov rad na nekoliko glazbenih spotova. Film postaje instant financijski uspjeh, osigurava karijeru mladom Tomu Cruiseu, ali ujedno predstavlja i Scotta u svjetlu po kojem će ga većina zapamtiti. Prva stvar: ostao je u jako dobrim odnosima sa Simpson/Bruckheimer dvojcem te su zajedničkim snagama izgradili čak sedam filmova (ako nisam nešto promašio), što je veza kakvu ni stvarni brakovi ponekad ne prežive. Druga stvar: pokazao je stil koji će drugi, njegovi nasljednici, pokušati kopirati. Vizualni izričaj u njegovim filmovima često nadograđuje samu sliku, prepoznatljive ugašene crveno-žute boje postale su nerazdvojni dio njegove filmografije (od koje je odstupao tek u rijetkim slučajevima), zbog čega je i dobio opise da je redatelj ”slikovnica”. Uspješnih slikovnica, ako ćemo baš iskreno, no svejedno slikovnica.
Kritika ga, ironično, nije mazila. Zašto ironično? Istodobno, njegov brat Ridley bio je miljenik kritike, ali su njegovim filmovima izostajali financijski uspjesi, dok je Tony bio suprotna priča. No, to uopće nije smetalo dvojici braće da budu itekako povezani u filmskom poslu te da jedan drugom podržavaju projekte (producentska kuća Scott Free Production), čak ni kad nisu oni iza kamere (producenti su popularnih serija The Good Wife i Numb3rs), čime kao da su prkosili onoj poznatoj s obitelji jedi i pij, ali nikad ne posluj. Iako oduvijek u sjeni starijeg brata, to uopće nije smetalo da Tony naslaže niz prepoznatljivih naslova na kojima su odrasle generacije i koji su danas kultni filmovi. Nastavak Beverly Hills Copa, Days of Thunder, The Last Boy Scout, Crimson Tide… samo su neki od naslova koji nose njegov potpis i dovoljno je reći kako baš zbog tog potpisa imaju ono nešto što ih čini gledljivim (pa makar da se radilo o dinamici i tempu snimanja). Ipak, bilo bi pogrešno reći da je čovjek sposoban raditi samo slikovnice tankoga scenarija (koga zavaravamo, neki od tih filmova i nisu imali scenarij) jer povremeno bi izbacio projekt koji bi malo zaustavio salve loših kritika i donio nešto dobro na obzoru. Revenge je jedan od rijetkih trilera osvete koji su uspješno spojili bogatstvo vizualnog s bogatstvom sadržajnog, što mu je donijelo ugodne kritike i ne baš uspjeh na blagajnama, ali je ujedno otvorilo vrata ustaljenoj rutini da povremeno izbaci i nešto manje, za svoju dušu, što bi se reklo. Najpoznatiji u toj priči je svakako True Romance, kome su Tarantinov scenarij i Scottova režija donijeli samo dobro, čak i pozitivnih kritika.
Crimson Tide uvest će još jednu konstantu njegovih filmova: Denzela Washingtona. Šest zajedničkih projekata. Neki će reći da možda i nije bio najbolja konstanta njegovih filmova, ali svakako je uspio iskoristiti inače dobru Denzelovu pojavu na najbolji način, stvarajući sasvim pristojnih šest filmova, od kojih je posljednji, Unstoppable, i više nego korektno podsjetio da je Scott jedan od rijetkih redatelja koji znaju režirati akcijske filmove i napraviti ih dostupnima za sve generacije gledatelja. Nije da u karijeri nije imao i povremenih promašaja (očajni Domino i bezlični The Fan), ali kad se sve zajedno uzme u obzir, imao je filmografiju vrijednu pažnje. Pronađite danas nekoga tko nije barem čuo za Top Gun i spreman sam vam platiti piće. Čak i dva.
Zašto vam to sve govorim? Dosta toga znate i sami (ako ne i sve), ali možda vam želim reći da je za mene Scott bio ono što je za neke Robert De Niro. Istina i bog, surađivali su njih dvojca na već spomenutom i ne tako sjajnom The Fan, ali ovdje želim slikovito opisati kako netko obično ide gledati film radi kvalitete koju De Niro (stavite ime omiljenog glumca) isporučuje, dok sam ja išao istu stvar raditi (radim to i danas) s filmovima Tonyja Scotta. On je sporedni krivac što danas imam ovakav filmski odgoj (glavni je John Carpenter) te što ustvari imam popriličan respekt za redatelje koji imaju svoj posebni stil, među koje mogu mirne duše ubrojiti i Michaela Bayja (padam na redatelje koji imaju sličan vizualni stil). No, nije samo vizualni stil taj koji mi se sviđa već otvoreni pristup materijalu. Klišejima. Već viđenim stvarima. Nazovite to kako želite. Kada netko izvuče maksimum iz priče tanke kao list papira onda znate da zna posao, ali da još bolje poznaje ukus publike jer kada vas uspije uvući u istu tu tanku priču, te vam još prodati over the top stvari (prva pomisao mi je vožnja vlaka na dva kotača u Unstoppable) i vas doslovce nije briga za nelogičnosti, onda je to posao koji zaslužuje svaku pohvalu. Doduše, Scott je napredovao od redatelja akcijskih slikovnica do redatelja punokrvnih filmova, ali kad se pogleda u retrospektivi… baš i nije. Svijet oko nas se promijenio. Ono što je prije bila lagana zabava, danas su kultni filmovi te je nekako postalo in priključivati redatelje u jednu kompoziciju (već kad sam se zakačio na Unstoppable) i naglašavati kako su bili ispred svojega vremena. To je opet jedna velika ironija, s obzirom da je sad u istom vagonu s bratom Ridleyjem (koji je bio vizionar što se tiče Blade Runnera) jer dok je jedan preoblikovao SF scenu, drugi je gotovo samostalno preoblikovao akcijski žanr.
O tome u tim danima nisam znao ama baš ništa. Ja sam jednostavno gledao filmove. Bez kompliciranja. Možda ću zato uvijek biti pobornik njegova rada jer dok drugi kažu: površno, klišej, već viđeno, isprazno… kod mene u knjizi stoji: zabavno, smiješno, napeto, vrhunski režirano. Znam da će oni koji preferiraju ozbiljnije umjetničke dosege biti ponešto… nezadovoljni ovakvim preokretanjem činjenica, no ako vas određeni filmovi asociraju na nešto drugo (bolje dane, zabavnije dane, bezbrižnije dane), onda je njihova vrijednost puno veća nego što vam to govori kritika. A filmografija Tonyja Scotta jedna je od rijetkih kojima se uvijek mogu vratiti i nanovo pronaći ono nešto što je danas gotovo nestalo iz filmova na kojima smo odrasli. Zato jedno veliko hvala, majstore, za sve lijepe trenutke koje sam imao ispred ekrana i nadam se da sad počivaš u miru.
Vrijeme je da se posveti malo virtualnog prostora i slavnim počecima nekih od legendarnih akcijskih štemera, redatelja koji su isporučivali neočekivano i naslovima koji su nanovo napisali pravila akcijskoga žanra, izbacujući tradiciju van ravno kroz zatvoreni prozor. Jesu li svi ti filmovi uistinu toliko dobri ili su nam samo sentimentalno dragi jer su neki od nas odrasli na njima, ostaje stvar osobnog mišljenja, no jedna se činjenica ističe – za razliku od devedesetih godina, u kojima je vladala poprilična harmonija između kritičara, žanra kao takvog i ostvarivanja nevjerojatnih boxoffice rezultata, u osamdesetima takve simbioze uglavnom nije bilo. Ako ste kritiku aktualnog naslova shvatili ozbiljno i ako ste držali do njih – onda ste pogledali jako malo naslova, posve suprotno od devedesetih, gdje je kritika donosila gledanost, proširujući krug gledatelja i na one koji su ga izbjegavali, no teško je ne pomisliti na to kako je upravo ozloglašenost doprinijela popularnosti žanra i njegovom uspjehu.
Tako smo se u osamdesetima osrednjim akcićem The Hunter (1980) oprostili i od Stevea McQueena, čovjeka koji je izmislio cool ponašanje (tako barem kažu), ostavljajući legitimne nasljednike Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda da uveseljavaju generaciju koja je svoju gledateljsku karijeru započela u davnim sedamdesetima. I dok Bronson svoje mjesto pod suncem pronalazi u jednostavnoj B produkciji i očuvanju tradicije najpoznatijeg filmskog mrguda kroz štancanje nastavaka Death Wish II (1982), Death Wish 3 (1985), Death Wish 4: The Crackdown (1987) (čija je kvaliteta iz današnje perspektive jako tanka), povremeno se ubacujući u tematski slične projekte (Assassination (1987)), miješajući ih s klasičnim trilerima kojima pak nedostaje jačih akcijskih elemenata da bi se ovdje spominjali. Eastwood radi identičnu stvar sa štancanjem novih nastavaka sage o Dirty Harryju Callahanu sa Sudden Impact (1983) i The Dead Pool (1988), no zaigravajući se i s Firefox (1982) kao najavom budućih techno trilera, pa malo i s The Rookie (1990), glumeći, iskreno rečeno, ustvari jedan te isti lik, održavajući uspješnu konstantu vlastite karijere.
Da će se stvari uskoro promijeniti najavljuje Sylvester Stallone nastupom u potpuno suprotnom uratku od njegove pozitivom nabijene Rocky franšize, te kada kao traumatizirani vijetnamski veteran ušeta u mali gradić, čiji ga policajci počnu maltretirati bez nekog posebnog razloga, svi već znaju da će biti vraga. First Blood (1982) kritika je dočekala na nož, u cijelosti, ali ga je publika voljela, stvarajući od nastavka Rambo: First Blood Part II (1985) jedan od prvih akcijskih hitova koji prelaze granicu od magičnih sto milijuna dolara. Da konkurencija ne spava dokazuje i Arnold Schwarzeneger nastupom u The Terminator (1984) (prethodno se predstavivši publici kao lik mitskog Conana – koji ipak ulazi u drugi žanr), stvarajući hit i pod lošim uvjetima distribucije, predstavljajući ga u paketu s budućom redateljskom nadom Jamesom Cameronom. Svjež od uspjeha, Arnie potvrđuje činjenicu da je nova holivudska moda - mišići – nastupom u zabavnom Commando (1985), pri čemu gotovo odmah postaje jasno da će mu karijera ovisiti o kvaliteti redatelja s obzirom da još jedna poslastica za ljubitelje akcije dolazi u obliku Predator (1987), koji pak najavljuje još jednu sjajnu zvijezdu akcijskog neba, redatelja Johna McTiernana. Iako dočekan s kritičarskom rezervom, Predator samo utvrđuje činjenicu kako su se na akcijskom igralištu promijenila pravila, pa, iako Arnold slaže uglavnom zabavne i gledane naslove The Running Man (1987) i Red Heat (1988), novo tržište pruža priliku i još nekim igračima da se dokažu.
Spomenuti osamdesete godine u akcijskom kontekstu i ne spomenuti Chucka Norrisa bilo bi čisto bogohuljenje, jer, iako nikada nije postao zvijezda pravih, punokrvnih spektakala, jedno je vrijeme bio i više nego legitimna zamjena za Charlesa Bronsona, zabavna i gledana legenda B filmova. Svoje je prisustvo počeo najavljivati još u sedamdesetima, no tek su osamdesete od Chucka napravile ono što je danas – čovjek koji može sve. U zabavnom i simpatičnom kupusu znanom i kao Lone Wolf McQuade (1983) (koji će kasnije postati osnova za njegovu uspješnu/omraženu/voljenu seriju Walker – Teksaški ranger) imamo sve što će činiti njegovu daljnju karijeru – štemer, fajter, skroman, častan, odan – pravi američki sin i šablona se neće mijenjati ni kroz Missing in Action (1984), Missing in Action 2: The Beginning (1985) i Braddock: Missing in Action III (1988), kao ni kroz The Delta Force (1986) i Delta Force 2: The Colombian Connection (1990), u sve to se može ugurati i zabavni trash Invasion U.S.A. (1985), a da Chuck zna i iznenaditi, možda čak malo i glumiti, pokazuje i njegov nastup u vjerojatno najkvalitetnijem uratku karijere mu, Code of Silence (1985), redatelja Andrewa Davisa, još jednog majstora akcijskog trilera čije vrijeme tek treba doći.
Nešto kasnije, ali još uvijek na vrijeme, ljubiteljima akcije predstavlja se još jedan mišićavi fajter imenom Jean-Claude Van Damme, i u roku odmah zadobiva simpatije gledatelja kao netko tko ustvari i zna nešto o borilačkim vještinama, za razliku od brzo goruće zvjezdice Michaela Dudikoffa, koji se u ovom cijelom društvu može nalaziti tek na marginama zbog zabavnog American Ninja (1985) i već lošijeg American Ninja 2: The Confrontation (1987). Van Damme također ne ulazi u elitu, što će ga pratiti kao sjena kroz cijelu karijeru, možda što će se tek u devedesetima susresti s projektima koji će ga izbaciti prema nešto kvalitetnijoj površini, no nikoga ne smeta da VHS izdanja Bloodsport (1988) izližu u pregrijanim video-plejerima, nadovezujući gradivo s Kickboxer (1989) i osjećajući trunke glumčeve ambicije kroz Lionheart (1990). Možda nije u istom dvorištu sa Slyjem i Arniejem, ali Jean-Claude postaje još jedna ikona osamdesetih koju je nemoguće zaobići pri kratkom pregledu. Uz bok mu se nalazi i Dolph Lundgren, još jedna krupna pojava filmske akcije, ali koji nikada nije izašao iz okvira solidne B produkcije, da se ne govori o tome kako je kasnije otišao duboko i u C kvalitetu, no osamdesete su i za Lundgrena bile, ako ništa drugo, onda barem zanimljive. Jer, u povijest je ušao kao mitski protivnik Rockyja Balboe, postao je prvo filmsko utjelovljenje stripovskog The Punisher (1989), bio je gledan u Red Scorpion (1989), a bio je i dovoljno zanimljivo ime da Dark Angel (1990) bude tražen u najbližoj videoteci. No, pomalo kao i Jean Claude (s kojim će ukrstiti mačeve u devedesetima), nikada se nije sastao s projektom koji bi mu donio prepoznatljivu svjetsku slavu, zadržavajući svoju pojavu uglavnom u video-naslovima, što je bilo sasvim dovoljno da ipak na jedan sporedni način postane prisutni dio akcijske scene osamdesetih.
I dok Arnie kroz to vrijeme nema nekakvih posebnih oscilacija u karijeri (ako izuzmemo slabašan Raw Deal (1986)), Stallone se mogao pronaći u svim žanrovima, od komedija, drama, Rocky franšize (koja mu, uz prva dva Ramba, donosi financijski kredabilitet), zaokružujući svoju vladavinu zabavnim (i ne posebno pametnim) Tango & Cash (1989), te nam još jednom vraćajući one man army pojavu Rambo III (1988), sa slabijim financijskim odjekom (cijeli se serijal nije ni susretao s nekim pozitivnim kritikama, tako da se to ne isplati ni spominjati), nekako nagovještavajući da je na vidiku sumrak jednodimenzionalnih likova, mišićne mase i općenito akcijskih filmova temeljenih na takvom konceptu. Što ispada nekako ironično jer isti je taj koncept iz mainstreama izgurao klasični akcijski film, a najgori je udarac osjetio serijal o Jamesu Bondu, koji se u osamdesetima okrenuo relanijim, ozbiljnijim i dramaturški jačim pričama, no što kvalitetnoj Licence to Kill (1989) nije pomoglo da umjesto hita postane prvi flop (iako samo što se tiče utrška na USA tržištu) u bondovskoj franšizi.
Iako se na prvi pogled može učiniti da su osamdesetima dominirale mišićave pojave Chucka, Arnieja, Slyja, Jean-Claudea, pa i prepoznatljiva smrknuta lica Bronsona i Eastwooda, uvijek je bilo mjesta za nešto novo i zanimljivo, pomalo izdvojeno iz smjera koji je bio uspješan. Jedno od tih novih lica predstavlja i ono Eddieja Murphyja u 48 Hrs. (1982) veterana Waltera Hilla, koji je u osamdesetima imao zlatno doba svoje karijere, a kako nije bio ni blizu trokrilne Arniejeve fizionomije tijela, čovjek se spretno snašao u ulozi lajavog zgubidana i dobio obožavatelje. S nastupima u Beverly Hills Cop (1984) i Beverly Hills Cop II (1987)Murphy ima osamdesete pokrivene sasvim dobro što se tiče poštene filmske akcije, no ujedno se otvara i još jedan smjer koji u tim godinama ostvaruje zanimljive rezultate – akcijska komedija. Murphy se sa svojim verbalnim nadmetanjima i mudrostima može nazvati i rodonačelnikom žanra jer – pa takve je uloge cijelo vrijeme glumio. Buddy-buddy sistem filma najavljuje spomenuti 48 hours, no prava eksplozija duhovitosti izmiješane sa… eksplozijama donosi nam, možda, i najpoznatiji filmski par u Lethal Weapon (1987). Ljetni akcić koji sve oduševljava (pa čak i nešto kritičara), a da nastavci znaju biti jednako zabavni kao i original (ako ne i bolji) dokazuje i Lethal Weapon 2 (1989). Iako su Mel Gibson i Danny Glover najpoznatiji filmski par, nisu bili jedini koji su nas dobro zabavljali humorom. Zamjetan uspjeh je postigla i solidna (meni jako zabavna) Stakeout (1987), a da mu komedija sasvim dobro leži dokazuje i Robert De Niro u izvrsnoj Midnight Run (1988), sve filmovi koji uspješno spajaju akciju, komediju i buddy-buddy sistem – privlačeći publiku kojoj macho egzibicije mišićavih junaka (pa čak i ako imaju zabavne replike kao Arnie u većini svojih filmova) i nisu previše po volji.
Iako je s Lethal Weapon otvorio novo poglavlje svoje karijere, Mel Gibson nije spavao do tada, s obzirom na to da je s dva dodatna nastavka svojeg poastapokaliptičnog ratnika Maxa ustoličio u još jednu nezaboravnu filmsku ikonu. Iako prvi dio spada pod sedamdesete godine, sami kraj, tek njegov nastavak Mad Max 2 (1981) potvrđuje sumnju da neke stvari znaju biti bolje od originala. I da Australci ponekad znaju snimiti nešto što će podići obrve ostatku svijeta. Mel će poglavlje o Maxu zatvoriti zanimljivim, no osjetno slabijim Mad Max Beyond Thunderdome (1985), pokupiti kritičarske simpatije nastupima u žanrovski drugačijim filmovima, malo voditi bitku s demonima ovisnosti, a onda se vratiti na najbolji mogući način ulogom nestabilnog policajca Martina Riggsa.
Da su policajci zanimljiva tržišna roba pokazat će nam i Sly Stallone u svojem neodređenom Cobra (1986). Akcijski atraktivnom, ali scenaristički slabom, filmom kojim je malo popunjavao vrijeme (i račun) između Ramba i Rockyja. Društvo će mu praviti i Nick Nolte u još jednom uspjehu Extreme Prejudice (1987), da mu Sonny Crockett nije vrhunac karijere Don Johnson pokazuje u zapostang, vljenom Dead Bang (1989), Mickey Rourke odlično se snalazi u sličnoj ulozi u Year of the Dragon (1985), da bi istjerao pravdu na čistac Roy Scheider će se poslužiti najmodernijim helikopterom kojeg je filmska mašta mogla smisliti u Blue Thunder (1983), William ”Gil Grissom” Petersen podjednako uspješno krši pravila u To Live and Die in L.A. (1985), Michael Douglas odlazi u daleki Japan ne bi li se razračunao s odbjeglim zatvorenikom u korektnom Black Rain (1989), Steven Seagal nam se predstavlja sa Above the Law (1988), uvertirom u svoju karijeru koja će se uglavnom sastojati od uloga policajaca ili profesionalnih vojnika, a da mu promjena adrese stanovanja pogoduje svima najavljuje i Paul Verhoeven izravnim, futurističkim RoboCop (1987), vrhunskim filmom o super policajcu sastavljenom od pravih moždanih vijuga, ali i onih bakrenih, a jedan neprilagođeni žandar uspješno će pomrsiti račune europskim teroristima, od staklenog Nakatomi tornja napraviti veliko vatreno igralište, pokazati da prave muškarčine još uvijek nose potkošulje te da je jedan Die Hard (1988) film dovoljan da samostalno pokrene novi trend.
Da za slavu u akcijskom žanru nije bilo potrebno biti mišićav, ili u ulozi policajca, sjajno demonstrira i nadolazeća glumačka/kino atrakcija Tom Cruise, koji pod paskom sve uspješnijeg producentskog para Jerry Bruckheimer/Don Simpson nastupa kao vojni pilot u Top Gun (1986), zabavnoj, kultnoj slikovnici koja sjajno služi i kao regrutacijski materijal američkom zrakoplovstvu, Walter Hill se sjajno zabavlja svojom rock-fantazijom Streets of Fire (1984), a da sve što u tom razdoblju snima zlata vrijedi pokazuje i već po izlasku kultni Southern Comfort (1981), zaokružujući osamdesete sjajnim Johnny Handsome (1989), piloti su tema još jednog gledanog akcića Iron Eagle (1986), a da maštovitost nema granica te da jedan akcijski junak može biti i stručnjak za filmske efekte pokazuje i F/X (1986). John Carpenter ima svojih sjajnih dana u osamdesetima s Escape from New York (1981), futurističkim, no opet akcijski orijentiranim filmom, podvlačeći relativni vrhunac svoje karijere i zabavnim They Live (1988), još jednim filmom koji uspješno spaja SF motive s klasičnom akcijom, a između svega toga Rutger Hauer nam očitava lekciju zašto nije dobro pokupiti autostopera kroz The Hitcher (1986).
Da će ga biti teško svrstati u bilo koji žanr Tommy Lee Jones jasno i glasno naglašava odmah na počecima karijere, nastupima u The Park Is Mine (1986) i Black Moon Rising (1986) pokazuje samo da ima ono nešto karizmatično u sebi i da ne zazire od akcije, a filmom The Package (1989) svima na znanje i ravnanje daje da mu ni gluma ne pada teško, pri čemu se nije moglo ne zamjetiti da spomenuti Andrew Davis ima žicu dobre redateljske kvalitete u sebi s obzirom da mu uspijeva iz svih glumaca s kojima radi izvući nešto kvalitetno. Zanimljivu je kvalitetu pokazao i Patrick Swayze kao još jedan, u najmanju ruku, čudan izbor, za ležernu akcijsku slikovnicu Road House (1989), koja zbog njega, ali i klasične vestern priče o korumpiranom gradu te tajanstvenom strancu (takve stvari se valjda nikada neće izlizati) koji ondje dolazi napraviti (doslovce) reda žanje velik uspjeh i ulazi u akcijske enciklopedije. Početak osamdesetih smo proveli uz Superman II (1980), možda i najjači dio serijala po pitanju akcijske strukture, ali kraj smo istih dočekali uz u novo ruho odjevenog Batman (1989), dostojna smjena generacija, što bi se reklo, u filmu koji uspješno funkcionira na više razina (ovdje mislim samo na akcijske scene kao jedan od najjačih djelova filma).
U osamdesetima smo po prvi put čuli i za nekog tamo Johna Wooa, redatelja koji radi čudne stvari u akcijskom filmu kroz naslove Ying hung boon sik (1986) i Ying hung boon sik II (1987) te Dip huet seung hung (1989), čiji likovi vole koristiti dva pištolja, umjesto mišića i manjka odjeće nose odjela skrojena po mjeri, oči skrivaju iza kultnih ”lenonki”, cigarete pale dolarskim novčanicama, a da ima nešto u njegovim radovima prvi će potvrditi ljubitelji akcije jer Woo donosi nešto neviđeno – koreografiju akcijskih scena naspram čega američki rivali izgledaju kao da ne znaju spojiti suvisli kadar s još suvislijim kadrom. Dobar će glas jako brzo donijeti meštru ceremonije holivudski poziv za promjenom adrese prebivališta. U paketu će doći i poziv za njegovog omiljenog kućnog glumca Chow Yun Fata, dašak egzotike za uobičajena lica svjetske akcije, ali koji bez problema svoj status može usporediti s onim kakvog je imao i pokojni Steve McQeen – Fat pokazuje kako akcijski glumac može biti – neodoljivo cool. Za one koji pomalo zaziru od glavnog mainstreama oni se nisu mogli pojaviti u bolje vrijeme.
Ali, nisu jedini. Također se u osamdesetima počinje širiti i glas o Jackieju Chanu, simpatičnom Kinezu koji, da bi napravio razliku između sebe i običnih Bruce Lee klonova, u akciju ubacuje – komediju. Neka se javi onaj koji nije uživao u već kultnim pogreškama sa snimanja ostavljenim za odjavnu špicu svakog njegovom filma. Ging chat goo si (1985) i Long xiong hu di (1987) mu osiguravaju dolazak na radar koji prati akcijska zbivanja (ali to su samo dva naslova od onoga što je pokrenulo priču o njemu). No, ni Europljani nisu bez aduta u rukavu. Iako nikada nije prešao preko velike bare i snimio punokrvni spektakl, Jean Paul Belmondo svojim laganim Le professionnel (1981), zabavnim Le marginal (1983), pristupačnim Les morfalous (1984) i šarmantnim Hold-Up (1985) akcijskim uracima izvrsno parira velikim igračima. Dolazili su u redovitim razmacima, bili gledani, neobavezni te ga ne spomenuti u kontekstu akcijskog junaka bio bi velik propust.
Zašto su svi ti filmovi među ljubiteljima akcije danas tako popularni? Radi li se o fizičkoj akciji u kojoj se uopće nije koristio danas sveprisutni CGI, maštovitosti u scenarističkim dosjetkama koje su danas standardni dio modernog rječnika, jesu li glumci bili toliko prirodno karizmatični da su današnji predstavnici naprosto blijedi naspram njih ili su likovi koje su glumili stvarali potreban odušak od stvarnosti? Ili je mišljenje zasnovano na neobjektivnosti jer je većina odrasla uz njih?
Jesu li akcijski filmovi kroz osamdesete godine bili privlačni gledateljima zato što su bili kvalitetni, glumački dobro potkovani i scenaristički besprijekorni ili zato što su bili inovativni, jednostavni, različiti od svega što se do tada opisivalo kao ”akcijski film”? Danas se svi dotični opisuju kao kultni, materijal koji u današnjim standardima ne bi prošao ni kao materijal za pravo-na-video naslov u ondašnje je vrijeme filmske studije bacao na koljena, gotovo su nam smiješne reakcije koje su svojedobno izazivali, ali smo i zapanjeni kako su neke stvari dobro izgledale i bile ispred svojeg vremena. Nakon što sam prošao kroz osobnu kolekciju naslova, mogu zaključiti samo – bila su to neka druga vremena koja je nemoguće proći kroz jedan post. Stoga…
Glume: John Wayne, Dean Martin, Ricky Nelson, Angie Dickinson, Walter Brennan
Zamislite scenu: dva producenta sjede u udobnim foteljama u nekakvom bezličnom uredu i na vrata im dolazi dugokosi tip s bizarnim prijedlogom. Ima jako želju napraviti remake starog vesterna. Producenti ga gledaju kao da je jučer sišao s mjeseca, pa mu pogledaju filmografiju i vide da se sve što je do tada napravio svodi na opaku SF treščinu o ekipi na svemirskom brodu koji koriste lopte za plažu kao glavne negativce. Odgovor je: hell no, Johnny boy, hell fucking no. Dugokosi tip se ne da smesti i već ima drugačiju ponudu na stolu. Policijska postaja, banda koja je napada, grupa policajaca mora usko surađivati s grupom kriminalaca ako žele preživjeti noć. Cijena produkcije? Prava sitnica. Kako će se, dovraga, zvati takav film, pitaju producenti, zaintrigirani idejom. Čemu komplicirati već kad radnja sve govori, neka se zove Napad na policijsku postaju. U isto vrijeme, sedamnaest godina ranije, Gary Cooper, taj usamljeni šerif koji je dobio pedalu od vlastitih sugrađana dok čeka da dođe podne, izlazi iz kina i prvom novinaru govori svoje dojmove: taj film koji sam upravo gledao je takva bedastoća da to nikad neće pronaći svoj put do publike, a kamoli da će netko shvatiti zaozbiljno. Ispalo je, međutim, da ljudi nisu baš previše slušali starog Garyja i film koji je on upravo pogledao pretvorili su dok kažeš draw u jedan od najvećih hitova svojeg doba, nakon čega su se kritičari gurali koji će mu dati veće hvalospjeve. Zanimljiv razvoj situacije kako god da okrenete.
Između ta dva događaja smjestio se kultni vestern provjerenog majstora Howarda Hawksa o šerifu koji s pijancem, zelenim klincem i invalidom mora obraniti gradski zatvor od najezde opasnih desperadosa koji iz istog žele izvući svoga šefa. Da u svemu tome bude malo ironije, Rio Bravo nastao je djelomično i kao odgovor na Cooperov High Noon, jer je John Wayne uvijek mislio da je prikaz šerifa u tom filmu tragičan te da prava muškarčina nikad ne bi druga uvlačila u opasnu situaciju. Budi svoj i sam vodi svoje bitke, priče koje je The Duke jako volio, a kako su stvari stajale, volio ih je i Hawks. Iako se na prvi pogled može učiniti da je ovo još jedan izdanak duge i plodne loze vestern filmova koji su u ’50-ima i ’60-ima nicali kao gljive poslije kiše, malo detaljniji pogled otkriva neke zanimljive stvari. Ponajprije su tu inovacije u samoj priči. Hawksa baš i ne zanima revolverašenje kao takvo, već izgrađivanje napetosti koja se kroz mali grad širi poput šumskog požara. Također, neprijatelji nisu jasno vidljivi, kao ni smjer iz kojega će naići.
Nadalje, nije bježao od dodatne karakterizacije likova, iako je u tom procesu najviše profitirao Dean Martin kao alkoholičar koji kroz tijek radnje nanovo izgrađuje svoj karakter i ponovno postaje osoba kakva je bio. Upotreba tadašnje teen zvijezde (pjevačke, da ne bude zabune) Rickyja Nelsona bio je ustupak studiju koji nije imao previše povjerenja u priču bez klasičnog obrasca radnje (danas bi u njegovoj ulozi bio Justin Bieber) i Hawks nikad nije bio oduševljen time. Otišao je tako daleko da je dečku dao minimalni broj rečenica samo da ga nema previše u filmu, koncentrirajući svu pažnju na odnos dva suprotna karaktera. Doduše, tri, jer je tu i legendarni Walter Brennan, ali njegova je pojava svedena na komični predah (koji zna ispasti poprilično iritantan, ako ćemo iskreno) te film svoju minutažu uopće ne gubi na prikazivanje neprijatelja, pretvarajući ih u nevidljivu prijetnju općenitog značenja.
Već kad smo kod te iskrenosti, određene prigovore možemo uputiti i rastegnutim dijelovima koji nemaju baš nekakvu uvjerljivost te Wayneovo nadmudrivanje s Angie Dickinson (najbolje noge južno od Texasa) nema baš nekakve posebne kemije kojom bi se predstavili kao potencijalno pamtljiv par (ni blizu Coopera i Grace Kelly) pa na njihove scene možete gledati kao na još jednu polukomičnu predigru kojom se ublažavaju napeti dijelovi. Wayne kao John T. Chance nije ništa drugačiji od svih drugih likova koje je dotad i poslije igrao, što je polu-mana, ali čovjek je imao tako samouvjeren nastup da nas za takve sitnice uopće nije briga. Dean Martin je komad iznenađenja, koliko se to može biti u ovakvoj vrsti filma, a pripomoglo bi da je Hawks dao koju riječ više mladom Nelsonu jer bi onda barem znali na čemu smo (i dečku je trebao razbarušiti onu kokot-frizuru jerbo ona i vesterni nikako ne idu zajedno). Sve ostalo je na zavidnoj kreativnoj razini, pri čemu prednjači već spomenuto pretvaranje negativaca u bezličnu prijetnju, ali i na zanimljivom, skoro pa štedljivom, ubacivanju akcije kao sporednog sredstva da se održi radnja dinamičnom, ali da ista ne bude dominantna. Završni je obračun brz, zadovoljit će sve one koji vole klasično repetiranje vinčesterki, ali ne bi bio ni upola tako efikasan da mu ne prethodi pažljivo izgrađena atmosfera. Iako je Hawks snimio još nekoliko vestern filmova koji koriste sličnu premisu (El Dorado je gotovo pa i remake), Rio Bravo ostaje najbolji u tom nizu, ali čak i da nije, svakako je vrijedan komad povijesti koji bi bila prava šteta ne pogledati barem jedanput da se vidi kako su to nekad davno radili pravi majstori filmskog stvaralaštva.
Glume: Andrew Lincoln, Jon Bernthal, Sarah Wayne Callies, Laurie Holden, Jeffrey DeMunn, Steven Yeun, Chandler Riggs, Norman Reedus
Prvu stvar koju moram naglasiti jest da nikad nisam čitao strip. Ima neko vrijeme da sam ga skinuo, posložio na hard, pročitao prvi broj i onda je došlo do jezivog kratkog spoja (zbog starog računala, a ne stripa) i nestao je netragom. Nemam blagog pojma kako ide time line, character line, place line i tko-koga-jebe line. Potpuna nepoznanica. Došle su novije stvari, zanimljivije i cijela je priča s comic strip zombi sagom zaboravljena. Tu je nekako najavljena i serija. Stvorio se popriličan hype oko svega, ponajviše među fanovima dobrog starog horora, koji kao da je na televiziji pronašao svoje mjesto pod suncem. I oni malo ozbiljniji gledatelji imali su što za reći jer je cijeli projekt pokrenuo cijenjeni FrankDarabont, na što bi neki spretniji mogli reći kvaliteta kakvu rijetko dobivamo.
Da se odmah razumijemo, ja sam stara škola, odgojena, odrasla i othranjena na hororima koje su radili JohnCarpenter i GeorgeRomero, i podatak da netko tko uistinu zna režirati ide raditi seriju koja će u sebi imati zombije (plus sve one postapokaliptične krajolike napuštenih gradova) nisam dočekao s nekim dude, to će biti jednostavno awesome osjećajem. Ne da je Darabont loš redatelj, naprotiv, ne i da zombija više skoro da i nema (ako ne računamo one papazjanije koje je snimao sam Romero), već jednostavno nisam bio nešto u elementu za slavlje jer nisam imao pojma što bih trebao slaviti. Kako rekoh, živjeh u totalnom zamračenju što se tiče stripa, likova i događaja u njemu. Seriju nisam čak ni pratio pobožno sve dok nisu izašle sve epizode, a i onda mi je stajala na hard-disku dobrih dva-tri mjeseca prije nego sam se uopće sjetio da je imam. Pogledao je, pospremio na jedan prazni DVD i to je bila cijela priča. Dojmovi? Tako-tako, ako ćemo iskreno. Ima u njoj akcije, ima tu i horora, likova, cijelo čudo veselih i zabavnih stvari, ali cjelokupni je dojam bio – tresla se brda, rodila se prosječna serija koja barem ne puca na klasičnu teen publiku koja pojmove horor, strava i užas povezuje s Vampirskimdnevnicima ili Sumrak franšizom. Darabont je napravio solidan posao s pilot epizodom (možda i zato što traje kao prosječni film), no sve ostalo je izgradnja, pa čak i natezanje nekih dobrih ideja. Na što ću se još vratiti.
Druga sezona. 13 epizoda. Rekordi u broju gledatelja po prikazivanjima. Opet sam je ignorirao sve dok se nije nakupilo nekih osam epizoda, pa sam ovaj put malo ranije uključen u cijeli prijenos. Točnije, uključio sam se ponajviše radi negativnosti koja je počela pratiti seriju. Darabont je otpustio sve scenariste jer su prestali pratiti strip. Whatever, kako bilo, i tako to. Pa je budžet srezan za skoro pola, što je bila zanimljiva vijest jer se ni prva sezona nije isprsila nekakvim skupim izgledom, a onda je otišao i Darabont jer mu nije odgovarao tempo rada na televiziji. Iako nisam sklon čitanju kritika, ponekad bih pročitao neke ozbiljnije dojmove i velika većina se ili slaže da je serija ostala OK ili su se generalno slagali da ne vrijedi ništa. Koliko god da sam u tom trenutku poželio postaviti pitanje: što ste očekivali, The Walking Dead by Zack Snyder?, to nisam mogao napraviti jer nove epizode nisam gledao, a ni serija mi nije bila highlight dana da bih se uopće zamarao s pitanjima na koje, na kraju krajeva, nisam ni želio odgovore. Ipak, već kad sam odgledao sve što su torenti mogli ponuditi, nekako sam se našao ispred praznog Word papira i riječi su krenule. Tko očekuje da ću seriju braniti do posljednjeg metka… uzalud vam čekanje, to mi uopće nije namjera. Tko pak očekuje da ću je oglodati do same kosti… you’re shit out of luck, neću napraviti ni to. Što ću onda napraviti? Još malo pisati.
The Walking Dead je sasvim pristojna serija koja ima očajne ideja u sebi, a te ideje su (možda bih to trebao nazvati zamislima vrlih scenarista) ono što joj kvari postizanje određene kvalitete kojoj teži. Premisa o grupi različitih ljudi koja preživljava u jeku zombi apokalipse nije ništa novo, folks, to je sve već viđeno i očekivati da će s tom premisom netko otkriti toplu vodu… što da vam kažem, očekivanja su vam previsoka. Najproblematičniji dijelovi oni su koji jednu ideju (u pravilu odličnu) razvuku do granice kad postane jako tanka te je zaokruže vrhuncem koji bi bio još upečatljiviji da je došao malo ranije. U drugoj sezoni to je traženje nestale djevojčice i ideja se provlači kroz čak pet ili šest epizoda, što neizbježno dovodi do razvodnjavanja emocionalnog naboja prijeko potrebnog da takav dio radnje uspije. S druga strane cijeli taj promašaj (iz čega vrijedi izuzeti početak i kraj potrage) kompenzira se stabilnim karakterima svih likova. Prije nego netko digne svoj glas i upita o čemu uopće govorim, kakvi likovi, serija uspijeva zadržati sve svoje likove na putovima koje su im odredili. Čak i ako dolazi do promjene nečijeg karaktera, ta je promjena postupno izgrađena i nije proizvoljna kako to već zna biti tamo gdje se preokreti među likovima rade samo da bi postojao nekakav preokret.
Opet radimo skretanje i dolazimo do potencionalnih ideja koje nikad ne budu do kraja realizirane. Zašto Rick u prvoj sezoni neprestano govori u svoj radio čovjeku sa sinom ako se on više uopće neće pojaviti? Taj određeni prikaz zadržavanja zdravog razuma time gubi svaki značaj i što je još gore, cijela ideja se u drugoj sezoni jednostavno zaboravlja i izbacuje iz radnje. Dio s Merlom Dixonom imao je snagu, no istu je izgubio onog trenutka kad je postalo jasno da će lik ostati zaboravljen. Možda je Darabont sve to vidio, vidio koliko je stvari ostalo napušteno i digao ruke jer nije bilo smisla popravljati štetu nastalu uraganom pet godina nakon što je uragan već prošao. Da ne bude kako je serija skup ideja koje ili nisu dobro zaokružene, ili su rastegnute, primjeri odličnih rješenja također su prisutni. Noć kad Shane i Otis posjećuju bolnicu primjer je kako se može nešto napraviti bez previše kompliciranja i izvesti da se postigne napetost, zanimanje publike i da dojam nakon svega potraje još koji dan. Povremeni upadi karakterizacije nekog izvan glavne struje (Daryl traži Sophiu i doživi neugodan pad s konja) također su sasvim pristojni primjeri kako se može nešto dodatno reći i ništa važnoga izgubiti. Sve to kad se baci na jednu hrpu pokazuje koliki ogromni potencijal leži kad se napravi intrigantniji scenarij. Primjeri su u savršenom omjeru s onima koji pokazuju suprotnu priču i, osobno vjerovanje, glavni razlog što serija nije dobila izlaznu kartu jest to što se pad kvalitete podudara s njenim povisivanjem.
Cijela priča ne može proći bez spominjanja slučajnih žrtva kod likova, što se nije trebalo dogoditi, ali već kad se dogodilo, najgore od svega je što je fokus prebačen na one koji su najmanje zanimljivi. Pri tome ne mislim kako je moralno i humano Rickovo stajalište naporno za slušati, glas razuma postojat će uvijek i dobro je došao, no ne i onda kad postane jedini glas. Nekoliko likova čija je pojava puno zanimljivija i ima materijala za razradu (kao što je Daryl Dixon) tako trpe i stoje u sjeni, gotovo kao da vrebaju priliku da se pokažu, no scenaristi (koji su debelo preplaćeni ako se mene pita) iz epizode u epizodu otkrivaju da nisu u stanju stvoriti grupu zanimljivih, intrigirajućih likova jer se fokusiraju na one glavne, gotovo školski napravljene te ona najavljivana smjena (svima otkaz po kratkom postupku) ne bi bila nimalo loša ideja. Zdrava inovacija uvođenje je novih likova, posebice jednog klasičnog pater familiasa Hershela, čiji stavovi i tvrdoglavo vjerovanje u te stavove (iako su neki od njih pogrešni) dodaje na svježini i prijeko potrebnoj zdravoj interakciji s ostalim alfa mužjacima na koje smo već navikli. I lik ima mesa na kostima, prihvaćali mi njegovo slijepo vjerovanje u nešto ili ne, te u skladu s dobrim prikazom njegove promjene, tj. njegova vjerovanja, ima miris i okus onoga što su trebali dobiti svi likovi, a ne tek pojedinačni.
I dok čekamo da se dogodi generalni otkaz svih scenarista, još jednom se vraćamo na sami koncept serije kojemu se pronalazi toliko prigovora. Da vam kažem jedan važan podatak: radi se o TV seriji. Jednostavno je nemoguće, matematički, scenaristički, logički, nelogički i bilo kako drugačije napraviti od svake epizode Dawn of the Dead. Zombiji su možda glavni problem modernog svijeta, ali izvesti cliffhanger s pucnjavom, bježanjem i ubijanjem dovelo bi seriju do jako brzog i nesretnog kraja, bržeg od šest uvodnih epizoda. Zato imamo pokušaje prilagođavanja novim uvjetima. Preživljavanje. Traženje smisla u besmislu. I, da, problemi trudnoće, zaljubljivanja, dubokih misli i odgajanje djece neće samo tako nestati ako su zombiji pred vratima, no teško da iste možemo nazvati dobro izvedenim segmentima jer obično djeluju kao moralke posebno snimljene da bi bile naglašene. Prilagođavanje i najtežim uvjetima fokusiranjem na obične, svakodnevne stvari, dobra su protuteža ubijanjem svega što hoda, puže ili šepa, no izvedeno je bez takta, a neke stvari znaju doći jako blizu forsiranju i razvlačenju. Sve to pruža dovoljno materijala da se ima za svakoga ponešto (koncept bez kojeg televizijska serija jednostavno ne može preživjeti na duže staze) i osobno nisam pronašao nešto što bi me posebno iritiralo (osim možda što se neke sporedne stvari razvlače u nedogled) jer svaka epizoda koja je brojala jednog zombija bude presječena s jednom koja ih ima dvadeset. Omjer je pošten, kako god da se pogleda, i kao takav funkcionira savršeno jer ne dovodi nijednu stranu do zasićenja (stvari se ionako malo ubrzaju prema završnici) te jedino što se može priželjkivati za budućnost da se napravi jest nešto po pitanju onih ideja koje nemaju svrhu, a imaju potencijal. Da se nešto bitno izgubilo Darabontovim odlaskom, nije. Da se dobilo, nije. Serija je nastavila svoj put tamo gdje je prva sezona stala, s time da je smanjenje budžeta dovelo do vraćanju provjerenom konceptu stvaranja jedne lokacije (farme) oko koje bi se radnja odvijala. Taj koncept, ako se ne promijeni, neće odgovarati i trećoj sezoni, a nastavi li se sa zapostavljanjem sporednih likova doći će do gubitka raznolikosti karaktera i ponude koja bi privukla više gledatelja.
Trebao bih reći ponešto i o svemu ostalom, zar ne? Barem okvirno, tek toliko da se popune praznine, no sve što ću reći nebitno je naspram stvari koje sam želio naglasiti. I zato što mi je manje važno na koji će se način razletjeti nečija glava od onoga u kakvoj će se situaciji pronaći junaci. Bilo napetoj, onakvoj koja se može opisati kao post-apokaliptični Alamo, ili onoj koja bi više odgovarala nekakvoj epizodi Santa Barbare. Efekti ovdje ne igraju nikakvu ulogu (OK,OK, igraju i dobri su, no lijepo je što nisu baš preuzeli glavnu riječ) jer ono na čemu bi trebalo opasno poraditi jest pozadina, kao i izgradnja povoljnih situacija. Treba li se serija vratiti originalnom stripu kako bi se na ekran uspješno prebacile sve one fine gadne stvari za koje čujem da ih tamo ima? Da. Ne. Možda. Iskreno me nije briga jer strip nisam čitao (vjerojatno nas ima još takvih) te to sad ne bi više ništa značilo osim što bi se baza gledatelja pojačala za nekog dodatnog gledatelja. Ipak, imati seriju u kojoj hodajući mrtvaci izgledaju kao hodajući mrtvaci, gdje se događa da dragi likovi budu ubijeni i gdje raznošenje nečije glave nije cenzurirano poradi osjetljivih duša, nije mala stvar. To je uspjeh. Posebice kad se zna kako je deda Romero iste srozao svojim zadnjim filmovima. Horor fanovi možda neće biti previše zadovoljni, oni koji vole melodramu… pa, za njih mi nije jasno zašto ovo uopće i gledaju, no nije loše vidjeti da stara škola još uvijek nije posve izumrla nauštrb dodvoravanja publici koja horor vidi kao gomilu manekena odjevenih u dizajnerske krpice. Meni sasvim dovoljno da pogledam i treću sezonu kad izađe, a čak je ni ne očekujem s nekim nestrpljenjem. Za sve ostale… vjerujem da ste gledali i gore stvari, gluplje stvari i patetičnije stvari, pa tako možete pogledati i ovo. Nećete baš ništa izgubiti, a red je odmah naglasiti kako nećete ni previše toga dobiti.
Glume: Keith Gordon, John Stockwell, Alexandra Paul, Harry Dean Stanton, Robert Prosky
Da ni veliki majstori nisu pošteđeni zle sreće poznato je odavno, ma koliko god to bilo neobično za pročitati. Iako je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih majstor horora JohnCarpenter imao niz gledanih i, naravno, financijsko uspješnih filmova, jedna pogreška u koracima dovela ga je do toga da izgubi nekoliko projekata iz ruke. The Thing je u svojem premijernom izdanju prošao loše, nezapaženo, pa čak i dočekano na nož od strane loše raspoloženih kritičara. Nastavak priče vam je poznat, koju godinu kasnije pjesma se promijenila i dotični se pretvorio u jedan od najopjevanijih naslova za koje ste ikad čuli (jedina izravna konkurencija mu je Blade Runner) i taj promašaj, u nedostatku bolje riječi, Carpentera je koštao režije horor/science fiction filma Firestarter. A pregovori su već bili u tijeku, Carpenter je radio na post produkciji, kultni DarwinJoston (još kultniji Napoleon Wilson iz Assault on Precinct 13) trebao je ostvariti svoju treću suradnju s Carpenterom… i sve je otišlo u zaborav. Ipak, Carpenter se vratio natrag u redateljsku stolicu skromno produciranim horor filmom koji je, ironično, isto tako ekranizacija romana StephenaKinga, kao da je dvojici majstora bilo suđeno da se susretnu.
O čemu se radi ovdje? O Plymouth Furyju, crvenom, opako zgodnom autu koji ima samo jedan mali problem. Zaposjednut je i jako posesivan prema svojim vlasnicima. Kada ga već kao olupinu kupi lokalni šmokljan Arno i uloži svu moguću ljubav koju posjeduje u njegov popravak (jer, djevojke i on dva su različita svijeta), dogodit će se veza kakva se ne viđa svaki dan. Christine ne samo da je lijep auto, ona je auto s vrlo kratkim fitiljem, pa tko god da se zamjeri Arnu, zamjerio se i njoj, samo što Christine svoje bitke voli rješavati sama, a požari, generalno razbijanje i uske ulice za nju uopće ne predstavljaju problem. S njom se mijenja i Arno, zbog čega njegovi prijatelji odluče napraviti malu intervenciju, koja će odvesti do tragičnog kraja velike ljubavne priče. Kako? Ako niste gledali film, baš ću vam reći.
Nekako se ne može oteti dojmu da je Carpenter ovdje likovima poklonio najviše pažnje, više nego u nekom drugom filmu, ali možda se i varam jer glumački je odrađen tako-tako, nema baš neke kvalitete, a teško da se mogu izbjeći i svi oni klišeji koji odgovaraju situaciji. Tako je Arno školski primjer geeka, loš ten, čudno ponašanje, cure su neostvariva želja, očale k’o sa socijalnog, a gdje bi sve to prošlo da nema i glavnog bullyja u školi (koji izgleda kao John Travolta u Carrie – slučajno ili namjerno?) i njegovih jataka. Također, ne može se ne zamijetiti i određeni postotak predvidljivosti jer se već zna kako će Christine dobiti koji udarac po haubi od zločestih tipova te da će onda nastati pakao. Ali, usprkos svemu tome, Carpenter nema jednog centralnog lika kao kod svojih drugih filmova (pogotovo ne cool frajera kao što su Napoleon Wilson ili Snake Plisken) i uspio je stvoriti neugodnu atmosferu čudne ljubavne priče te naglasiti jezovitost radnje tako što se nije zamarao pojašnjavanjem zašto je Christine zaposjednuta, ostavivši i gledatelju pokoju na razmišljanje. Ubacivši elemente romantike, film je poprimio sasvim drugačiji ton, gotovo ukleti, što se sasvim lijepo nadovezalo na jezovitost i neugodu i povezalo u jednu cjelinu.
A već kad smo ušli malo u dublju analizu viđenoga, oni pažljiviji gledatelji zamijetit će dvije stvari. Carpenter je ovdje zanemario svoju konstrukciju filmova: grupa ljudi, mali/ograničeni prostor i nešto zlo, fokusirajući se na zlo kao takvo. A objekt kao pokretač radnje nije stran pojam njegovih filmova, iako je u nekima to više izraženo, a u nekima manje (tipa Sotona aka spremnik s zelenom sluzi ili naočale preko kojih vidite male smežurane), što je dovelo do toga da Plymouth Fury postane svjetski prepoznatljiv model (iako se u filmu koristilo par različitih modela), u rangu s loše raspoloženim bernardincem Cujom. A film, pitate, film gotovo da nema mana, kratko i jasno, radnja je protočna, Carpenterova režija sigurna, glazba nadopunjava efekt, ima nešto akcije, par dobrih starih filmskih trikova koji izgledaju kao čudo božje (iako je scena gdje se auto sam popravlja obična rikverc snimka) i sve je tako dobro uklopljeno u jednu cjelinu da je prava pravcata tragedija što je Carpenter dobio otkaz sa snimanja Firestartera. Da je to snimljeno, bismo li imali još jedan kultni film? Bez ikakve sumnje.
Bijeg iz New Yorka (Escape from New York, 1981., 99 min.)
Redatelj: John Carpenter
Glume: Kurt Russell, Lee Van Cleef, Ernest Borgnine, Donald Pleasence, Harry Dean Stanton, Adrienne Barbeau
Malo je komplicirano pisati o stvarima koje poznajete bolje od prosjeka; uvijek postoji mogućnost da se izgubite u vlastitim idejama, interpretacijama istih i neobjektivnosti kao takvoj. Tu je i pitanje pristupa, odakle početi i što je ustvari važno za priču koju mislite ispričati. Jer, pisanje o kultnim filmovima upravo je to, pričanje priče, s obzirom na to da se uvijek asociramo na određeni trenutak kad smo se po prvi put susreli s njima. Neću reći da je važan i dojam koji ostave na nas jer isti je podložan promjenama, uvijek postoji ta mogućnost da nam se ne svidi ono što vidimo, što je opcija koju uzimamo zdravo za gotovo i zbog koje ponekad požalimo oštre kritičarske riječi. Nikad nisam napisao ni riječi o popularnom filmu, čak ni kao preporuku nekome, i iz nekog razloga vjerovao sam da to neću nikad ni napraviti. Glavno je to što sam film pogledao u posve krivo vrijeme, i neću reći da je to bilo loše iskustvo jer nije, ali bilo je nedorečeno. Za razliku od nekih drugih naslova iz Carpenterove filmografije, Bijeg… me nije uspio impresionirati na način da mogu otvoreno reći kako je riječ o odličnom filmu kojeg svatko mora pogledati. Uvijek sam držao da su to nedovršeni poslovi, još jedno gledanje me neće ubiti i onda ću biti posve siguran u neku svoju odluku što i kako. Par godina kasnije, naši su se putovi ponovo ukrstili i rezultati su takvi da posve razumijem zašto je The Thing u svojem premijernom izdanju potonuo na onakav način. A filmovi koji imaju takav efekt na ljude, da promijene mišljenje iz temelja iza sebe, i u sebi uvijek nose dobru priču koju treba pogledati i iz šireg konteksta, izvan okvira samog filma, da bi bila dobro ispričana.
Otok Manhattan pretvoren je u zatvor za sve kriminalce kojima nema pomoći oko rehabilitacije, svi su putovi odsječeni i pod strogim nadzorom. Jednom kad uđeš unutar njega, izlaza više nema. Nakon što predsjednički avion bude oboren na njegovu području, vlasti imaju samo jedan izbor, poslati čovjeka koji će izvući predsjednika iz zarobljeništva. Čovjek za posao – Snake Plissken, materijal radi kojeg dotični zatvor i postoji, hardcore kriminalac i klasični američki outlaw pojedinac koji do predsjednika i pomaganja policiji drži koliko i do lanjskoga snijega. Kako ipak voli svoju glavu na ramenima, po mogućnosti živu, Plissken će prihvatiti misiju, no tek kad mu u krvotok ubace otrov koji će ga dotući za određeni broj sati. Igra života, doslovce i u prenesenom značenju, može započeti.
Za jednu drugu, raniju generaciju, Snake Plissken bio je ono što je za neke nove gledatelje Richard B. Riddick, jedinstvena karizmatična pojava kakve se ne događaju često. Također, Plissken je utjelovljenje Carpentera osobno, koji je u originalnu priču ubacio dosta toga iz svojih iskustava. Obojica su u neku ruku unajmljeni revolveraši koji su se morali nositi s dobro uhodanim strojem birokracije kako bi nešto napravili. Loše pogodba koju je Plissken primoran prihvatiti ima eho stvarne loše pogodbe koju je Carpenter morao prihvatiti radi Halloweena (čime je izgubio ugodan komad financijskog kolača) te nije nikakvo čudo što su obojica (Russell & Carpenter) izjavili kako je Plissken njihova najbolja kreacija, kojoj će se nakon desetljeća i pol još jednom vratiti. Film je znakovit i po tome što je riječ o njihovoj drugoj suradnji, odmah nakon Elvisa iz 1979., potvrđujući njihovu dobru kemiju na setu i izvan njega. Ona je, uostalom, dovela i do Russellovog transfera iz dječje zvijezde do zdravog akcijskog mužjaka.
Na stranu sve off set zanimljivosti, film je sam po sebi originalan već po samoj priči (ideju o otoku kao zatvoru Carpenter vuče još od početka sedamdesetih), čak i ako se u njoj mogu prepoznati bezbrojni uzori i inspiracije na koje smo već navikli kod Carpenterovih filmova. Film je nastao u doba kad su space priče bile itekako u modi (Star Wars i Close Encounters of theThird Kind) pa poigrati se tmurnom vizijom budućnosti (iako je danas malo smiješan onaj podatak da se radnja odigrava 1997. godine) u kojoj vlada policijski režim, nehumanost i zamalo fašizam nije bio potez kojim bi se netko mogao proslaviti. Carpenter se ponovno vratio hijerarhiji uličnih bandi kao glavnim negativcima, stvarajući galeriju šarenih likova, koji više podsjećaju na plemenske frakcije nego same bande. Nije zaboravio ni likove koji su sve samo ne crno-bijeli, loši imaju volju da naprave dobro, dobri da naprave zlo, jedan izmiješani kolorit subkultura koje se međusobno nadovezuju. Upotreba Leeja Van Cleefa ima prizvuk vesterna, posebice posebno dizajnirana scena gdje on i Plissken izmjenjuju replike u Clint Eastwood maniri. Priča, koncept budućnosti, likovi i izvedba… sve je uklopljeno u cjelinu drugačiju od klime unutar godina kad je science fiction kao žanr ponovo počeo dobivati na poletu i svježini (iako je više riječ o financijskim uspjesima nego kreativnim), ali da bi se dobila veća slika o tome, treba se vratiti na onaj dio o studijima, njihovim pravilima igre i kreativnosti koja je Carpentera uglavnom i proslavila odmah na početku karijere.
Iako na glasu kao netko tko vraća tri puta više od uloženog (možemo reći i dvadeset puta jer je The Fog snimljen za milijun dolara i nadozidao je dvadeset zarade), Carpenter svejedno nije mogao dobiti budžet koji je želio te je film sniman – izvan New Yorka. Igrom kadrova, maketa i nacrtanih pozadina (zadnje dvoje radilo se pod paskom buduće redateljske zvijezde JamesaCamerona), malo je tko i shvatio da se nije snimalo u originalnom gradu (osim nekoliko važnijih scena panorame), a jednostavnim je trikovima uspio napraviti različite atmosfere. Igra svjetla, neon i betonska struktura „civilizacije“ naspram zapuštenih i prljavih ulica zatvorenog grada-zatvora. Stvarajući minimalne „atrakcije“ tipa gladijatorske borbe na svakom koraku i snimajući widescreen tehnikom (trik iz The Fog) film je dobio na dinamici, ali i na dobrom izgledu, skupljem izgledu te i dan danas izgleda posve pristojno. Konačni proizvod nije postao blockbuster u rangu Star Warsa, no odradio je sasvim finu financijsku turu u svom kino pohodu, ali još je važnije da je publika prepoznala originalnost koja je ravna entuzijazmu da se ispriča dobra priča, bez obzira na moguće prepreke. Nije nužno da će se svima svidjeti ponuđena kombinacija, vrijedi spomenuti i da su likovi, iako razrađeni, još uvijek kartonski do neke mjere, reference na neke druge žanrove nisu za svakoga, a mračni ton budućnosti može djelovati pretjerano (iako u doba kad Veliki Brat sve gleda baš i ne). Preporuka bi bila – pogledati ga otvorenog uma. I onda još jednom, tek toliko da provjerite može li vas početni osjećaj prevariti. Kako je završilo moje drugo gledanje? Jednostavno. Našao se na top pet najboljih SF filmova koje sam pogledao i, kako stvari stoje, ondje će ostati jako dugo vremena.
