Čim se spomene prezime Šerbedžija, ljudi imaju na umu samo jedno. Rade Šerbedžija… No osim svjetski poznatog Radeta, talentiranu familiju Šerbedžija čine još i Lucija i Danilo, glumica i nesuđeni glumac koji se bacio u režiju kako bi  netko u glumačkoj obitelji brinuo da za oca i sestru uvijek bude uloga. A to odrađuje vrhunski, ako je suditi po njegovom prvijencu 72 dana, koji je potpisnika ovih redova jako pozitivno iznenadio te uz još neke nove hrvatske filmove vratio poljuljanu vjeru u našu kinematografiju. Našli smo se na kavi u kultnom Kavkazu, gdje mi je pojasnio svoj put do statusa  mladog redatelja s 39 godina…

S deset godina si glumio u predstavi “Oslobođenje Skoplja” i putovao svijetom izvodeći tu predstavu. Kakav je osjećaj tako mlad putovati po svijetu i glumiti, ipak si bio još dijete?

Gle, ti ko klinac jedino trebaš probiti tu barijeru, hoćeš ili nećeš. Ako hoćeš glumiti, tebi je to sve zapravo zajebancija. Ja se sjećam da sam uživao, zajebavaš se – putuješ. Nisam bio opterećen nekim stvarima, za koje se brinu odrasli, tako da mi je bilo super. Volio sam glumiti, za razliku od Lucije. Koja k’o mala nikad nije bila glumica. Tako da su svi mislili da ću ja u glumce, a zapravo je ispalo obrnuto. Dovoljno je dvoje glumaca u obitelji, netko treba brinuti i za uloge.

Profesor si Filozofije i starogrčkog, kako to?

Gle, završio sam klasičnu gimnaziju i mogao sam ići odmah na režiju, ali sam smatrao da nisam spreman. Režiser ipak treba biti dosta upućen, obogatiti se s dosta toga što se na Akademiji ne može pružiti. I drukčije sad gledam na stvari. Ja sigurno drukčije gledam na neke stvari nakon završenog fakulteta, nego što bih gledao bez njega. Tako da sam mislio da su filozofija i grčki jedan odličan spoj nečega što bi mi moglo koristiti kasnije. Grčka je kolijevka drame, filozofija je čisto za mene nešto da mi malo razvije vijuge. Kad sam počeo studirati sam znao da se nikad neću baviti time, ali sam završio zato jer sam htio završiti, jer mislim da valja završiti sve čim se počneš baviti, tako da sam diplomirao 1999.

Je li te to možda malo usporilo, jesi li zato do 39. čekao svoj prvijenac?

Jest, apsolutno. Ali nije mi žao. To je jedan od rijetkih poslova gdje te s 39 godina mogu nazivati mladim redateljem.

Glumio si u dva slovenska filma, kako je došlo do toga?

Fora mi je glumiti. Nisam glumac, al’ možda imam nešto genetski. Možda nisam toliko loš (smijeh). To su moje dvije prijateljice, Dafne Jemeršić i Janja Glogovac. Dafnin film je pogotovo otkačen, jedva čekam da ga vidim zato jer  sam glumio Fidela Castra u njemu. Bila je to dobra ekipa.. Dafne je prvo završila u Zagrebu glumu, pa montažu.. Ja mislim čak i režiju – nisam siguran. Ili je u Pragu montažu, a ovdje režiju – ne znam. Uglavnom jako pametna cura i čuo sam da je film lud totalno. Brat joj je Ven Jemeršić, naš kamerman poznati, on je snimao. Ne znam kad će film izaći, znam samo da se zove Reality. Otkačen je, možda u smjeru “Šuma summarum“, ali više na neku totalnu zafrkanciju. Svi smo morali glumiti na nekom pigeon englishu. Sviđalo mi se. To mi je bilo genijalno, ali nikad ne znaš kako će završit film. Baš me zanima, nisam ga vidio. A ovaj drugi se zove Lj kao ljubav, L like Love, tu sam glumio nekog navijača, isto nekakava zezancija, s bratom od režiserke Janje. Taj film sam vidio, fino je ispao. Lucija ima glavnu ulogu. Gušt mi je ovako proletit’. Nisam glumac, al’ mi je gušt proletit’ kroz film.

U svom filmu 72 dana također proletiš kroz film. Pamtljiva mi je ona scena kad ti s bendom sviraš, a Rade isključi struju…

Aha (smijeh). To je filmski bend. Sastoji se od mog asistenta na bubnjevima – Andreja Korovljeva - koji je isto režiser i Marija Borščaka koji je basist Pipsa i Kawasaki 3p-a, a ovdje je snimao Making of 72 dana. Tako da zapravo sviramo…

Studirao si kod Rajka Grlića u Ohiu, onda se odlučio vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zar ne bi tamo trebalo biti lakše kad si već faks ondje završio..

Nije… Jako je teško tamo uspjeti. Npr., u Americi ne postoji nešto kao fond. Ti ne možeš dobiti od države pare. Sam se trebaš izboriti za novac, naći producente koji su voljni uložiti svoj novac. Kod nas, fala bogu, postoji taj fond. Zato sam mislio da ću se lakše tu izboriti za prvijenac. Ali, bogami, mislim da bi se u Americi prije izborio (smijeh). Završio sam ga 2002., a film snimio 2009. Znači, scenarij sam imao 7 godina prije snimanja… 2007. sam dobio potporu od Ministarstva. Težak put je to bio. Mislim da sam dijelom i ja tu kriv zato jer sam pomalo inertan. Netko drugi bi se možda i prije izborio. Ja mogu biti zahvalan da je Lucija kidnapirala Ivana Maloču u auto i turnula mu scenarij. Inače, tko zna kad bi film snimio…

Koliko sam čuo, on je bio oduševljen scenarijem?

Da, jest. On je mene zvao, u biti, ja nisam ni znao da mu je Lucija dala scenarij. On me je nazvao i rekao: „Danilo, ja bi to radio“. Baš sam bio s Lucijom na ručku kad je on zvao. Odonda je krenulo nabolje.

Kako si studirao u Americi, kakvi su ti dojmovi američkog studija?

Najveća razlika između studiranja tu i u Americi jest što je tamo jedna godina podijeljena na quartere. Ljetni nitko ne uzima, to su praznici. Jedino ako netko baš želi ostati. I ti u jednom quarteru, od 9. do 12. mjeseca moraš snimit najmanje 5 filmova. Dok kod nas ti završiš Akademiju s 3 filma. Ako.. Bilo je vrijeme kada nije bilo mogućnosti pa su ljudi diplomirali samo sa scenarijem Akademiju. Meni je to neshvatljivo. Puno je više prakse u Americi. Ono što je dobro jest što ti sam sebe zapravo usmjeravaš, ja sam birao predmete za režiju. U prvoj godini svi imaju isto, a poslije se ti polako usmjeravaš. Moraš raditi na ne znam koliko filmova godišnje od svojih kolega, zato jer ti u prvoj godini moraš proći sve pozicije. Bio sam kamerman, pomoćnik režije, montažer, rasvjetljivač, tonac. To je odlična stvar zato jer režiser shvati svaku tu poziciju. Razumije tko šta radi. To je nešto što fali ovdje. S druge strane, ja vjerujem da je na našoj Akademiji uvijek bilo velikih intelektualaca od kojih ti možeš naučiti teoriju. To je nešto za što mislim da je američki studij kiksao. No, opet ameri imaju Rajka Grlića s druge strane koji je to nadoknadio te je jedan fenomenalan profesor od kojeg se stvarno uči svaki dan. Tako da sam jako sretan. Imao sam američku praksu, a hrvatsku teoriju.

Kako to da si počeo režirati Ludu kuću?

Prvo, kad sam došao sa scenarijem u Hrvatsku, mislio sam da ću odmah snimiti film. Onda kad sam došao, vidio sam da k’o da sam pao s neba. Zato što se ti, dok studiraš ovdje, polako uhodavaš još dok si student, ulaziš u taj žrvanj. Ja sam odjedanput banuo, niti sam ikog znao, šta, kako, gdje. A s druge strane sam imao nekakave ponude, reklame, spotovi… Bojao sam se da ću, ako uđem u taj žrvanj, iz njega teško izaći. Tu i tamo sam napravio koju reklamu, koji spot, više prijateljima. I onda me je nakon par godina, zvao moj prijatelj inače, koji je producent Lude kuće, i pitao me bi li ja to radio. Ja sam ga zamolio dan-dva da razmislim. I razmišljao sam – mogu sjediti u 4 zida i govoriti ‘opet mi nisu dali novce na fondu’, kukat’ uokolo ili se prihvatiti posla i raditi nešto. Naravno da sam odlučio raditi i to je bilo jedno veliko iskustvo. Prvi put sam se susreo sa radom s 3 kamere istovremeno. Steku se radne navike, iskustvo, rad sa ekipom, to je jedna odlična stvar. I odlična je ekipa, počevši od producenata, ekipe glumaca i svega i mogu reći da mi je užitak to raditi već 4-5 godina…

Kažu da je to najdugotrajnija hrvatska serija, evo već joj je 5. sezona.

Moguće, tko zna. Možda bude i šesta… Vidjet ćemo..

Tvoj prvijenac 72 dana se prvo zvao Projekt, a tek kasnije si mu promijenio naziv. Čemu promjena i otkud ta imena uopće?

Projekt zato jer sam scenarij prvo napisao na engleskom jeziku. Čak radnja nije bila u Lici, zato jer sam u Americi pisao, mislio sam na one hillbillyje s Apallachiana. Onda sam mislio za svoj magistarski, diplomski film napraviti dugometražni. Kad sam shvatio da nemam baš financija za napraviti nekakvu kvalitetnu stvar, odlučio sam napraviti kratki igrani film – “Mušule u vinu“. A scenarij je ostao. Ime je bilo Family Project, a onda sam to preveo na naše u Projekt. Pa sam se bojao da će to tu bit malo zbunjujuće. A i naziv 72 dana je zvučniji. Za vrijeme snimanja sam odlučio da se baš tako zove. Tako negdje, pred snimanje. Dok smo razgovarali koja bi se pjesma mogla pjevati u sceni opijanja. Pjesma koju Rade i Diklić pjevaju. Nekako smo se sjetili te pjesme koju je moja baka uvijek pjevala i dobar je naslov i sviđa mi se što je broj u naslovu. Zvučan je i puno bolje nego Projekt, barem meni… Ali tek za vrijeme snimanja smo odlučili kako će se zvati film.

Scenarij za film si imao prije 7 godina prije snimanja. Koliki je dio tog scenarija ostao u filmu, a koliki je dio mijenjan na snimanju?

Mislim da se svaki scenarij mijenja. Ne vjerujem da postoji scenarij koji je doslovno s papira prenesen na film. Što se tiče radnje, to je više-manje sve ostalo kao u scenariju. Ali je u dijalozima jako puno promijenjeno, što je, ja mislim, normalno. Glumac je taj koji na kraju utjelovljuju tu ulogu koju si ti napisao. Koji joj da život. Pravi glumac se toliko unese u tu ulogu, on razmišlja o ulozi više nego ja i on zna o tom karakteru na kraju više nego ja. On njemu smisli cijelu onu nultu točku. Ono čega nema u scenariju. Smisli otkud su mu bili roditelji. Cijelu pozadinu koje nema u scenariju, a koju pravi glumac mora razraditi da bi stvorio što vjerniji karakter. Da bi vjerovao sam sebi ono što glumi. Tako da ja mislim da na kraju taj glumac zna bolje tu ulogu od mene. Ako neka rečenica glumcu ne leži pa kaže – sori ja ne mogu ovo, ne ide mi, ja se slažem – da vidimo ono šta bi ti išlo. I onda često glumac da bolju rečenicu od one koju si ti napisao. Nekad ne, ali… Mislim da je ta suradnja jako bitna. Tako da se u tim stvarima mijenja scenarij i naravno u nekim scenama koje su izbačene iz final cuta. To se obično stavlja na izbačene scene na DVD-u. I bit će ih, stvarno odličnih, predivnih scena, koje su urnebesno smiješne, ali su izbačene.

Spomenuo si da se Dejan Aćimović morao valjati po blatu u jednoj od takvih scena?

E, to Dejan nikako da mi oprosti što se morao bacati u blato i da na kraju to nije ušlo u film (smijeh). Nadam se da će mi oprostiti s godinama. Ima cijela serija scena koja je izašla iz filma kad Veki špijunira, pa se pentrao na krov, gledao s dalekozorom, padao s ograde. S tim bi film otišao malo previše u light komediju što na kraju nisam htio, nisam htio da sve bude hahaha… Što možda nekima nije drago. Meni je drago. Tako da je tu baš Veki malo ispaštao. Jer ima tu par stvarno slatkih scena s njim koje su morale izaći.

Rekao si kako nisi bio siguran želiš li da film ode u tragičnom smjeru ili da ostane veseo.

Ja sam htio imati baš ono, malo jednog, malo drugog. Da se ljudi smiju, ali da ipak izađu s jednom gorčinom. Sudeći po razgovoru s ljudima koji su gledali film, čini mi se da sam uspio. Dosta njih mi je reklo baš tu rečenicu, bez da sam im ja išta rekao. Tako da mi je to drago.

Koliko su prije snimanja počele glumačke probe?

Krenuli smo negdje mjesec dana prije. Ali baš ozbiljne probe, nekih tjedan, dva prije… S nekima barem. S Mirom Banjac nisam uopće imao probe. S njom sam samo pričao. Došla je ravno na set. Ravno u ulogu. Prvu scenu koju je snimala je uletjela u kadu. Tako mi ju je bilo žao… Bilo je prehladno tamo, strašno… Ravno iz auta u kadu. A voda u kadi nije bila spojena. Mi smo to sipali… U kadu, vruću vodu, ali to se hladi odmah. Taj je dan cijela ekipa stekla takvo poštovanje prema njoj. Mislim, bilo je i prije, ali ovo kad smo vidjeli, čovječe. Da žena od 80 godina uleti u kadu bez razmišljanja. Najviše proba sam imao s Radetom i Krešom, zatim Živkom i Lucijom. Veki je isto dolazio kad treba. Negdje tjedan dana prije smo se baš svaki dan nalazili i prolazili kroz tekst. S ostalima sam više razgovarao, npr. s Predragom Vuševićem i Nebojšom Glogovcem. S njim je bilo dovoljno naći se pola sata prije prve scene i obojica smo se dogovorili samo jednu jedinu rečenicu. On je malo spor, jel’ da? Da, on je malo spor. I to je bilo sve što je Glogovcu bilo potrebno jer on je takav genije da ga ne trebaš uopće puno usmjeravati.

Kako to da je Dragan Nikolić nastupio u minijaturnoj ulozi?

Dragan je veliki prijatelj sa Radetom. Nekako smo razmišljali o tim kamatarima. Prvo mi je na pamet pao Pero Močibob. Koji je zagrebačka legenda, nogometno i općenito. K’o stvorena uloga za njega, a on je duša od čovjeka. Ali ima taj izgled kamatara i to mi je super bilo. Onda smo mu dodali Gagu Nikolića, koji je pristao. Veliki glumci vole u nekim dragim projektima proći kroz film. Gostovati. Kao što se Diklić pojavljuje u Balkanskom špijunu u jednom kadru u kazalištu. Glumci to vole, meni je recimo žao što nisam uspio Sergeja Trifunovića ubaciti. Baš sam pričao s njim o tome .On isto kaže da mu je to genijalna stvar. Samo prošetati kroz film. Sviđao mu se scenarij i rekao je da mu je to fora.

Glazbu za film ti je radio Miroslav Tadić. No on u to vrijeme nije bio u Zagrebu već u L.A.-u, kako je izgledala ta suradnja?

Ja sam s Mirom pričao o tome, rekao sam mu neke natuknice. Kao prvo, htio sam da bude akustičan soundtrack, da bude gitarski. Cijelo sam vrijeme imao u ušima tu pjesmu 72 dana, no nisam htio baš nekakavu izvorno narodnu muziku ili sevdah, nego sam htio napraviti nešto kao lički blues, lički country. A kako je Rade surađivao s Miroslavom i još uvijek surađuje, pitao je Miru bi li on radio na mom filmu, a ovaj se oduševio… Pogotovo idejom da ti neki napjevi odu u blues-country varijantu. Čuli smo se preko interneta, preko Skypea točnije. On je meni slao, pa sam ja odgovarao. Prvo sam mu ja poslao film, onda je on po filmu radio. Onda je još došao ovdje i sa mnom i montažerkom Ivanom Fumić sjeo i išli smo od scene do scene da mu kažem ono u fino točno, gdje šta treba u sekundicu. Onda je on ponovno otišao, sve to napravio i poslao nam. Ono što bend svira, to sviraju sami. A ono što svira moj bend na terasi, to je Razbijeni penđer. Nijedan od njih nije prije svirao ni jedan od tih instrumenata. Ostalo osim Brkova i Razbijenog Penđera na terasi je sve Miroslavovo. Ali sam im rekao izvolite naučiti, što naučite, to će biti u filmu.Onda su oni stvarno zapeli, pogotovo Krešo, svaka mu čast.

Tko je smislio ono Gore, gore, gore?

To sam ja smislio. To je moja zezancija na te neke metal bendove još iz moje tinejdžerskih dana. Bili su oni metalci koji nisu pisali tekstove o Sotoni već ekološki osviještene tekstove, o ozonskoj rupi i tak’.

Marinko Prga s dredovima svira bubnjeve u bendu? Pišao sam od smijeha kad sam ga vidio…

Nosio ih je par dana. Vidiš, za njega i Milu Manojlović mi je žao, dvije njihove baš glumačke scene sam morao izbaciti. Ali to je prokletstvo filma. Ti moraš snimiti više, a u montaži tek vidiš. Baš mi je žao zbog toga jer su baš duhovite scene. Zbog ritma filma su morale ići van. To je montažerkin posao. Mislim da je velika greška režisera često to što ne daju ništa van, pa su filmovi duži nego što bi trebali. Montažer najbolje osjeća ritam. Kod nekih stvari sam se borio, ali za neke stvari joj vjerujem. Ona mora znati bolje od mene.

Koliko bi trajao film da si ostavio sve te scene?

Možda bi se neke skratile i to. Negdje oko 110, 115 min. Ali meni je drago zbog projekta u komadu.

Scenograf  je bio Mario Ivezić, čuo sam da je on imao bitan utjecaj na film.

On je pronašao tu glavnu kuću. Jedini problem je bio što je bila prebijela. Onda je on došao na genijalnu ideju da postavi po cijeloj kući ove preparirane životinje. Otud je i došlo Todorovo prepariranje, što kroz cijeli film radi. Zato jer je prvotno trebao stalno popravljati aute. I na kraju je to ispalo odlično i drago mi je da je Mario s tim izašao. Isto mi je žao jedne scene koju smo izbacili, gdje kamera ide po svim tim prepariranim životinjama krupno i ide do Živka koji nosi goluba. Izgledalo je malo brutalno i scary, možda je bolje što smo to maknuli (smijeh).

Snimali ste u kući u kojoj ti se rodila baka.

Pola filma je snimljeno u Buniću, na Krbavskom polju, gdje je rodna kuća moje bake. Čak je Mito iz filma kod kojeg stanuje Lucija zapravo brat od moje bake.

Kako je on reagirao na snimanje filma i ulogu?

Odlično. On je samo išao okolo i nudio rakijom. Njemu je bilo super. On je uživao, on je takav čovjek. To je veliki šaljivdžija i kao da ima 20 godina.

Tko ti je producirao film?

Inter film, HRT, Vans te sam ja sam kao koproducent ušao pa nam je preko moje firme veliki Radetov prijatelj iz Londona pomogao da zatvorimo budžet. Danko Končar. Divan čovjek i njegova žena, oni su nam stvarno u pravo vrijeme uletjeli sa novcem da zatvorimo budžet. Zato jer sam ja 2007. dobio novac, ne znam je li ijedan debitant prije toga dobio manji iznos. Dobio sam od Ministarstva milijun i 100 000 kuna. A dotad su debitanti uvijek dobivali 2 milijuna i 200 000 kuna. Ali su 07. kad sam ja dobio podijelili te 2 200 000 na mene i Nikšu Sviličića. To je bilo, ono, super što ste nam dali, ali jebiga.. Moram tražiti dalje.

Koliki je bio cijeli budžet?

Nije bio toliko velik, bio je ispod 3 milijuna kuna – toliki je bio keš plus još neke usluge. Naravno, to nekom tko se ne razumije u film zvuči strašno, ali nije. To je bilo stvarno za čupanje i trzanje. Film je jako skup posao. To ljudi ne znaju…

Kad smo se već dotaknuli toga da ljudi ne znaju, na što ode najveći dio novca?

Veliki dio novca ode za tu svu ekipu. Imaš catering, održavanje cijele te ekipe za vrijeme snimanja, pa sva tehnika koja se naručuje i plaća. Kamera, tehnologija općenito je strašno skupa. Spavanje, to je ekipa od 40-50 ljudi. I svakom se plaća, ne? A da ne govorim kasnije o postprodukciji. Obrada slike, obrada tona pa prebacivanje na 35 mm vrpcu. Pa izrađivanje kopije, jedna kopija košta par tisuća eura. Tako da je strašno skup posao.

Očekuješ li kakvu profit od toga?

Ne. Ti imaš neki honorar koji je za prvi film uvijek simboličan. Puno niži nego što imaju kasnije. Ali ne pitaš za prvi film. To ti je ono, ideš đonom. Ne zanima te zarada. Bilo bi zarade recimo da ljudi idu u kina, ali ne idu. To je žalosno, ali nije stvar lošeg filma u Hrvatskoj zato jer se snimaju dobri filmovi, pogotovo u zadnje vrijeme. Nama za sad gledanost ide dobro. Do 17. 11 smo bili došli skoro do 8 tisuća gledatelja. Još uvijek igra u Zagrebu, a sada će ići okolo po gradovima. Ali su ljudi općenito prestali ići u kina, što ja razumijem. Jer ostali su samo movieplexi, Cinestar i to. Pazi, kad tebi stave film u konkurenciju sa zadnjim američkim ostvarenjima, od par stotina milijuna dolara, naravno da će mlađi ići gledati američke filmove. A recimo stariji koji bi i pogledali tvoj film, nemaju naviku ići u šoping centar gledati film. Možda su i devedesete utjecale na to kad se radilo dosta loših filmova, iako ja ne bih ni za jedan film rekao da je loš. Pogotovo nakon što napraviš film i vidiš koliki je to trud. Koliko god film ne uspio kod publike, ja mu uvijek dam respekt jer je to stvarno krvav posao. Ekipa živi zajedno, živi jedan za drugoga. Usporedivo je recimo sa služenjem vojnog roka. Ima nečeg u tome. Tako da je stvarno svaki film veliki trud. Sramota je da koliko god bio van okvira Gigin film “Šuma summarum“, da ga za prvi vikend ode samo 300 ljudi pogledati. Što je za mene sramota pogotovo što bi mlađi ljudi to morali ići gledati. Pogotovo generacija odrasla na Monty Pythonovcima kao što je moja. Neshvatljivo mi je, ali kad malo bolje pogledam, ni ovi američki filmovi ne prolaze puno bolje. Recimo, pričam sa svojim prijateljem Sergejem Stanojkovskim, direktorom Zadar forum festivala, kaže budi sretan, mi u Makedoniji nemamo uopće više kina. Nestaju kina, otvaraju se samo neki multiplexi, brdo dućana. Ali opet mogu biti sretan što se moj film prikazuje u Cinestaru, još uvijek igra. Igra u obadva i ja sam presretan. Očito idu ljudi.

Kako ide taj proces da se tvoj film pusti u Cinestaru, ti im nosiš film ili?

Ti završiš film i ideš tražiti distributera. Ja mogu biti zadovoljan da je Blitz htio bit naš distributer jer su oni najveći distributeri u Hrvatskoj. I onda oni to puštaju u kinima. Zarada je većinom njihova, ali je to takav posao. Uzmi ili ostavi. Kažem, ja nisam imao namjeru zaraditi od ovog filma, tako da mi je drago da su oni pristali. Film će se vrtiti po cijeloj Hrvatskoj, što je meni važno, da ga što više ljudi vidi po drugim gradovima, ne samo u Zagrebu. I sad smo krenuli na festivale, tako da se ne mogu požaliti.

Je li možda riječ o premalenoj promociji, reklami filmova?

Moguće. No možda ti ja baš to i ne bih znao reći pošto je ovo moj prvi film pa je malo glupo da ja sad solim pamet i govorim kako bi trebalo zato jer sam debitant. Te bi stvari puno bolje mogli objasniti ljudi koji se već godinama bore za poziciju hrvatskog filma. Kao Hrvoje Hribar i takvi. Oni imaju pravo tu biti žešći, dok ja kao debitant mislim da i nemam pravo nekog napadati ili nešto. Ali da bi bolja promocija trebala biti – to se slažem.

Dobro, sad uzimam loš, primjer, ali u Americi kad dolazi neki novi film, onda se stvarno zna za njega.

Da, evo pogledaj vani, nema nikakvih jumbo plakata, reklama na autima.. Ovdje se sve svodi na televizijsku reklamu, ovo drugo ništa… Nekad su bili oni plakati, općenito izgleda da plakati gube na važnosti. Znaš da su prije bili oni okrugli plakati što su stajali oko stupova. Smanjuje se reklamiranje preko plakata, više se ide na internet.

Koja je bila najteža scena za snimiti?

Jedna od težih je bila ta sa Mirom Banjac u kadi, više psihološki jer smo svi žurili i htjeli to snimiti što prije, ali je bilo teško zato jer je to bila mala prostorija. Dobro, sad ja to sve gledam s lakoćom. Teško je bilo te vanjske scene po hladnoći snimati. Problem je bio kad smo došli snimati zadnji kadar, a nismo uopće mogli dić kran, ogroman kran- kamion kran Dovezli ga iz Zagreba do Krbavskog polja, satima je putovao do tam i tako je puhao vjetar da se kamera nije mogla dići. Nije bilo sigurno za kamermana jer je to tako njihalo i okretalo da je moglo preokrenuti kamion, a sam izlazak tog kamiona košta ne znam koliko tisuća.. A na kraju smo ga izveli bez veze. I dečki su se namučili da ga dovezu badave. Onda smo se morali penjati na suprotno brdo da bi dobili tu potrebnu visinu kadra te sa tele objektivima snimat da bi dobili ono što smo htjeli.

Ona CGI scena kad auto eksplodira, jesi razmišljao to nekako drukčije napraviti ili?

Ne, nisam, to je takva vrsta filma. Nisam ja htio da sad za stvarno auto eksplodira, zato smo zamrznuli sliku prije eksplozije, da se odmah vidi da je to neko stilsko rješenje, da ne želim ići sad u krajnost da stvarno dignem auto u zrak. To me uopće nije zanimalo. Unaprijed sam znao da ćemo ići na neki efekt, a koliko novaca toliki efekt. Sad da smo imali para, ja bih otišao u Englesku i dao profićima da mi naprave neki fantastičan auto da eksplodira tako da svaki dio auta leti 10 minuta. Ali mislim da to uopće nije bitno, to je takav film, nije to Ronin.

Da si imao dovoljan budžet da napraviš efekte kakve želiš, bi li se to ovdje moglo izvesti jednako kvalitetno kao i vani ili je možda problem u manjku znanja kod nas?

Mislim da nije stvar znanja, već tehnike. Imamo mi genijalne znalce, pogotovo na kompjuterima. Recimo Vizija, oni super rade. Jednostavno, za neke stvari ideš kamo te tvoja produkcija usmjerava. Tako smo mi pošto smo s Alka filmom surađivali za prebacivanje na 35 mm, logično odlučili da nam njihovi dečki naprave i efekte. I bilo je jeftinije zato jer je sve išlo u jednom kompletu. To je sve vaganje. Na nečemu ušparaš da bi na drugome dobio ono što si htio.

Snimanje je trajalo 27 dana. Očekivano?

To je bilo gotovo par dana brže. 5-6 dana smo si bili ostavili još kao za rezervu neku. Brzo se radilo, ali nismo mogli drugačije. Morali smo tako jer nam financijski uvjeti nisu dopuštali drugačije. Glumački honorari obaveznih glumaca, koliko smo mogli imati opremu, različita svjetla, koja su poslije išla na druga snimanja, tako da smo bili ograničeni.

Neki planovi za budućnost?

Moram početi pisati. Imam u glavi 2-3 ideje. Moram vidjet hoću li nastaviti u ovom ritmu ili ću raditi nešto ozbiljnije. Imam par ideja, ali ne znam sa čime krenuti. Morao bih brzo zato jer se čovjek dosta brzo ulijeni, svidi mu se ovo uživanje po festivalima, tako da moram početi pisati. To je problem kod režisera, sami se borimo za sebe, nalazimo si sami posao. Sam si moraš naći sljedeći film. Nije to kao u Americi gdje ti dođe svaki dan ne znam koliko scenarija, pa ti biraš koji ćeš.

Što se tiče žanra, imaš li neki poseban smjer u kojem bi se volio kretati?

Svejedno mi je. Ne zanima me sigurno akcija. Ne vjerujem da ću ikad snimiti kakav akcijski film. Sad komedija, crna komedija, drama – lagane, ne preteške drame.. Trileri, naprimjer. Toga kod nas uopće nema. To bi bilo fora napraviti. Volim trilere. Općenito se pitam zašto se kod nas ne rade trileri. Prvo govore financijski, a nije kad se sjetiš nekih genijalnih trilera koji ništa ne koštaju. Pogotovo psihološki trileri, francuski recimo, napravljeni za ne puno novaca. Uglavnom se ne vidim u akciji, a ostalo je sve otvoreno.

Imaš li za kraj za neke debitante redatelje, neki savjet koji kreću snimati bez budžeta?

Samo da budu strpljivi. Ako imaju neku otkačenu priču koja se može napraviti s minimalnim budžetom, neka rade. Neka snimaju na bilo čemu. Ja sam snimao na HD-u, nisam imao novaca za traku. Neki snimaju na mini dv-u pa ispadne super… Sve ovisi o tome što hoćeš. Ako je to projekt koji ipak zahtijeva nekakvu tehnologiju, onda neka budu strpljivi. Al’ neka rade nešto, ako imaju nekakav veliki projekt, nek’ rade manje, kratke igrane filmove, dokumentarce, dok čekaju na ovo. Samo je šteta što kratki film kod nas izumire, nema tržišta, nema ga se gdje plasirati. Imaš ZFF i na Motovunu onaj i ostalo se svodi na Dane hrvatskog filma. Nema se gdje prikazivati…

Kad si već spomenuo Motovun, moram te nešto pitati. Na Motovunu si bio dio organizacijskog tima. Koliko je to bilo teško pokrenuti, Motovun je bio samo jedan od festivala, a sad je onaj festival?

Ja sam od prve godine pa sve do 6.-7. bio tamo. Gle ja sam više radio kad on već počne, nisam bio u samoj pripremi. Tako da ti ne bi znao reći koliko je bilo teško pokrenuti, ali je bilo teško. Pogotovo treći, četvrti, peti kad je bilo toliko ljudi da je to bilo strašno. Prva dva su bila predivna, nije bilo još toliko ljudi,  ali one srednje godine, sad se opet malo smanjio posjet, što je super. A ja sam vodio sukordinaciju tamo na trgu gdje su projekcije, sve što se dešava tamo iza hotela i u hotelu tako da sam padao s nogu.

Koliko je teško dovući nekog izvan Hrvatske iz filmskog svijeta na festival? Kako taj proces ide?

To je najbolje na poznanstvo, onda dođe zbog poznanstva a sve ostalo je novac… U tom je problem. Zato kad se ljudi pitaju zašto Motovun  dobio toliko novaca, šta će njima toliko novaca? Oni ne znaju koliko jedna kopija malo važnijeg filma košta. Teško da će Mike Leigh prijaviti film na Motovun, ne – njega se plati. Plati se film. Plati se kopija. To sve košta, dovesti gosta – to isto košta. Ako nije neko posebno poznanstvo. Film  je strašno skup sport…