Posts Tagged ‘Kate Hudson’

The Reluctant Fundamentalist

Saturday, February 23rd, 2013

Lovelace is coming

Sunday, January 27th, 2013

Ovogodišnji Sundance nam donosi i premijeru filma Lovelace, biografskog filma o Lindi Boreman,  poznatijoj pod umjetničkim imenom Linda Lovelace. Priča prati njene dvadesete godine i njen razvoj od pornografske zvijezde do aktivistice za ženska prava.

Linda će nekima biti poznata samo po pornografskom filmu Deep Throat iz 1972. godine, ali nakon  razdoblja u pornoindustriji Linda je napravila veliki pomak u svom životu i postala protivnik upravo pornografije te zagovornica ženskih prava. Na njen život i angažman u pornografiji najviše utjecaja imao je suprug Chuck Traynor, koji joj je bio i manager.

U glavnoj ženskoj ulozi se pojavljuje Amanda Seyfried, a u filmskoj ekipi se nalaze Peter Sarsgaard, Juno Temple, James Franco, Hank Azaria, Adam Brody, Sharon Stone, Chris Noth i Eric Roberts. Podsjećamo, za ulogu Linde su se spominjale Kate Hudson i Sarah Jessica Parker.

Film su režirali Rob Epstein i Jeffrey Friedman po scenariju Andyja Bellina.

Premijera filma je održana 22. siječnja, a film su dosad osudili samo mormoni koji su prosvjedovali ispred dvorane zbog tematike kojom se film bavi.

S obzirom na feminističku temu filma, očekuje se veliki muški odaziv na projekcije ovog filma.

Najbolji novinarski filmovi

Tuesday, April 17th, 2012

Godišnjice mogu biti lijepa stvar. Rođendani, srebrni pirovi, V-Day, zlatni pirovi, obljetnice mature – prisjećanja dragih nam i značajnih događaja uz butelje vina, finu hranu, ponekad i živu glazbu… A tu su i one malo tužnije prigode. Mariane Pearl, primjerice, svakog 1. veljače u godini vjerojatno ne izlazi iz mraka svoje sobe.

Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način.

Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu.

Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.

 

13. Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)

Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.

 

12. U vrtlogu igre (State of Play, 2009.)

Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.

 

11. Lažljivi Glass (Shattered Glass, 2003.)

Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.

 

10. Foreign Correspondent (1940.)

Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.

 

9. Zanimanje: reporter (The Passenger, 1975.)

Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.

 

8. Korak do slave (Almost Famous, 2000.)

Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“  – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.

 

7. Laku noć. I sretno (Good Night, and Good Luck, 2005.)

Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney  je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.

 

6. Godina opasnoga življenja (The Year of Living Dangerously, 1982.)

U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.

 

5. Crveni (Reds, 1981.)

Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!

 

4. Salvador (Salvador, 1986.)

James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.

 

3. Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976.)

Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh  filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.

 

2. Probuđena savjest (The Insider, 1999.)

Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija.  Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.

 

1. Polja smrti (The Killing Fields, 1984.)

Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere.

Kako se riješiti frajera u 10 dana (2003.)

Tuesday, December 27th, 2011

Kako se riješiti frajera u 10 dana (How to Lose a Guy in 10 Days, 2003., 116min.)

Redatelj: Donald Petrie

Glume: Kate Hudson, Matthew McConaughey, Adam Goldberg, Kathryn Hahn, Thomas Lennon

 

Bi li se netko od nas usudio u ruke uzeti kocku kada bi to značilo da o samo jednom bacanju ovisi nešto što iz puke navike nazivamo ljubav? Nesvjesno pridavajući iznimno mizernu važnost tom osjećaju ili pak enormnu vlastitim sposobnostima, vjerujem da mnogi ne bi oklijevali u presudi. Barem ne u just for fun verziji ove ideje. No, pretpostavite da ste kolumnistica još jednog ženskog časopisa, više sita izvještavanja o bezveznim i predvidljivim „how to…“ temama, a sve o čemu sanjate jest postati dio tima jednog cijenjenog američkog dnevnika poput New York Timesa ili Washington Posta. Šansa da glupave kolumne ostavite u sjenama prošlosti nikne kada dobijete nimalo običan zadatak – morate pronaći frajera, navesti ga da se zaljubi u vas te učiniti sve tipične pogreške koje žene u vezama obično rade, a sve kako bi vas vaš novopečeni muškarac nogirao. I to u samo deset dana. Znajući da ova misija uključuje poigravanje tuđim osjećajima, biste li pristali na izazov? Ako posjedujete dovoljno ambicioznosti, zasigurno ne biste dvoumili u posezanju za raznoraznim ljubavnim igricama. Ali što ako je vaša „žrtva“ frajer koji se upravo okladio sa šefom u to da može bilo koju trebu navesti da se zaljubi u njega? A vi kao ni on ne znate prave namjere druge strane? Zastrašujuće? Možda, no prije svega primamljivo. I sve što mogu reći jest – let the game begin!

Ako ste se već sad preznojili od same pomisli na ideju, možete s olakšanjem odahnuti jer, ovakve „noćne more“ postaju stvarnost samo u mašti holivudskih redatelja. Mora da je Donald Petrie imao podosta burne snove temeljene na navedenoj premisi – njihov plod rezultirao je slatkastom romantičnom komedijom How to Lose a Guy in 10 Days, no šteta što se prerano probudio pa su isti, kao i film, ostali izgubljeni i nedorečeni, zbog čega je djelo koje je moglo biti iznenađujuće dobro na kraju ispalo još jedan očajem ispunjen klišej smješten u žanr rom-comova samo zato što je po definiciji nekog rječnika uklizao u kategoriju. Ne samo da se temelji na prahistorijskom konceptu oklade i zaista predvidljivoj i dosadnoj radnji, već odiše idiotizmom i nedostatkom sofisticiranosti, a ono što posebno fali jest dublji prikaz emotivne razine glavnih junaka. Mizerno i površinski odrađeno. Jedino što sprječava ovaj brod da ne utone u mračne dubine prostranog oceana pomalo su usiljene fraze humora kojima se pokušavaju prikriti mnogobrojni nedostaci filma. Tu i tamo to funkcionira, ali premda ima potencijala održati priču živom, u suštini djeluje kao mrtvo puhalo.

„Čast“ da prezentira kolumnisticu Andie pripala je princezi romantičnih komedija, Kate Hudson. Privlačna glumica neprestano se pojavljuje u djelima istoga žanra, ali jednostavno nema dovoljno talenta da bi gledatelju isporučila kvalitetnu komediju, a ovdje njena izvedba ne samo da dotiče granice klišeja, već ih debelo premašuje. Scene u kojima imamo prilike vidjeti je u trenucima izvanzemaljskog ludila sramotne su, iritantne i too much to digest jer djeluje kao izgubljeni psihijatrijski slučaj s poremećajem podvojene ličnosti. Toliko jadno da poželiš uskočiti u ekran i ofarbati onu njenu plavu kosu u živopisnu nijansu još svjetlije boje. S druge strane, ni macho man Matthew McConaughey ne oduševljava baš previše. OK, posjeduje određenu dozu specifičnog šarma, a to što je fizički „napet“ nimalo mu ne ide u prilog jer, koliko god pokušavao ulozi pridodati dašak karizme, i više je nego očito da se previše trudi zbog čega je prirodnost koju unosi u karakter lika debelo ispod ništice.

Kemija između dvoje protagonista gubi se negdje daleko na horizontu i ni u jednom trenutku ne postaje dohvatljiva. Jednostavno ne postoji. Nisam sigurna što je Petrie pokušavao postići ekranizacijom ideje „što smijete, a što ne smijete činiti u vezi“ i nije da ću neko djelo ocrniti samo zato jer je romantična komedija (ili barem nastoji biti) ili zbog toga što slijedi šablonu standardizirane forme (jer ponekad ni to nije loše), ali ono što razlikuje majstora od tamo nekog šegrta u istoj branši jest inovativnost i različitost, no potrebno je mnogo više od „kako napisati scenarij u deset minuta“ da bi se film izdigao iz prosječnosti i mogao prozvati vrhunskim. Unatoč svim predispozicijama da rezultira kvalitetnim predstavnikom žanra, How to Lose a Guy in 10 Days toliko je očajno djelo da izaziva bol.

Ipak, postoji jedan iskreni trenutak ljudskosti – kada Andie upoznaje obitelj svoje nebeski predodređene polovice, srdačni članovi nauče je kartašku igru zvanu „Bullshit“. A upravo ta riječ savršeno dočarava kvalitetu samoga filma.

The Killer Inside Me

Friday, November 5th, 2010

The Killer Inside Me (2010.)

Redatelj: Michael Winterbotton

Glume: Casey Affleck, Bill Pullman, Elias Coates, Jessica Alba, Kate Hudson, Ned Beatty

Ovaj film će zasigurno naići na potpuno oprečna mišljenja, naoko jednostavan, spor, no istinski nasilan a pritom ozbiljan, slojevit i obojen poremećenošću i očajem. Podijelivši nazočne na festivalu “Sundance” pri premijernom prikazivanju do te mjere, da su neki uživali, a neki pljuvali i po redatelju i po samom festivalu – hm, zar vas to ne mami?

Pogledajte trailer – (optional :) )

The Killer Inside me neke će uzdrmati a neke ostaviti ravnodušnima, ili im, u najmanju ruku, dosaditi svojim trajanjem od skoro puna dva sata. Film će poneki čistunci bez daljnjega osuditi kao čistu hard-core brutalnost nad ženama, čak i teži pornić, umotan u fini celofan osjećanja, koja nisu nimalo površna, već kranje zbunjujuća prvenstveno – samom nositelju filma. Osobno, imam dojam kako film ciljano pogađa muškarca, koji cijeli život u sebi, možda i ne znajući, nosi izuzetne količine nasilja. (Ne)običan način života u malom gradu, gdje “svi misle da vas znaju, jer vas znaju od malena ili su odrasli s vama“, sigurno u sebi nosi i urođen ili pak nametnut nadri-kulturni akcent izvikane južnjačke pristojnosti muškarca, s prostora bliskih američkom Jugu, gdje se svaki stariji čovjek pozdravlja sa „Sir“ a pred svakom ženskom osobom, mladom ili ne, dodiruje Statson i pokazuje poštivanje dostojno gospe.

The Killer Inside Me je rađen po romanu Jima Thompsona, a u kojem Casey Afflect (izvrsno) glumi nervirajuće smirenog sociopatu Loua Forda. Rječit i naočit, s lijepom i jednostavnom budućnošću službenika reda i zakona, odrasta, živi i radi u mjestu gdje problematičnima mjesta nema i gdje se isti čak i plate iz privatnog džepa, kako bi se privid idile gradića sačuvao neoskrnavljen nazočnošću osoba, sumnjivoga morala. Mlad no već sjajna zvjezda u očima svojih sugrađana, Lou je zaručen za djevojku, s kojom je odrastao, finom damicom Amy Stanton (Kate Hudson), koja je tako po južnjački čedna pa ga uporno opsjeda iskradajući se iz vlastitog doma na porciju vruće brijačine, što je, pretpostavljam, prilično neprikladno, pa redovito, valjda, pometeno pod tepih, jer zaboga.

Od tako mladog i perspektivnog dečka se očekuje da će s lakoćom rješavati prljavi veš svojih prijatelja (ili njihovih roditelja), gdje upada u nasilnu i ospesivnu vezu s prodavačicom sreće, koju glumi Jessica Alba. (Uh, gola je cijeli film, skoro). Od prvog susreta, u kojem ga isprovocira toliko da je uredno namlati (što nas potpuno zaprepasti, no… jer se suzdržava na zbilja oštre provokacije, no on je Southern gentleman!), no znamo mi ono „tko se tuče, taj se voli“, te prvi susret završava kao i mnogi naredni, ispunjen strašću, snažnim fizičkim kontaktom, a u konačnici – kako nam se čini, i ljubavlju, no i za nju znamo, da ubija. Mic po mic, Lou izbjegava prepratiti (potplatiti) prostitutku iz kreposnog gradića, uživajući u grubom seksu koji će na momente podsjetiti skoro pa na silovanje, no… o ukusima… ona se nije bunila, koliko ja vidjeh.

U nekom trenutku ćemo saznati, isto kao i sam Lou, kako sklonost k takvoj uvrnutoj vezanosti vuče još od djetinjstva, jer mu je majka bila pristojno sadistički nastrojena, te odatle i dotad neznan, no očito sladak ukus novootkrivene sklonosti, koja je tek uvod prilično eksplicitnim scenama… još nasilnijeg… nasilja.

Nešto, što me jako pomaknulo u ovom filmu je način na koji je Casey odglumio lika koji savršeno smireno prihvaća sve stvari koje radi, opravdavajući ih i čineći logičnima u odnosu na zadatke, koji su pred njega postavljeni. No, sve više i više nam je jasno da se tu ne radi o „moranju“ nego o istinskoj ovisnosti o  sirovosti i okrutnosti, koja je sve više izvan njegove kontrole. Bome, i razumijevanja, rekla bih ja.

Film kao film je na neki snažan način podvučen štihom strave, koju nam obično obećavaju mala mjesta, u kojima je sve „uredno i čedno“, gdje prigušene žućkasto/smeđe boje i isto tako prigušena osjećanja koja ruknu poput vulkana, imaju svoje mjesto. Hank Williams kao glazbena pozadina još više daje onaj uredni beat čistunskog gradića, u kojem je sve takvo kakvo jeste, samo nije uredno. Podmetanja i pometanja su normalna i uobičajena, gdje je normalno da za tuđe zlodjelo visi „netko drugi“ jer mu je netko „prvi“ valjao nekad u životu. Osobno, volim kad glazba ima jaku ulogu u filmu, jer konkretno u ovome, upravo meke no zloslutne melodije slute jezu, koja nam je prikazana kao nešto „što se treba“, ispočetka, da bi stvari funkcionirale kako je zapovjeđeno, a zatim, ah, jer se osladilo.

Lou je apsolutno nesvjestan (ili se barem čini) onoga što radi i načina, na koji to radi (btw, morbidno, psihotično i uvrnuto). Mene se dojmila strašna količina eksplicitnog i vrlo uredno i realistično snimljenog nasilja, pa valjda nije čudno što me podsjeti na film, koji sam već navela, samo što je ovo još mrvicu teže za progutati. I to traje i to traje i gutaš i gutaš i ne možeš se načuditi ne zašto, nego kako se on, Lou, uspijeva nositi sa svim tim na način, na koji se nosi. Nosi li se uopće, jer gledaš film i gledaš mu facu, a on je smiren, vjerojatno još šavove nije uzgojio pa da po njima počne pucati. Dugo ga čovjek ne uspijeva smjestiti u kategoriju istinskog psihopate, no ukoliko ga je netko gledao u odličnom „Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford“, (slučajno isto prezime, ha ha), bit će vam jasno – tamo je snishodljivošću i poslovima bukvalno iza leđa, odgirao ulogu, kakve se svatko neće niti prihvatiti, a ni ova nije mnogo lepršavija, priznajem. Način na koji se smješka je isprva simpatičan, no s vremenom prelazi u upitnik, gdje se još uvijek teško odlučiti, ima li za njega opravdanja ili ne.

Svjestan rast nasilja, tj. Louova novooktrivena zanimacija se penje na skali, na kojoj žrtve trpe i pate dok na kraju ne pokleknu i ne pokore se … naoko svojevoljno, ili zbilja? Nevjerojatna okrutnost s početka filma mu se uzvraća jakim osjećanjima na kraju, koji je vrlo – pa, neočekivan. Dâ se naslutiti ali mene odnijele druge stvari.

Gledatelj vrlo lako stječe dojam da redatelj razvlači i glavnog lika i cijeli film do momenta pucanja, koje se ne dešava praktično do samoga kraja, gdje nema mjesta ni mrvici sentimentalnosti ili patetike. Sve je to tako normalno, jer moralnije je to što on čini,  no ostaviti stvari, onakvima kakve jesu. (Donekle nenormalne, ali opet – u granicama normale?) Kao da me redatelj ciljano gađao neočekivanim potezima na koje se Lou nevjerojatno olako odlučuje, kako bi njegovim ekstremom ukinuo ma i natruhu osjećanja u drami koja je drama nad drametinama.

Lou je nedvojbeno lik, koji treba izazvati gađenje no imam dojam da to nije redateljeva namjera. The Killer Inside Me je neki način prikaz rađanja i razvoja sile i mržnje muškarca, kojemu je ista cijeloga života predstavljala sve što je „zabranjeno“, no stjecaj okolnosti ovog momka, u biti samu esenciju gospodskih vrlina, dovodi do razaranja svih normi kojima ga je omotala ili mu ih nametnula ta idilična, no sasvim bolesna okolina. Gledatelj je suočen sa stvarnošću (pretežno) seksualnog nasilja, zlouporabe moći u odnosima muškarca i žene, no ne na način na koji bi to Hollywood inače obojio. Ovaj film odista prikazuje onu realnost, koja, dobro prikrivena, viri iz svakog nabrijanog horrora, svakog pripadnika reda i zakona koji hoda po nožu između dobra i zla, viri čak i iz scene pod tušem iz velikoga Hitchcockovog „Psycho“-a. Ovaj film o tome kaže, prikaže a ne daje samo naslutiti.

U svijetu nasilja, odgovornost uvijek odnekud viri, no ovdje dosta dugo čekamo ili pak naslućujemo kad će (naoko) razuđena i (isto tako, naoko) spora drama dosegnuti vrhunac, no teško je i naslutiti.

Na izvanredan način prikazan Louov način (ne)razumijevanja vlastitih postupaka doseže svoj vrhunac u posjeti dečku u zatvoru, s kojim dijeli neke bitne tajne. Osuđenik mu, svjestan čija je krivica, svejedno priznaje kako „je to i zaslužio“ (on/ona…) na što mu Lou odgovora kako „to nitko ne zaslužuje, pa samim tim takvo što nitko niti ne očekuje.“ (Je li konačno svjestan neslućenih mogućnosti svog novoga hobija, dakle?) Ozbiljan je a na moment i istinski poetičan očaj gledatelja koji pokušava dokučiti opaku klicu nasilja koje pogađa sviju oko Loua. Što ostaje nakon gledanja ovog… “modern noire” filma ili gdje bi ga već svrstala, nisam toliko stručna, koji je cijeli protkan ovakvom vrstom užasa i nemogućnosti ispravke urađenog, ili pak totalne nesvjesnosti? Ostaje dubok pesimizam, sumnja u ljudski um i načine na koji projicira, vrši ili opravdava dobro i zlo. Dok će neki reći kako je The Killer Inside Me mek i prazan, ja ću reći da je vrijedan gledanja. Činjenica da je redatelj „odmaknuo“ od knjige mu niti dodaje niti oduzima, ovisno o dojmu kojeg će pojedinac stvoriti. Kao da je prvi put…