|
|
Posts Tagged ‘Rachel McAdams’Najbolji novinarski filmoviTuesday, April 17th, 2012
Njen suprug, Daniel Pearl, početkom dvijetisućitih bio je jedan od aktivnijih i relevantnijih američkih novinara stacioniranih na Bliskom Istoku. Iako je njegov rad u sklopu južnoazijske podružnice Wall Street Journala bio za svaku pohvalu, pravu slavu, nažalost, stekao je na posve krivi način. Nakon rušenja Blizanaca i američkog agresivnog odgovora u obliku pritiska na Al-Qaedu, Amerikanci su postali popularnom metom u Afganistanu, Pakistanu i okolici. Ugroženi friško objavljenim „ratom protiv terorizma“ predvođenim Bushom Mlađim, bliskoistočni muslimanski ekstremisti pojačali su svoju aktivnost. Na krivom mjestu, u krivo vrijeme i tragično krive nacionalnosti, početkom siječnja 2001. godine Daniel Pearl namamljen je u klopku, pod obećanjem ekskluzivnog intervjua s jednim od lokalnih glavešina te je otet i zatočen u jednu privatnu kuću usred Karachija, gdje je privremeno živio s trudnom suprugom. Otmičari su Mariane bacili u očaj nerealnim zahtjevima koje američka vlada, ionako izrazito kruta prema pregovaranju s teroristima, nije željela ispuniti (nešto vezano za zarobljenike u Guantanamo Bayju, da sad ne zagazimo preduboko u mutne političke vode), a nada da će se novinar vratiti kući trajala je do 21. veljače. Tada je, nažalost, objavljena snimka na kojoj jedan od otmičara Danielu reže glavu. Raskomadano tijelo ambicioznog novinara pronađeno je gotovo četiri mjeseca kasnije na lokalnom groblju. U čast Dannyja Pearla, predanog novinara, budućeg oca i obiteljskog čovjeka, jedne od nebrojenih malih žrtava velikog plesa politike, pokušao sam sastaviti listu kvalitetnih filmova s novinarima u centru pažnje. Siguran da mi je promakao pokoji vrhunski naslov, vašim sugestijama ostavljam otvorena vrata, a ako vas ovaj tekst nagovori da nekim filmovima s liste date šansu, ili možda čak da malo i istražite o samome Danielu, eto, bit će mi drago.
Temeljen na knjizi Danielove supruge, Mariane Pearl, ovaj je film prikazao posljednjih mjesec dana zajedničkoga života tragično rastavljenih supružnika. Britanski redatelj Michael Winterbottom priču je ispričao iz perspektive Mariane, koju je vrlo prirodno, suzdržano i meni iznenađujuće opipljivo na ekranu utjelovila Angelina Jolie, za ovu ulogu izabrana, prema riječima autorice, prvenstveno zbog svoga karaktera. Nesretnog novinara čija je sudbina (baš poput životinjske video snimke) potresla svijet odglumio je samozatajni Dan Futterman, a od poznatijih lica u ovoj dirljivoj posveti Danielu još možemo pronaći i Willa Pattona. „Snimljen za Adama“, u vrijeme Danielove egzekucije njegova još nerođenog sina, A Mighty Heart uspijeva biti iskreno bolan i potresan bez ikakvih politikanskih poruka ili eksplicitnog prikazivanja nasilja, a Jolie je, prema riječima mojih mnogo cjenjenijih kolega, odigrala do današnjeg dana jednu od svojih najvećih uloga, kojom sugerira da u njoj ima potencijala i za više od Tomb Raidera ili Salta.
Ohrabren Posljednjim škotskim kraljem, Kevin McDonald bacio se u vode političkog trilera i isplivao s ovim intrigantnim filmićem prepunim velikih glumačkih faca i brojnih twistova koji opravdavaju hrvatsku verziju prijevoda filma. Temeljena na uspješnoj BBC-jevoj šestodijelnoj seriji iz 2003., McDonaldova priča o prekaljenom novinaru gladnom prave priče i njegovoj ljepuškastoj asistentici koji se svim zubima uhvate za skandaloznu misterioznu smrt kongresmenove ljubavnice donosi iznenađujuće mnogo napetosti i dobrih glumačkih izvedbi, iako vjerujem da filmu ne bi uopće štetilo da su se pokojem twistu i zahvalili, jer ipak je teško u dvosatni kalup ugurati radnju tri puta duže serije. Uvodeći novitete koji su navodno uglavnom podigle razinu kvalitete (kažem navodno, jer mi tek predstoji pogledati serijal), State of Play kvalitetan je triler s prilično suvislom, mračnom pričom koji možemo smatrati odavanjem počasti staromodnom, poštenom novinarstvu, a u društvu Russella Crowea, Rachel McAdams, Jeffa Danielsa, Helen Mirren, Jasona Batemana i vječito (nepravedno?) ismijavanoga Bena Afflecka stvarno nije teško provesti sasvim ugodnu večer.
Među „divove“ novinarskih filmova stao je filmić koji nije zaradio svjetsku slavu i milijune, koji će se vjerojatno rijetko tko sjetiti preporučiti i koji se ne bavi velikim novinarima u čast čijeg je integriteta, upornosti i talenta ova lista i sastavljena. Shattered Glass priča je, ustvari, o velikoj sramoti novinarske profesije, čovjeku čija je prividno uspješna karijera u cijenjenom časopisu The New Republic okončala kad se otkrilo kako je većinu svojih hvaljenih članaka jednostavno izmislio, lažiravši izvore, izmislivši citate, stvorivši priče za laku noć. Hayden Christensen briljira u ulozi ambicijom i pritiskom slomljenog Glassa, a ovaj se izvrstan prikaz novinarske svakodnevice i intrigantan prozor u mozak čovjeka uhvaćenog u teškoj laži vrlo lako našao na ovoj toptrinajstici iz jednostavnog razloga što se zaista radi o neočekivano uspjelom filmu. S obzirom na box office (ne)uspjeh, ne baš strahopoštovanja vrijedan renome i glavnoga glumca koji, primijetih, mnoge odbija već u startu, Shattered Glass jedno je od ugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme i dokaz da se odličan novinarski film može napraviti čak i kad su u centru pažnje osobe vrijedne valjda svega osim divljenja.
Najstariji film s ove naše liste vraća nas na sami početak Drugog svjetskog rata, kad je Amerika stajala sa strane i gledala kako nacizam i fašizam šamaraju Europu i kad ju je trebalo malo pogurnuti, osvijestiti, prenuti iz sna. Taj je dio solidno izveo stari majstor Hitchcock, snimivši zanimljiv triler koji je nacistički bog propagande Goebbels navodno nazvao „remek-djelom propagande, prvoklasnim ostvarenjem koje će bez sumnje ostvariti određen dojam na široke mase ljudi u neprijateljskim zemljama“. Ljutit što ne dobiva tražene odgovore od svojih vanjskih dopisnika glede prijetećeg ratnog sukoba u Europi, glavni urednik New York Globea odlučuje u uzavrelu atmosferu predratne napetosti poslati slabo upućenog ali praktičnog i predanog novinara (Joel McCrea) koji, uskoro po svom dolasku, ne samo da se zaljubi, nego i otkrije sneaky plan skupine urotnika koji od otetog nizozemskog diplomata žele izvući informacije koje bi, kad rat konačno izbije, postale iznimno vrijedne. Strani dopisnik možda je malo naivan i očito programatski snimljen (Kao da su svjetla svugdje pogašena… osim u Americi. Ostavite ta svjetla upaljenima.), ali je svejedno uzbudljiv i pametan, s mnogim zanimljivim detaljima koji na prvo gledanje možda uspiju i promaknuti. Interesantan špijunski triler snimljen u samo predvečerje rata američku premijeru doživio je samo tjedan dana prije bombardiranja Londona, a da je stigao u pravo vrijeme i pogodio opću atmosferu među narodom potvrđuje i šest nominacija za Oscara.
Antonionijev treći film na engleskome jeziku hvaljena je pripovijest o razočaranome novinaru, koji, sit karijere, braka i življenja života prema pravilima, tijekom beznadne potrage za pričom u Čadu preuzima identitet svoga novostečenoga prijatelja, kad se ovaj jednoga jutra probudi mrtav. Pokušaj da se s tuđom putovnicom i malo Juhu ljepila riješi cjelokupnoga starog života ipak ne prolazi toliko idilično koliko je očekivao, kad saznaje da je supruzi ipak bilo dovoljno stalo do njega da počne kopati po izvještajima o njegovoj smrti, kao i da čovjek čiji je identitet preuzeo možda i nije bio jednostavni trgovac kakvim se predstavljao. Tada 38-godišnji Jack Nicholson, koji je iza sebe već imao Easy Ridera, Chinatown i Five Easy Pieces (Let je izašao svega nekoliko mjeseci poslije), pokupio je sve moguće pohvale za svoju interpretaciju otuđenoga reportera, svojom izvedbom postigavši da slatkica Maria Schneider (Posljednji tango u Parizu) djeluje pomalo nezainteresirano i blijedo, a Antonionijeva – usprkos teroristima, oružju, ratu i kriminalu – po mom sudu egzistencijalna drama uspješna je demonstracija umijeća baratanja kamerom o kojoj se može razmišljati i nakon mnogo puta diskutiranog završnoga kadra od sedam minuta.
Svakako netipičan film i djelo koji pomalo bode oči kad stoji u društvu ovako ozbiljnih dečki, nostalgična oda Camerona Crowea rock’n'rollu i ludim sedamdesetima donosi nam najmlađeg novinara ove liste. Petnaestogodišnji William Miller (Patrick Fugit) napredni je klinac dvije godine mlađi od svojih vršnjaka jer ga je izrazito zaštitnički nastrojena mama kod kuće podučavala dok su ostala djeca u vanjskom svijetu stjecala prijatelje. Još otkad ga je buntovna sestra zarazila pločama Simona i Garfunkela, Led Zeppelina, The Who, i dr., William je postao veliki obožavatelj glazbe i glazbeni kritičar freelancer koji svoje tekstove šalje poznatom lokalnom kritičaru. Nakon što uspije upasti u backstage rock grupe Stillwater i tamo svojom pojavom i glazbenim znanjem šarmirati članove benda i njihove prateće djevojke-fanove („Band Aid-ice“ – kao groupie cure, samo kakti bez seksa), William Miller započinje svoje nevjerojatno putovanje po čitavoj Americi gdje iz prve ruke saznaje što znači biti rock zvijezda, dok za njegove spisateljske usluge zagrize i veliki Rolling Stone… Pomalo bajkovita, sentimentalna priča o „pravom rocku“ i nekim davnim vremenima ustvari je „mokri san“ svakoga klinca zaluđenoga glazbom, a kad tu istu bajku pričaju Frances McDormand, Phillip Seymour Hoffman, Billy Crudup, Jason Lee i Zooey Deschanel, jasno je da se ne radi o „samo još jednom filmu“. Crowe je u ova nepuna tri sata nagurao svega i svačega, a koliko mu je simpatičan i zabavan konačni produkt dovoljno govori činjenica da mi se film dopao usprkos meni zaista teško probavljivoj Kate Hudson.
Kakva bi ovo lista bila da se na njoj nije pronašlo mjesta za jednog od najvećih reportera prošloga stoljeća? Legendarni Edward R. Murrow slavu je stekao svojim glasovitim javljanjima iz bombardiranoga Londona još početkom ’40.-ih, da bi novinarsku karijeru nastavio kao domaćin uspješne CBS-ove televizijske emisije See It Now, koja je u pedesetima bila iznimno slušana u milijunima američkih kućanstava. George Clooney odabrao je upravo Murrowa i njegov veliki sukob s dežurnim lovcem na (crvene) vještice, senatorom Josephom McCarthyjem, za svoj drugi redateljski projekt, tri godine nakon prvijenca Ispovijedi opasnog uma. Smješten u izrazito napete pedesete godine, kada je nerazumni strah od komunista bio na vrhuncu i kad je McCarthy bez treptaja oka kršio građanska prava u ime višeg cilja obrane domovine, Laku noć, i sretno vjeran je, intrigantan, oku ugodan prikaz junačke borbe CBS-a koja je dala svoj obol konačnom rušenju jednog od najkontroverznijih političara posljeratnog perioda. Svjetlo reflektora odlično je iskoristio David Strathairn, Clooney se zaposlio kao njegov producent i prijatelj, a manje, iako bitne, uloge odigrali su i Robert Downey, Jr., Jeff Daniels, Frank Langella i Harry Ditson. Navodno je testna publika čak prigovarala da se glumac koji utjelovljuje McCarthyja malo previše uživio, ne shvaćajući da je pred njima, ustvari, senator glavom i bradom. Clooney je spretno ubacio nekoliko arhivskih snimki, čime je itekako dobio na autentičnosti i hladnoratovskoj atmosferi poslijeratne Amerike u trenucima kad je ona sama sebi, ustvari, bila najveća prijetnja. Apsolutna preporuka.
U ovoj prvoj suradnji Australije i Hollywooda, Peter Weir upoznaje nas s nadobudnim Guyjem Hamiltonom, australskim dopisnikom u Indoneziji koji se baš pred početak neuspješnog državnog udara i posljedičnog „čišćenja“ zemlje od komunista zaljubi u zavodljivu Jill. Uvjerljiva ljubavna priča smještena u krvavu, izgladnjelu i malaričnu Jakartu ojačana je karizmatičnim nastupima mlađahnih legendi Gibson/Weaver, ali među bisere Weirovog atmosferičnog filma pod obavezno se ubraja i Linda Hunt, njujorška glumica koja je svojom predanom interpretacijom patuljastog Billyja Kwana, duše filma, postala prvi glumac ikad nagrađen Oscarom za ulogu osobe suprotnoga spola. Ukomponiravši u cjelinu i romantičnu priču, i političku intrigu, i ozbiljnu kritiku onodobne situacije (koja im je donijela zabranu snimanja u Indoneziji, ali i stotine prijetnji smrću Weiru i Gibsonu od strane uvrijeđenih Muslimana), vjerojatno najveći australski redatelj ikad snimio je jedan od meni najdojmljivijih „novinarskih“ filmova koje sam pogledao dosad, kao i potvrdu da će Gibson u holivudskom vrhu ostati još dugo godina.
Kad je 1917. u Rusiji izbila revolucija, njene osnovne ideje prešle su tisućama kilometara preko Atlantika sve dok nisu naišle na plodno tlo u skupini istaknutih američkih intelektualaca pod vodstvom novinara, pisca i poznatih socijalista Johna Reeda i njegove supruge, gotovo jednako aktivne Louise. Označeni kao komunisti i opasnost za sve ono u što dobri stari američki kapitalizam vjeruje, Reed i Louise posjetili su Lenjina i dio revolucionarnog duha pokušali prenijeti i na američko tlo, dok su se istovremeno i njihov turbulentan odnos i njegovo narušeno zdravlje polako počeli klimati. Režije i glavne uloge u ovom zanimljivom i dosta opširnom klasiku osamdesetih prihvatio se Warren Beatty, kojem je na ekranu parirala Diane Keaton. Konačni rezultat njihova truda, uz poneku scenu Jacka Nicholsona, Paula Sorvina, Gene Hackmana i Michaela Murphyja, film je koji nam vrlo detaljno, kvalitetno i glumački nadahnuto približava reakciju SAD-a predsjednika Wilsona na dotad nezapamćene događaje koji su se odigrali na teritoriju jednog od američkih najjačih saveznika. Beatty je hrabro snimio priču kakvu John Reed, istaknuti komunist, autor slavljenih Deset dana koji su potresli svijet i jedini Amerikanac ikada pokopan u Kremlju, stvarno zaslužuje. Dragulj novinarskih filmova, sami vrh Beattyjeva redateljske (a možda i glumačke) karijere, kao i još jedna moćna uloga standardno pouzdane Keatonice. Pogledati!
James Woods briljira kao Boyle, otrcani, propali novinar fleksibilnog morala koji, u želji da uhvati još jednu dobru priču i zaradi koju tisuću da dovede život u red, otputuje u El Salvador, u kojem bijesni građanski rat. U društvu jednako „uspješnog“ starog prijatelja (James Belushi), snalažljivi lajavac Boyle u kaotičnim uvjetima represije i totalitarizma pokušat će dovesti svoj život u red, a pritom se i pozabaviti onime u čemu je nekoć bio uspješan – prenošenju tragične priče očima neupućenoga svijeta. Film Olivera Stonea oštra je i transparentna kritika američke uloge u salvadorskom krvoproliću (Washington podržavao desničarske militantne čijim je preuzimanjem vlasti kaos i počeo), ali i nedvosmislena osuda nasilja općenito – ni surovost druge strane nije prešućena. Ova je uloga kao stvorena za Woodsa, a ni Belushi se nema čega sramiti: zajedno čine jezgru upečatljivog filma koji se u memoriju urezuje lakoćom šrapnela.
Naravno da je bilo nemoguće zaobići ovaj Pakulin film, pa jesu li sposobni novinari glavna tema ove liste ili nisu? 1972. godine petoro ljudi uhićeno je prilikom provale u ured Demokratske stranke u Washingtonu, tajanstven događaj koji će, napornim i predanim radom dvojice izuzetnih novinara, Carla Bernsteina i Boba Woodwarda, dvije godine kasnije rezultirati Nixonovom ostavkom, jedinim takvim slučajem u američkoj povijesti. Dustin Hoffman i Robert Redford utjelovili su vjerojatno najpoznatiji američki novinarski dvojac ikada u filmu koji osvaja glumom, tempom, napetošću, ali i kvalitetnim prikazom pravog, muškog, krv-znoj-i-suze novinarstva, u kojem vam više puta zalupe vrata pred nosom nego jadnim Jehovinim svjedocima. Dodajmo da je film snimljen svega dvije godine nakon Nixonove sramotne abdikacije, kad je crvenilo do srama bilo još uvijek dobrano prisutno u debelim američkim obrazima. Vrhunski, inspirirajući, gotovo dokumentarni prikaz ponajvećeg trijumfa američkog novinarstva, vrh filmova ove tematike i rijedak spoj legendarnih glumaca od čijih samih imena na coveru može zaboljeti glava.
Možda pomalo iznenađujući izbor, s obzirom na sve ove veličine koje sam već naveo na listi, ali stvarno vjerujem kako je 1999. godine Michael Mann, uz pomoć scenarista Erica Rotha i fenomenalnog terceta glumaca Crowe-Pacino-Plummer, stvorio nešto zaista fenomenalno. Ovaj film temeljen na istinitim događajima, preciznije, jednoj od najvećih korporacijskih afera ikad, donosi nam priču o znanstveniku koji dobiva otkaz u tvornici duhana jer se protivio nemoralnoj politici svoga poslodavca, tvrtke koja je svjesno ugrožavala zdravlje kupaca svojih cigareta kako bi prodaja nastavila rasti. Pod pritiskom bivših šefova i prestrašen prijetnjama, praćenjem i maltretiranjem, Jeffrey Wigand odlučuje obznaniti svoju priču svijetu, makar to značilo da prekrši sporazum o tajnosti koji ga je tvrtka natjerala da potpiše, a priliku da pokopa Big Tobacco ponudit će mu producent legendarne CBS-ove televizijske emisije 60 Minutes. Da se ne radi o samo još jednom dokumentarističkom, zamornom prikazu sudskih parnica lijepo govori i podatak da je na Oscarima 2000. godine Mannov film bio zastupljen s čak sedam nominacija. Nošen pamtljivim ulogama glumačkih divova, pri čemu je teško izdvojiti najboljega (ok, vjerojatno Crowe), The Insider je dojmljiv, inteligentan, napet i, iako traje više od dva i pol sata, nekako završi puno prije nego što biste to željeli.
Ova priča o velikom prijateljstvu dvojice predanih novinara koji ostaju izvještavati iz Kambodže i nakon što su Crveni Kmeri ugrabili vlast i krenuli u krvavu osvetu i iživljavanje nad pučanstvom podsjetila je svijet na grozote koje je ovaj već duže vremena pokušavao zaboraviti. Istovremeno kritičan prema vanjskoj politici SAD-a i njenoj sklonosti manipulacijama i igricama na međunarodnoj sceni, ovaj prvi od dva značajna filma britansko-francuskog redatelja Rolanda Joffea (dvije godine kasnije izašla je i Misija s De Nirom i Ironsom) vraća nas u Indokinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sam Waterston, laicima poput mene vjerojatno najpoznatiji kao oštri ali pravedni tužitelj iz Zakona i reda, utjelovljuje novinara NY Timesa, jednog od rijetkih stranih novinara koji su ostali u Kambodži i nakon revolucionarnog preuzimanja vlasti od strane komunističkih i izrazito paranoičnih i osvetoljubivih Crvenih Kmera, koji uz pomoć svog vjernog pomoćnika i velikog prijatelja, lokalna fotoreportera Ditha Prana (za ovu ulogu Oscarom nagrađeni, kasnije ubijeni kambodžanski kirurg i ginekolog Haing S. Ngor) nastavlja slati izvještaje sa sve krvavijeg terena. Dirljiva priča o iskrenom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju, smještena u najkrvavija polja koja je svijet tada imao, slikovito prenosi potresnu istinu o zbivanjima u zemlji od koje su Amerikanci digli ruke čim im više nije bila potrebna u političkim igricama hladnoratovskog suzbijanja komunizma. Uvijek pouzdani Waterston i odličan naturščik-debitant Ngor, pojačani imenima poput Johna Malkovicha i Craiga T. Nelsona, pričaju nam ponešto prizemniju, pristupačniju priču o zbivanjima oko Vijetnamskog rata, o malim ljudima usred događaja koje ne mogu kontrolirati i rijetkoj ali dobrodošloj zraci svjetla usred možda i najmračnijeg dijela post-hitlerovske ere. Natalie Portman se vraća glumi sa dva nova filma Terrencea MalickaThursday, February 9th, 2012Natalie Portman je u 6. mjesecu prošle godine rodila svoje prvo dijete, sina Alepha, te od onda nije odradila niti jedan glumački angažman (posljednji joj je bio u Thoru), a sad nam stižu vijesti kako je dogovorila već dva za ovu godinu, oba za Terrencea Malicka. Osebujni je redatelj donedavno bio poznat po snimanju jednog filma svake prijestupne godine, sve dok nije najavio početkom prošle godine da do kraja 2012. planira snimit čak četiri filma. Jedan, Voyage of Time je trenutno u postprodukciji, drugi zasad neimenovani u kojem glavne uloge nose Ben Affleck i Rachel McAdams je završen prošle godine, dok zadnja dva, Knight of Cups i Lawless Malick planira snimati sredinom ove godine, jedan za drugim i sa istim glavnim glumcima. Nemojte se zaletiti pa pomisliti kako je riječ o nastavcima, jer iako će imati iste glumce i snimati se jedan za drugim, riječ je o dvije različite radnje, barem tako tvrdi redatelj, pa mu moramo vjerovati pošto odbija dati ikakav opis radnje. Osim Natalie Portman, glumci koji su pristali na oba filma su Christian Bale i Cate Blanchett, dok će se Isabel Lucas, Ryan Gosling, Rooney Mara i Haley Bennett pojaviti samo u jednom filmu. Koji luđak… Premijera Sherlocka Holmesa u LondonuSaturday, December 10th, 2011
Ako ste pak ostali kući evo tko je bio tamo. Zašto Jude Law (dr Watson) pušta bradu i kako Robert Downey Jr. (Holmes) izgleda onako bolesno dobro do daljnjeg ostaju nepoznanice. Rachel McAdams (Irene Adler) nije došla, ali su tu Jared Harris (Professor Moriarty), Stephen Fry (Mycroft Holmes) i Kelly Reilly (Watsonova verenica Mary). Nekada bi i Madonnu ovdje vidjeli, sada ipak ne. Utisak koji su glumci i ekipa filma ostavili – neprestanom pričom o filmu uprkos očajnim vremenskim uvjetima, protumačena je kao demonstracija njihova iznimna ponosa nad urađenim. Zagrebačka i beogradska premijera su za ravno 12 dana, i sad nam ostaje samo da nagađamo gdje će doći Law a gdje Downey, jer jasno, ne mogu na obje stići. Ponoć u ParizuFriday, October 14th, 2011
Redatelj: Woody Allen Glume: Owen Wilson, Rachel McAdams, Marion Cotillard, Kathy Bates, Kurt Fuller, Mimi Kennedy, Carla Bruni, Michael Sheen (ne onaj), Tom Hiddleston, Corey Stoll, Alison Pill Ocjena: 8/10
Gil Pender (Owen Wilson), čini se, ima život kakav se samo poželjeti može. Scenaristička karijera mu cvjeta, a ni na obiteljskom planu, skorim ulaskom u bogatu familiju zanosne zaručnice Inez (Rachel McAdams), nije ništa manje uspješan. Ali dok holivudski studiji luduju za njegovim scenarijima uz pomoć kojih štancaju zaboravljive ljetne hitove, a njegova zaručnica jurca po gradu tražeći odgovarajuće velik dijamantni prsten kojim bi zablistala na „eventu godine“, kako doživljava nadolazeću svadbu, Gil nije zadovoljan svojim životom. Dosta mu je ispraznog posla koji, koliko god to činio njegovu bankovnom računu, njega nimalo ne ispunjava. Osigurana mu je mirna budućnost, čeka ga vila u Malibuu, dizajnerski stolci za više desetaka tisuća dolara, tu i tamo će morati preživjeti naporne večere i domjenke s puncem i punicom za koje nikad neće biti dovoljno visoka klasa, ali da se to istrpiti, a posla u šoubiznisu ionako neće nedostajati, s obzirom da američka publika s vremenom ne postaje osobito zahtjevnija. Ali Gilu to nije dovoljno – on želi stvoriti nešto, proizvesti nešto umjetnički vrijedno, dokazati se kao književnik, želi slavu, priznanje. Još mnogo važnije od toga – želi se baviti nečime što voli, po mogućnosti uz osobu koju voli.
Ima li boljeg mjesta na svijetu za pronalaženje umjetnika u sebi od jednog Pariza, gdje se Gil zatekao na poslovnom putu sa zaručnicom i njezinim starcima? Dok zamišljeno uživa u ponoćnoj šetnji polupraznim ulicama uvijek osvijetljenog velegrada, pokušavajući pobjeći od zaručnice i njenih prijatelja s kojima nikad nije bio na istoj valnoj duljini, naš nedokazani pisac, presramežljiv da bi dozvolio nekom vanjskom paru očiju da baci pogled na njegove materijale, naiđe na tajanstveni old-timer, čiji ga putnici uspiju nagovoriti da im se pridruži na njihovu putu do tamo nekog partija. Prepustivši se njihovu zabavnom društvu i još pokojoj čašici vina, Gil ni ne sluti koliko će ga daleko ovaj neočekivani prijevoz odvesti – sve dok mu to ne sine tijekom ćaskanja s Francisom Scottom Fitzgeraldom.
Nostalgia is denial – denial of the painful present… The name for this denial is ‘golden age thinking’ – the erroneous notion that a different time period is better than the one one’s living in – it’s a flaw in the romantic imagination of those people who find it difficult to cope with the present.
Mora se priznati da Cole Porter, Gertrude Stein, Zelda Fitzgerald, Luis Buñuel i T.S. Eliot vjerojatno nisu na baš svačijoj listi „top 5 osoba s kojima bih okrenuo/la rundu“, a sasvim sigurno naći će se i poneka podignuta obrva kad Gil nakon plesa s Djunom Barnes, slavnom sufražetkinjom i poznatom lezbijkom, prokomentira: „To je bila ona? Nije ni čudo što je inzistirala da vodi.“ Ako, dakle, kažem da će biti šala koje će proći ispod radara onima koji s ovim povijesnim ličnostima nisu najbolje upoznati, ne želim reći da je ovo film isključivo za vrsne poznavatelje europske i svjetske kulturne povijesti ranoga 20. stoljeća. Ali da nekakvo predznanje pomaže – to svakako.
|
|























































