|
|
|
Posts Tagged ‘Michael McKean’
Tuesday, June 14th, 2011
 Memoari nevidljivoga čovjeka (Memoirs of an Invisible Man, 1992.)
Redatelj: John Carpenter
Glume: Chevy Chase, Daryl Hannah, Sam Neill, Michael McKean
Tu i tamo pojave se stvari koje znaju biti drugačije. Ne nužno i bolje, ali zapamtimo ih te im se vraćamo s vremena na vrijeme jer u sebi imaju ono nešto što bi se filmskim rječnikom moglo opisati kao – originalnost ili barem neki ekvivalent toga. Nevidljivost sigurno nije originalna, Hollywood snima filmove o toj temi otkako je H.G. Wells objavio svoj poznati roman, što „Memoare nevidljivog čovjeka“ čini još jednim derivatom iste priče. Iste, ali različite. Memoirs… su također ekranizacija romana, napisanog od ruke stanovitog H.F. Sainta, koji do dana današnjeg nije više napisao ni slova. Kao i lik u radnji svojeg prvijenca, jednostavno je nestao nakon toga. Neki kažu da je zaradio toliko da mu pisanje više nije zabavno, ali ta zarada ne bi bila ni blizu tome da u igri nisu bila filmska prava. Što me dovodi do onog glavnog, filmskih stvari, poprilično originalnih.
 Režiju potpisuje kultni majstor jeze John Carpenter. Majstor jeze, da, ali jednako tako i redatelj koji ima dobar komad filmografije smještene u čistim SF vodama, onim, da se tako izrazim, realnijim te režiranje još jedna takve priče, koja u sebi ima elemente dobre stare komedije, za njega nije ništa neobično (sjeća se netko još Big Trouble in Little China). Pomalo neuobičajeni izbor glavnog glumca također ima svoj udio u tome zašto se film ističe. Chevy Chase. Njega ili volite ili ne, nema baš sivih zona oko toga, njegova vrsta humora jednostavno nije za svakoga i stvar koju treba naglasiti – ovo mu je prvi nastup u nečemu što nije čista komedija. I snašao se, iznenađujuće dobro, ali to je možda zato što je lik kao skrojen za njegovu pojavu. Trebao bih reći i riječ-dvije o priči, zar ne, tek toliko da se zna o čemu pričam.
Nick Halloway je tip čovjeka koji živi, ali ga nitko ni ne primjećuje, pripadnik yuppie generacije, mutnog i nedefiniranog zanimanja. Slučajno zaspavši u laboratoriju (posljedica gadnog mamurluka), preživi čudnu nesreću koja za svoje posljedice ima – nevidljivost. Ne treba puno da Nick postane zanimljiv svima, od policije do posesivnog CIA agenta koji tu ne vidi puno dilema. Ako ga neće imati, neće ga imati nitko, a Nicku nevidljivost možda neće biti dovoljna da spasi živu glavu.
 Carpentera ovdje ne zanimaju specijalni efekti, ali ni ne bježi od njih. Nevidljivost treba nekako dočarati, pri čemu su među prvima upotrijebljene prednosti tadašnje novine – zelenog ekrana, posebice za krupne kadrove Nickova šminkanja lica te prizore gdje se rješava suvišne odjeće dok pokušava pobjeći agentima koji ga love. Zašto sam spomenuo da ga ne zanimaju? Zato što mu je draže priču graditi na sitnicama u kojima Nick otkriva sve mane nevidljivosti (gadno je kad vidite dim u svojim plućima) postavljajući ga u situacije koje su same po sebi komične, ali i ne tako kako bi se pomislilo. Svatko je barem jednom pomislio kako bi bilo cool prisluškivati vlastite prijatelje, no što ako ono što bi doznali nije što ste i očekivali? U tim nekim scenama komedija ima gorak ukus, čime Chase pokazuje da mu nije teško glumiti… ako baš mora. A kako je Carpenter romantičar u duši, stvar ne može proći i bez ljubavne priče. Daryl Hannah, glumica koja uvijek pleše negdje na granici zaborava i kultnog statusa, djeluje kao dobar izbor, no ovo je i rutinski odrađen posao, njezin lik nema nekakvu posebnu razradu osim da bude uz Nicka te mu pruži podršku jer su oboje na neki način autsajderi. Svoj pošteni filmski trenutak dobivaju kad Nick pokisne te ga napokon može vidjeti bez teške šminke, što je i jako pametna upotreba filmske čarolije jer je iskorištena na pravi način.
 S druge strane, film malo zapinje u svojem „potjera“ dijelu. Naravno, nevidljivi ljudi su oduvijek bili predmet potjera te naš Nick nije nikakva iznimka. Čak je i Sam Neill ovdje nekako neiskorišten (što će Carpenter popraviti u njihovom idućem projektu In the Mouth of Madness) te je cijeli dio filma u kojem postoji korektna akcija nekako nerazrađen, uz tek povremene trenutke dobre stare napetosti (potjera u vlaku). Akcija širokog spektra Carpenteru nikad nije ležala posebno dobro i njegov pravi talent dolazi do izražaja kad su likovi svedeni na bližu, osobniju razinu, što je ovdje uspjelo jedino kad je Nick sam ili s Alice, pa čak i kad je Nick u sukobu s agentima unutar zgrade ili vlaka. Netko bi rekao da se ne može imati sve i bio bi u pravu te je ta čudna razrada materijala dovela do toga da film doživi fijasko na box officeu. No, tu nije Carpenter glavni krivac, već studio Warner Brothers (radi kojeg je Carpenter iz naslova maknuo ono poznato John Carpenter’s) koji nije dijelio viziju Chasea i Carpentera da naprave film koji će se više fokusirati na probleme kod nevidljivosti, otuđenosti ljudi i samoći (točnije, trebala je to biti drama s jakim SF detaljima), nego na jurnjavu i potjeru. WB je na kraju imao konačnu odluku oko montaže filma te je Carpenter uspio tek mjestimično napraviti ono što je planirao. Da se netko sjetio pogledati Starman (1984.) možda onda pojam jedne dirljive SF drame ne bi bio tako stran pojam.
 Zaključak? Od samog filma nitko nije imao posebne koristi, barem gledano s financijske strane, ali s druge strane, dobili smo neobičan SF koji izbjegava upotrijebiti specijalne efekte da bi stvorio vizualne atrakcije tamo gdje nisu potrebne, neobično ozbiljnije izdanje Chevyja Chasea te potvrdu kako se Carpenter tokom karijere trebao upuštati u više lakših materijala jer mu komedija, kao i SF te horor, sasvim lijepo leži. Neobična priča, kad se zajedno spoji.
Tags: Chevy Chase, Daryl Hannah, John Carpenter, Memoari nevidljivog čovjeka, Memoirs of an Invisible Man, Michael McKean, Sam Neill
Posted in Apsolutna preporuka | 5 Comments »
Tuesday, December 14th, 2010
Koliko li je, doista, velika i važna uloga redatelja prilikom stvaranja nekog filmskog djela? Poprilično priglupo pitanje, zar ne? Pa svi smo svjesni kako je kvaliteta onoga koji bi, barem službeno, trebao upravljati svime bitnim na snimanju nešto nenadomjestivo, bez alternative. Dobar, inventivan i snalažljiv redatelj sposoban je prevladati male budžete, nesreće i „teške“ glumce, a eventualna nezainteresiranost i golo odrađivanje honorara će se uvijek, za publiku vrlo bolno, itekako osjetiti. Zvuči kao posao koji zahtijeva mnogo znanja i iskustva, ha? Pa, lista koja stoji pred vama navodi one koji su, bez prethodnih upozorenja, iznenadili i oduševili. Jesu li uistinu tako silno, bogomdano talentirani ili je samo niz okolnosti doveo do početničke sreće, pitanje je za neku drugu situaciju. Jedina neosporna činjenica je kako im treba odati počast. Krenimo!
 No.13: Diner (Barry Levinson, 1982.)
Čovjek iz Baltimorea, koji će nas kasnije počastiti Rain Manom, Good Morning, Vietnam ili Sleepersima, prije gotovo 30 godina posjeo je Mickeyja Rourkea, Kevina Bacona, Paula Reisera, Daniela Sterna, Timothyja Dalyja i, hold the laugh, Stevea Guttenberga u zalogajnicu u rodnom gradu te im svima omogućio izgovaranje predivnog scenarija, što je za redateljski početak i stvaranje karijere bilo sasvim dovoljno. Kao i u većini svojih djela, Levinson stvara razrađene, punokrvne likove i pruža publici uživanje u laganoj, nenametljivoj nostalgiji, koju izaziva čarobni štih izvrsno dočaranih 50-ih. Kao što naslov sugerira, većina radnje sastoji se od izgovorenih misli glavnih aktera, koji u udobnom okružju kožnih separea i tipične američke kuhinje raspravljaju o prebrzom dolasku ozbiljnijeg razdoblja u životima i prijelazu u fazu odgovornosti. Naravno, sve je moglo otići u nekom katastrofalnom, patetičnom smjeru i stvoriti iritantne likove za čije sudbine nikoga ne bi bilo briga, no tada ne bismo ovo pisali, zar ne?
No.12: Night of the Living Dead (George A.Romero, 1968.)
Kultni klasik, kojemu iz današnje perspektive ipak u većoj mjeri odajemo počast i priznajemo utjecaj, nego što u njegovoj sirovosti doista uživamo, krajem jednog turbuletnog desetljeća bio je neprijeporna revolucija. U niskobužetnom horroru, redateljska hrabrost je sve, a George Romero bacio se naglavačke prikazavši publici, navikloj na opskurne, nevine SF-horrore i čudovišta iz književnih remek-djela, krv, iznutrice i kanibalizam. Ne zadovoljivši se „samo“ stvaranjem jednog od najpopularnijih podžanrova horrora (zombie-flick), debitant je svom čedu ubrizgao i sjajnu, metaforama obloženu, kritiku društva i najavio pravi boom za sljedeće desetljeće. Principijelnost koju je prikazao odbijanjem velikog studija (koji je tražio preinake u radnji) zaslužuje i dodatni aplauz.
 No.11: Blood Simple (Joel i Ethan Coen, 1984.)
Dva neobična brata iz Minnesote s godinama su nas doista naviknuli na kombinaciju kvalitete i prepoznatljivog štiha. Ništa drukčija nije situacija ni s prvim mačićem, koji će nas u najboljoj coenovskoj tradiciji izbombardirati prijevarama, zavjerama, okrutnostima i neponovljivim, bizarnim crnim humorom. Krvavo jednostavno donosi nam uvijek raspoloženu Frances McDormand, u ulozi zastranjele supruge, za čije ubojstvo ljubomorni muž zadužuje prekaljenog privatnog detektiva. No, kod krvoprolića, a bogami i Coena, ništa ne ide jednostavno i po planu, zbog čega ih i jesmo zavoljeli od samog početka.
No.10: This Is Spinal Tap (Rob Reiner, 1984.)
Može li čovjek uopće pogriješiti s Robom Reinerom (Misery, A Few Good Men, Stand By Me)? Može, i to vrlo tragično (North). No, sve je počelo fantastično, s jednom od najboljih komedija 80-ih, a prema fanovima i jednim od najsmješnijih filmova svih vremena, potpuno suludim pionirom mockumentaryja. Christopher Guest, Michael McKean i Harry Shearer jednostavno su briljantno prenijeli sve klišeje, nevolje, pretjeranosti i komičnosti vezane uz hair-metal, ali i rock glazbu kao takvu, pokazavši sjajan osjećaj za kompletno razdoblje, ali i karaktere razmaženih, osjetljivih, nesigurnih i priglupih, propalih rock-zvijezda. Apsolutni kult donosi bezbrojne nezaboravne scene i izjave („this goes to eleven“), a svom kvazibendu popularnost koja mu omogućava 25-godišnje egzistiranje u svijetu glazbe.
 No.9: The Last House on the Left (Wes Craven, 1972.)
Kasnije će stvoriti zabavnog zajebanta koji će nam ulaziti u snove te nas istovremeno preplašiti i nasmijati u Screamu, no apsolutno ničeg zabavnog ili smiješnog nema u Cravenovoj debitantskoj, mučnoj i uznemiravajućoj priči o dvije mlade djevojke, koje na putu prema koncertu padnu u ruke okrutnoj, bizarnoj bandi. Iako treba uzeti u obzir kako je film reputaciju stekao stoljećima prije publike navikle na Saw ili Hostel, otvoreni, nepatvoreni sadizam prikazan u ovom užasnom djelu šokirat će i ostaviti snažan dojam. Navodno inspiriran čudovišnim zločinima Amerikanaca u Vijetnamskom ratu, Craven je okrutne ubojice ubacio u život regularne, sretne američke obitelji, raskinuvši s paranormalnim i ubacivši horror tamo gdje biva najjeziviji, u sigurnost naših domova.
No.8: Les quatre cents coups / The 400 Blows (Francois Truffaut, 1959.)
Prisjetivši se genijalaca (Truffaut, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol itd.) proizašlih iz francuskog Novog vala, ne možemo ne osjetiti ponos spram našeg dobrog, starog, iskompleksiranog kontinenta. S prvim u nizu od četiri filma o Antoineu Doinelu, njegov autor je vjerojatno dosegao osobni, ali i sam novovalni vrhunac, u osobnoj i emotivnoj priči o neprilagođenom klincu, nespremnom prihvatiti konvencije svoje ograničavajuće klase i brojne autoritativne figure u njegovom životu. Truffaut, najvatrenije od cijele ekipe kultnog Cahiers de Cinema, na samom je početku poručio kako ne misli prihvatiti kalupe i kompromise, stvorivši idola gomili adolescenata nepronađenog identiteta. Zvuči cool? Vrlo chic, usudio bih se reći.
 No.7: Mad Max (George Miller, 1979.)
U slučaju pobješnjelog Mela, odlazimo u područje dalje od redateljskog debija i govorimo o približavanju kinematografije cijele Australije. A samo snimanje jednog vrlo nasilnog filma ceste izvan Amerike doprinijelo je kultnosti, ali i neograničavanju samog Millera, koji je u „down under“ prostoru bio daleko od ozbiljnih cenzora. Rezultat svega je fetišizirana, nabrijana akcija, u kojoj značenje ceste i mirisa benzina premašuje obične cool simbole. Brutalan, depresivan, ali i sjajno režiran, Max i danas predstavlja savršen primjer road-violencea, donosi nenadmašne scene potjere po ogromnim, praznim australskim autocestama budućnosti i prikazuje postapokalipsu u nerealno privlačnom obliku.
No.6: Badlands (Terrence Malick, 1973.)
Naš osmi debitant možda je i najčudniji redatelj na cijeloj listi. Čovjeku jakog poetskog izričaja i inteligentnih, emotivnih djela znalo se zalomiti i po 20 godina stvaralačke pauze (kao u razdoblju između Days of Heaven i The Thin Red Line), a nerijetko je filmove oplemenjivao (pre)dugačkim, naglašeno artističkim scenama netaknute prirode. Ranih 70-ih bio je samo ambiciozni student, gotovo bez ikakvog filmaškog iskustva, no s četvrt milijuna dolara u džepu i dvoje mladih entuzijasta (Sissy Spacek, Martin Sheen) u postavi, odlučio je snimiti Pustaru, kontroverznu priču o bizarnoj vezi jedva punoljetnog Charlesa Starkweathera i 14-godišnje Caril Ann Fugate, specifičnoj po činjenici kako je riječ o paru koji je krajem 50-ih pobio 10-ak ljudi u vukojebinama Nebraske i Wyominga. Unatoč zvjerstvima mladog para, Malickovo djelo ima snažan emotivni naboj, progovara o problemima izraženo patrijarhalnih, zaostalih američkih sredina, te stvara kultne ličnosti u tragičnim zločincima. Savršena glazbena pozadina i predivna kasnoljetna fotografija pridonose magičnosti ovog dubokog, kompleksnog i krajnje brutalnog remek-djela.
 No.5: The Night of the Hunter (Charles Laughton, 1955.)
Kad smo već kod čudnih situacija, što točno reći o JEDINOJ režiji u karijeri Charlesa Laughtona, a pritom se i zapitati je li uopće riječ o debiju? Nije ni bitno, riječ je o fantastičnom filmu pa se radije posvetimo tome. Harry Powell ili Preacher savršenog Roberta Mitchuma lik je čiji šarm, snalažljivost i nepokolebljivost i dan-danas utječu na slične uloge u kategoriji „nedodirljivih“ negativaca, a dječje gledište na cijelu priču baca snolike, bajkovite tonove. Laughton istovremeno progovara o djetetu u nama, i spasonosnim rješenjima koje to dijete nalazi kada je u opasnosti, te o velikom, zločestom čovjeku, kojeg preziremo, ali mu se i, iz nekog drugog kuta, divimo. Pod utjecajem Grimmovih bajki i njemačkog ekspresionizma, u 92 minute službene redateljske karijere, Charles Laughton učinio je više nego neki u desecima filmskih djela.
No.4: Easy Rider (Dennis Hopper, 1969.)
Postoji li ljepša, dojmljivija oda slobodi? Postoji li jači, utjecajniji film ceste? Postoji li filmsko djelo koje američku kontrakulturu prikazuje na nezaboravniji način? Na kraju, ima li film s boljim soundtrackom od Golih u sedlu, čiste filmske poezije, koja je, bez ikakvog pretjerivanja, u filmskom svijetu ono što je Woodstock u glazbenom. Wyatt ili Captain America i Billy, dva, prije svega, SLOBODNA bikera, vozikaju se Amerikom, prikazujući svu njezinu različitost, ali i bolan, tragičan odnos nositelja tih istih, neuskladivih razlika. Ovo tužno, melankolično djelo fantastično prikazuje cestu, kao alegoriju neuhvatljivosti onih koji još nisu, a vjerojatno nikad ni neće stati i smiriti loptu života, jer za to neće dobiti priliku. Ah da, tamo je i Jack Nicholson, a ako vas zanima je li mu nastup kvalitetan, razmislite o smislenosti tog pitanja. Nikad prije i nikad nakon Born to be Wild nije tako savršeno legao, a kad počnu end creditsi i All I Wanted Was to Be Free… Nemam riječi.
 No.3: The Maltese Falcon (John Huston, 1941.)
Kod monumentalne veličine jednog Johna Hustona, gotovo je neobično govoriti o nekakvom filmskom debiju, ali, da, i on je morao odnekud početi i to je prokleto dobro učinio. Za razliku od Romera, Cravena, Truffauta, Malicka, Hoppera, pa čak i (naj)viših mjesta na ovoj listi, Johnny nije odmetnik ili čovjek izvan sustava, on je vrhunski, odmjereni profesionalac, a takav mu je i Sokol. Dakako, prisutstvo jednog od najvećih holivudskih heroja, neponovljivog Bogieja, nije moglo odmoći. U ovom slučaju govorimo o ključnom filmu intrigantnog žanra (ili stila, kako hoćete) film-noira, ključnom filmu Bogartove karijere i ključnom filmu što se tiče popularizacije cinizma i dobro obučenih privatnih detektiva. Ovdje nemamo potrebu za nekakvim superherojem ili superdetektivom, vješti, ali vrlo prirodni i realni Sam Spade savršeno je dovoljan i obožavan.
No.2: Reservoir Dogs (Quentin Tarantino, 1992.)
I got Madonna’s big dick coming out of my left ear and Toby the Jap, I don’t know what from my right…
Tek je prošlo 5 minuta, a Harvey Keitel je već „popizdio“ slušajući nešto što će postati trademark najvećeg redateljskog imena nastalog u 90-ima – Tarantinov famozni „scenarij koji ne govori ni o čemu“. Kultni Reservoir Dogsi krvava su, ultranasilna, crnohumorna, cinizmom nabijena poslastica, film koji je istovremeno genijalan, dubok, kompleksan i narativno bravurozan, ali i nevjerojatno zabavan i pitak. Sve što fanovi vole kod Tarantina, u Dogsima je možda i najkvalitetnije, najistančanije, sve što oni drugi mrze, također je tu, u neograničenim količinama. Imamo i Tima Rotha, Stevea Buscemija, Harveyja Keitela, Michaela Madsena i ostale, većinu njih u najboljim izdanjima u karijeri, a imamo i tu vražju dušu, koju perverzni Quentin pažljivo njeguje kod svih svojih uspješnica. Naravno da će uvijek postojati oni koji će ga smatrati kretenom i prodavačem magle, no od Pasa u 90-ima nije bilo bitnijeg i utjecajnijeg filma, a o onome što je spomenuti scenarij učinio u američkoj filmskoj i pop kulturi nisam uopće dostojan pričati.
 No.1: Citizen Kane (Orson Welles, 1941.)
Da, predvidljivo je, slobodno me popljujte, ali navesti bilo što drugo kao najbolji redateljski debi u povijesti filma bilo bi pametovanje i neuko filozofiranje. Jedino o čemu se doista dade raspravljati jest – Koji od njegovih elemenata najviše ističe genijalnost filma koji se nerijetko proglašava „najboljim (bez sintagme „redateljski debi“) svih vremena“? Režija 24-godišnjeg Wellesa, nevjerojatno dinamična, dotad neviđena, revolucionarna? Scenarij Hermana Mankiewicza, koji govori o priči rođenjem siromašnog Charlesa Fostera Kanea, koji stječe bogatstvo, ali i istovremeno postaje sve otuđeniji, sve okrutniji prema bližnjima, te na kraju umire u samoći, teživši za jednostavnošću „siromašnih dana“. Potpuno iskrivljena verzija američkog sna? O da. Ili film sve duguje kameri Gregga Tolanda, koja je svojevremeno čak bila i kritizirana jer je „skretala pozornost na sebe“, u vrijeme kad se od fotografije očekivalo da bude suptilna i neprimjetna. I 70 godina nakon nastanka, Kane prilikom gledanja odiše veličinom, autoritativnošću i kvalitetom svakog kadra. Možda je i najteže bilo samom Wellesu jer, doista, što učiniti nakon što debijem dotaknete sami vrh?
Tags: A Few Good Men, Badlands, Barry Levinson, Blood Simple, Cahiers de Cinema, Charles Laughton, Christopher Guest, Citizen Kane, Claude Chabrol, Daniel Stern, Days of Heaven, Dennis Hopper, Diner, Easy Rider, Ethan Cohen, fak, fakeri, film, filmovi, filmski, Frances McDormand, Francois Truffaut, George A. Romero, George Miller, Goli u sedlu, Good Morning Vietnam, Građanin Kane, Gregg Toland, Harry Shearer, Harvey Keitel, Herman Mankiewicz, Hostel, Jean-Luc Godard, Joel Cohen, Joh Huston, Kevin Bacon, Kišni čovjek, Krvavo jednostavno, Les quatre cents coups, Mad Max, Malo dobrih ljudi, Malteški sokol, Martin Sheen, Mel Gibson, Michael McKean, Mickey Rourke, Misery, moj film, Night of the Living Dead, Noć lovca, Noć živih mrtvaca, North, Orson Welles, Paul Reiser, Pobješnjeni Max, Psi iz rezervoara, Quentin Tarantino, Rain Man, Reservoir Dogs, Rob Reiner, Robert Mitchum, Sam Spade, Saw, Scream, Sissy Spacek, Sleepers, Stand By Me, Steve Guttenberg, Terrence Malick, The 400 Blows, The Last House on the Left, The Maltese Falcon, The Night of the Hunter, The Thin Red Line, This Is Spinal Tap, Timothy Daly, tvoj film, Wes Craven, Zalogajnica
Posted in FAK Top 13 | 21 Comments »
Saturday, September 18th, 2010
 This Is Spinal Tap (1984.)
Režija: Rob Reiner
Glume: Christopher Guest, Michael McKean, Harry Shearer, Rob Reiner
Volite li 80-e? Ako je odgovor „da“ ili „o da!!!!!“, zašto? Muzika, styling, pretjerivanje u svemu, kič, radikalno pomaknute moralne vrijednosti? U slučaju da vam kombinacija svega navedenog zvuči privlačno, sigurno ste barem malo vezani uz hair metal, još jednu od bezbrojnih grana rocka i čedo losanđeleskog Sunset Stripa (iako je bilo i europskih primjera, poput faza Whitesnakea i Scorpionsa), nastalo kasnih 70-ih, a popularizirano početkom spomenutog desetljeća. Doista, te godine, gledajući ih iz današnje perspektive, djeluju pomalo magično u nekom trashy i sleazy obliku i mnogima će, koliko god se pravili fini, neki dio ikonografije činiti povremeni slatki grijeh. Uz nenadmašan electro-pop, s još nenadmašnijim Culture Clubom, Baltimorom, A-Haom ili Frankie Goes to Hollywood, baš su natapirani, našminkani, često netalentirani i kriminalno obučeni predstavnici spomenutog kosatog metala najčešći trademark tog razdoblja, uglavnom zasnovanog na prepoznatljivom zvuku genijalnih momaka iz benda zvanog Van Halen. Dokken, Motley Crue, WASP ili Skid Row s poznatije, Wet Cherry, Cowboy Prostitutes ili London s one opskurnije strane, uveseljavali su hrpe neprilagođenih i promiskuitetnih tinejdžera, plašili njihove roditelje te činili glazbene kritičare, navikle na revolucionarne 70-e, vrlo nostalgičnim.
Krajem prve polovice 80-ih, tada poprilično nepoznati Rob Reiner (kasnije će snimiti jedan od najljepših filmova o odrastanju – Stand By Me, jezivi psihološki horror Misery, kvalitetnu sudsku dramu A Few Good Men itd.) se odlučio narugati brojnim klišejima žanra i razdoblja, snimivši jedan od najboljih mockumentaryja svih vremena i, ako vas stilom pogodi, jedan od najsmješnijih filmova ikad snimljenih.
Spinal Tap (točkice na slovu N čine odličnu foru i prije početka filma) je polupropali, iscijeđeni, gotovo zaboravljeni i odavno neoriginalni britanski bend, kojeg na američkog turneji prati filmska ekipa predvođena Martyjem DiBergijem (Reiner). Kroz sat i pol druženja s čudnovatim članovima, gledatelji će biti bombardirani gotovo svim mogućim konvencijama neuspješnog benda, koji nastoji povratiti nešto kredibiliteta s tragikomičnim rezultatima. Vokal David St.Hubbins (McKean) i solo-gitarist Nigel Tufnel (Guest) neosporni su vođe benda i, naravno, prijatelji od malih nogu, dok basist Derek Smalls (Shearer) te plejada bubnjara (naime, Spinal Tap je poznat po „prokletstvu bubnjara“ – svi su pomrli na krajnje bizaran način) čine tiši i manje eksponiran dio. Tijekom turneje, sve, ali baš sve, će poći po zlu. Efekti na stageu će se pokvariti, David i Nigel će se posvađati, menadžer će dati otkaz, bend će se izgubiti na putu do pozornice, bubnjar će eksplodirati, nekadašnja rock-atrakcija će nastupiti uz kazalište lutaka, a genijalnu foru sa modelom Stonehenga (inspiriranu stvarnim problemima Black Sabbatha) ipak neću do kraja otkriti.
 This Is Spinal Tap spada u predivnu kategoriju filmova koji postaju sve bolji s novim gledanjem i koji svaki, ali baš svaki put nude nešto novo, što dosad niste zamijetili ili parodiju koju dosad niste shvaćali. Komičan i stereotipan, ali i pomalo romantičan svijet hair metala prikazan je krajnje realno, ali i ismijan s velikim razumijevanjem teme. Šoubiz, kao najgora od svih kurvi, također je razrađen genijalno i gledatelju doista ne treba mnogo kako bi počeo potpuno suosjećati s likovima. A glumci, predvođeni nevjerojatnim trojcem McKean-Guest-Shearer, jednostavno briljiraju. Poput tolikih stvarnih rock-zvijezda, oni su nesigurni, naivni, razmaženi i poprilično izgubljeni kad god ozbiljne teme dođu na raspored, dok su simpatije publike neizbježne. Jednostavno, u kojoj god se situaciji nalazili, od druženja s groupie-djevojkama, kroz pregovaranja s promotorima, svađanja unutar grupe, do razmišljanja o životu kroz pitanja DiBergija i nastupa na sceni, djeluju toliko prirodno, samouvjereno i uigrano, da jednostavno postaju svoji likovi (uz apsolutno besprijekoran britanski naglasak), što je ionako najveće glumačko dostignuće. Treba pohvaliti i razradu kompletne povijesti benda, od „dečki iz susjedstva“ faze u 60-ima, preko hippy-ere i fantazmagoričnih 70-ih, do divljih 80-ih. Brojna sprdanja raznih glazbenih kritičara („Vaš album Shark Sandwich recenziran je s dvije riječi – „shit sandwich“), ali i aluzije na razuzdani seksizam i šovinizam tadašnjih bendova samo pridonose ugođaju i stvaraju dojam kompletnog djela. One-lineri i ostali quoteovi iz sjajnog scenarija su toliko urnebesni da polako postaju dio opće kulture („this goes to 11“) te podižu film u sferu nezaboravnog.
Sve u svemu, i srce i mozak kažu kako se radi o jednoj od najboljih komedija 80-ih i mockumentaryju koji je postavio mnoge temelje tog žanra. Budući da je riječ o neospornom klasiku, tražiti mane je bogohulno, no glavne vrline ćemo još jednom istaknuti.  Predivni scenarij kao karoserija u kojoj gledamo savršene nastupe ultrakomičnog i, još bitnije, ultraraspoloženog trojca te veliki trud i razumijevanje kompletne ekipe, koja je jedan kompleksni svijet savršeno prikazala, ali ga i parodirala s mnogo stila i osjećaja stvorivši komediju uz koju se mogu ugušiti i oni inteligentniji. Ako niste fan razdoblja i glazbenog pravca, vjerojatno se nećete toliko vezati uz likove i atmosferu, no kvalitetan humor bi vas svakako mogao privući. Na kraju, treba naglasiti i kako je bend Spinal Tap, zbog iznimne popularnosti, nastavio s glazbenim radom (sve pjesme u filmu su njihove) i nakon snimanja te zadržao privlačnost do današnjih dana, održavši koncert u Londonu prošle godine. Polivalentni umjetnici očito nisu izumrli u renesansi.
Tags: A Few Good Men, Baltimore, Black Sabbath, Christopher Guest, Cowboy Prostitutes, Culture Club, film, Frankie Goes to Hollywood, Harry Shearer, London, Michael McKean, Misery, Motley Crue, Novi filmovi, Novosti, Rob Reiner, Scorpions, Skid Row, Stand By Me, Sunset Strip, This Is Spinal Tap, Van Halen, WASP, Wet Cherry, Whitesnake
Posted in Lovrićevi evergreeni | No Comments »
|
|
|
Memoari nevidljivoga čovjeka (Memoirs of an Invisible Man, 1992.)
Režiju potpisuje kultni majstor jeze John Carpenter. Majstor jeze, da, ali jednako tako i redatelj koji ima dobar komad filmografije smještene u čistim SF vodama, onim, da se tako izrazim, realnijim te režiranje još jedna takve priče, koja u sebi ima elemente dobre stare komedije, za njega nije ništa neobično (sjeća se netko još Big Trouble in Little China). Pomalo neuobičajeni izbor glavnog glumca također ima svoj udio u tome zašto se film ističe. Chevy Chase. Njega ili volite ili ne, nema baš sivih zona oko toga, njegova vrsta humora jednostavno nije za svakoga i stvar koju treba naglasiti – ovo mu je prvi nastup u nečemu što nije čista komedija. I snašao se, iznenađujuće dobro, ali to je možda zato što je lik kao skrojen za njegovu pojavu. Trebao bih reći i riječ-dvije o priči, zar ne, tek toliko da se zna o čemu pričam.
Carpentera ovdje ne zanimaju specijalni efekti, ali ni ne bježi od njih. Nevidljivost treba nekako dočarati, pri čemu su među prvima upotrijebljene prednosti tadašnje novine – zelenog ekrana, posebice za krupne kadrove Nickova šminkanja lica te prizore gdje se rješava suvišne odjeće dok pokušava pobjeći agentima koji ga love. Zašto sam spomenuo da ga ne zanimaju? Zato što mu je draže priču graditi na sitnicama u kojima Nick otkriva sve mane nevidljivosti (gadno je kad vidite dim u svojim plućima) postavljajući ga u situacije koje su same po sebi komične, ali i ne tako kako bi se pomislilo. Svatko je barem jednom pomislio kako bi bilo cool prisluškivati vlastite prijatelje, no što ako ono što bi doznali nije što ste i očekivali? U tim nekim scenama komedija ima gorak ukus, čime Chase pokazuje da mu nije teško glumiti… ako baš mora. A kako je Carpenter romantičar u duši, stvar ne može proći i bez ljubavne priče. Daryl Hannah, glumica koja uvijek pleše negdje na granici zaborava i kultnog statusa, djeluje kao dobar izbor, no ovo je i rutinski odrađen posao, njezin lik nema nekakvu posebnu razradu osim da bude uz Nicka te mu pruži podršku jer su oboje na neki način autsajderi. Svoj pošteni filmski trenutak dobivaju kad Nick pokisne te ga napokon može vidjeti bez teške šminke, što je i jako pametna upotreba filmske čarolije jer je iskorištena na pravi način.
S druge strane, film malo zapinje u svojem „potjera“ dijelu. Naravno, nevidljivi ljudi su oduvijek bili predmet potjera te naš Nick nije nikakva iznimka. Čak je i Sam Neill ovdje nekako neiskorišten (što će Carpenter popraviti u njihovom idućem projektu In the Mouth of Madness) te je cijeli dio filma u kojem postoji korektna akcija nekako nerazrađen, uz tek povremene trenutke dobre stare napetosti (potjera u vlaku). Akcija širokog spektra Carpenteru nikad nije ležala posebno dobro i njegov pravi talent dolazi do izražaja kad su likovi svedeni na bližu, osobniju razinu, što je ovdje uspjelo jedino kad je Nick sam ili s Alice, pa čak i kad je Nick u sukobu s agentima unutar zgrade ili vlaka. Netko bi rekao da se ne može imati sve i bio bi u pravu te je ta čudna razrada materijala dovela do toga da film doživi fijasko na box officeu. No, tu nije Carpenter glavni krivac, već studio Warner Brothers (radi kojeg je Carpenter iz naslova maknuo ono poznato John Carpenter’s) koji nije dijelio viziju Chasea i Carpentera da naprave film koji će se više fokusirati na probleme kod nevidljivosti, otuđenosti ljudi i samoći (točnije, trebala je to biti drama s jakim SF detaljima), nego na jurnjavu i potjeru. WB je na kraju imao konačnu odluku oko montaže filma te je Carpenter uspio tek mjestimično napraviti ono što je planirao. Da se netko sjetio pogledati Starman (1984.) možda onda pojam jedne dirljive SF drame ne bi bio tako stran pojam.
Zaključak? Od samog filma nitko nije imao posebne koristi, barem gledano s financijske strane, ali s druge strane, dobili smo neobičan SF koji izbjegava upotrijebiti specijalne efekte da bi stvorio vizualne atrakcije tamo gdje nisu potrebne, neobično ozbiljnije izdanje Chevyja Chasea te potvrdu kako se Carpenter tokom karijere trebao upuštati u više lakših materijala jer mu komedija, kao i SF te horor, sasvim lijepo leži. Neobična priča, kad se zajedno spoji.
