|
|
|
Posts Tagged ‘Revolutionary Road’
Tuesday, April 10th, 2012
Put oslobođenja (Revolutionary Road, 2008., 119 min.)
Redatelj: Sam Mendes
Glume: Kate Winslet, Leonardo DiCaprio, Kathy Bates, Michael Shannon, David Harbour, Kathryn Hahn
Te „davne“ 1997. godine s radio postaja treštala je „Barbie Girl“, svijet je izgubio princezu Dianu i Jimmyja Stewarta, a filmska industrija donijela nam je The Fifth Element, La vita e bella i Titanic. Da, Titanic, jer iako nisam više niti upola toliko fascinirana njime koliko sam tada bila, ne mogu osporiti da je, iako posve prosječan, ipak dao svoj doprinos svijetu filma. Na posve osobnoj razini, izdvojila bih krasan soundtrack te, ono što je meni, tada klinkici od niti 10 godina činilo Titanic najvećim remek-djelom sedme umjetnosti nakon Lion Kinga, neponovljivi par, Kate i Lea. Više od deset godina kasnije, moji tadašnji ljubimci ponovno su udružili snage. Zar je uopće postojala mogućnost da, čak niti ne znajući apsolutno ništa ni o filmu, niti o literarnom predlošku (koji sam, suprotno svom običaju, pročitala tek nakon gledanja), ne odjurim u kino prvom prilikom?!
Svatko tko je ikada upoznao Wheelerove, rekao bi kako se radi o krasnom mladom bračnom paru, ljudima koji imaju „ono nešto“, koji su drukčiji, „posebni“. Uistinu, šarmantni Frank (DiCaprio) i ljupka April (Winslet) sa svojom slatkom bijelom kućicom u idiličnom predgrađu i dvoje vesele dječice savršena su slika „američkoga sna“. No, kao što to obično i biva, radi se o dvoje duboko nezadovoljnih ljudi čiji je brak daleko od sretnog. Kada su se upoznali, oboje su bili puni snova i entuzijazma, fascinirani jedno drugime i opijeni mladošću i slobodom. Iako niti sada puno stariji, tako se svakako osjećaju, jer ona strast i zanesenost s početka odavno je nestala i sada su oboje nekako zapeli, zarobljeni u životu kakav nisu zamišljali, kakvome su se, čak, i izrugivali. April se od profinjene djevojke koja želi postati glumicom srozala na „očajnu“ kućanicu koja brine o djeci, obavlja kućanske poslove i povremeno nastupa s ispodprosječnom amaterskom glumačkom družinom. Frank je činovnik, djelatnik velike firme, radeći zamoran i besmislen posao koji prezire (jer nikada, u biti, nije imao vremena „otkriti“ koja mu je stvarna strast u životu, čime se zbilja želi baviti), ali koji je primoran obavljati ako želi izdržavati obitelj. Frustrirani tom odvratnom „prosječnošću“, izmjenjuju periode mučnih šutnji i gadnih svađa te žive očajnu, „beznadnu“ rutinu.
Ali, na dan Frankova 30. rođendana, sve se odjednom mijenja. April, naime, ima ideju. Prodati kuću, ostaviti sve iza sebe i započeti novi život u Parizu, gdje bi April radila (jer Europi su tajnice, navodno, jako dobro plaćene), a Frank bi imao dovoljno vremena „pronaći sebe“ i odlučiti što zaista želi biti u životu. To bi, po njihovom mišljenju, riješilo sve probleme. April bi napokon bila suverena, samostalna žena kakvom se oduvijek smatrala, a Frank bi našao posao u kojemu stvarno uživa i njihov suživot bi, automatski, postao onakav kakav bi trebao biti – bez trzavica i frustracija. Jer ipak, oni su „posebni“, drukčiji od ostalih stanovnika ovog učmalog predgrađa. Oni mogu i zaslužuju bolje, neovisno o tome što drugi misle. Drugi su tako i onako previše „prosječni“ da bi razumjeli…
Prva asocijacija i interna fora između mene i prijateljice bila je da je Revolutionary Road „what if“ scenarij za nastavak u slučaju da je Jack Dawson preživio. Pogledavši film, nekako mi dođe drago da je Titanic završio onako kako jest, unatoč silnim suzama koje sam tada isplakala. Šteta bi bila da moj „savršeni“ par iz djetinjstva završi baš ovako.
Reći da je April hladna i bezosjećajna, bila bi grozno površna procjena. Ona nikako nije bez osjećaja, samo što se radi o osjećajima koji nikako ne pristaju ideji uzorne kućanice, majke i supruge. Ispod hladne vanjštine buja strast, nemir, želja za nečim većim, uzbudljivijim od monotonog života u predgrađu. Ženi poput nje „ne stoji“ izgled pokorne ženice koja otpremljuje muža na posao, djecu u školu, čisti, kuha i viri susjedama u dvorišta tračajući i čavrljajući o vremenu i cvijetnjacima. Pomisao da bude kao i sve ostale, „priglupe“, stereotipne kućanice je užasava, a „igranje“ domaćinstva je zamara. Emocionalno nestabilna bi vjerojatno bio točniji izraz, a zbog kompliciranog odnosa s roditeljima (moram ovdje referirati knjigu, budući da film jedva da implicira tako nešto, u svrhu boljeg razumijevanja njezinog karaktera) skoro da je nesposobna normalno funkcionirati u obiteljskoj zajednici. Kao i glumica kojom se smatra, kojom je željela postati, može jedino igrati svoju ulogu najbolje što zna, sve dok jednog dana, jednostavno, ne „pukne“. U ovom slučaju, okidač njezina samouništenja bila je raspršena iluzija o novom, modernom i nekonvencionalnom životu u Europi.
Frank na kraju možda ispada „slabija“ karika, onaj koji je popustio, koji se nije držao svojih principa i stavova, ali je daleko realnija osoba koja, s vremenom, shvaća da se od snova ne može živjeti i da se ponekad mora napraviti i pokoji ustupak, čak i na uštrb onoga što želimo više od svega. Frank je bio spreman prilagoditi se, April je išla na sve ili ništa.
Suprotstavljeni Wheelerovima, tu su još dva, neusporedivo skladnija, para. Potpuno je nebitno na koji način održavaju svoj „mir u kući“, bilo svjesnim ignoriranjem činjenice da je muž beznadno zaljubljen u drugu ženu ili strpljivim toleriranjem ženinog „kvocanja“ (uz malu pomoć slušnog aparata, naravno). Campbellovi i Givingsovi ovdje su da pokažu kako je za normalno funkcioniranje u jednoj takvoj zajednici potrebno dvoje i koji su, uza sve svoje nedostatke i „prosječnost“, u biti jedini uistinu savršeni, upravo zato što su naučili biti zadovoljni životima koje vode.
Na stranu sve ostale kvalitete kojima ovaj film svakako obiluje: odlična priča, režija, glazba, ali ono što ga uistinu izdvaja od ostalih su upravo glumačke izvedbe. DiCaprio je već i puno prije Revolutionary Road dokazao da je mnogo više od onog slađušnog dječačića iz Titanica i sad se mirno može pobjedonosno smješkati u brk svima koji su tvrdili da će uvijek ostati tek pretty face i ništa više. S punim pravom je onomad vikao „I’m the king of the world!“, jer od kada ga je Scorsese učinio svojim novim „miljenikom“ s Gangs of New York, teško da je napravio ijedan krivi korak. Tijekom godina, briljirao je u izvrsnim ulogama poput onih u The Aviator, Departed, ili recentnijim Shutter Island i Nolanovom megahitu Inception, tako da ne iznenađuje da i ovdje izvrsno iznosi šarmantnog i sposobnog, ali neodlučnog Franka Wheelera, jednako nezadovoljnog životom u predgrađu kao i supruga mu, pitajući se kamo je nestao onaj entuzijazam „mladosti“, osjećaj da može biti što god poželi. Pomisao da može vratiti taj osjećaj, ideja o „traženju sebe“ u boemskom, živopisnom Parizu („the only place you’d ever been that you wanted to go back to, the only place that was worth living!“) ispunjava ga elanom i on nevjerojatno napreduje u svemu, čak i na svom dosadnom poslu, zanesen iluzijom da su i on i April napokon slobodni, svoji i jednostavno bolji od ostalih „jadnika“ koji prihvaćaju besmisao svojih života.
Kate Winslet, prekrasna, izražajna glumica, iznosi sve nepredvidljive nijanse Aprilinog lika i naprosto je savršena (iako možda ne onoliko koliko sam očekivala, ne baš u svakom trenutku), te u pojedinim scenama, baš kao i prije deset godina, potpuno zasjenjuje svog partnera. No, za nju sam znala od početka da će „rasturiti“, Leo me, pak, posve oborio s nogu rasponom emocija koje je uspio prenijeti i glumom kojom je pokazao kako ju je napokon dostigao, čak pomalo i prestigao. No, svaka čast glavnom paru, ali Revolutionary Road nudi i nekolicinu sporednih uloga koje, i uz ovakav fantastičan lead, sjaje takvom žestinom da ih je nemoguće ne spomenuti. John Givings je inteligentan, visokoobrazovan, pronicljiv, čovjek koji se ni pred kime ne pretvara (vjerojatno jedini takav), uvijek govori ono što misli i čvrsto se drži svojih stavova. John je ujedno i dijagnosticirani shizofreničar. E sad, treba li biti klinički lud da bi bio uistinu „svoja“ osoba, ne znam, ali znam da je takav lik dostojno mogao iznijeti samo uistinu izvanredan glumac. Michael Shannon se pojavljuje u svega dvije scene, ali ostavlja jednak dojam kao da smo ga gledali puna dva sata; izvrstan u autentičnosti koju unosi u ulogu, ali opet, ne pretjerujući, savršeno se nadopunjujući sa ostalima.
Sam Mendes, izuzetno vizualan redatelj, što je naročito vidljivo u njegovom Oscarom ovjenčanom American Beauty (1999.), i ovdje pokazuje svoju posvećenost detaljima i sklonost širokim, izuzetno lijepo osvijetljenim kadrovima, dok kontrastira jednostavnost scene i zanimljivo kadriranje s depresivnom i surovo realnom pričom. Rezultat je odličan film, meni osobno njegov najbolji, koji je zbilja teško sažeti u svega nekoliko redaka. Tako da, ako ste škicnuli plakat Kate i Lea u intimnom zagrljaju i pomislili: „Jao, super, taman malo romantike za opustiti se u nedjelju poslije ručka!“, radije uzmite daljinski i krenite u potragu za turskim sapunicama. Revolutionary Road je težak, mučan do te mjere da ostavlja osjećaj blage nelagode nakon gledanja i nikako nije film za svakoga. Ali je film koji ostavlja dubok dojam i koji se jednostavno mora cijeniti, ako već ne zbog vrlo hrabre tematike, onda zbog izvanredne glume. Možda ne „apsolutna“, ali preporuka svakako – i to od srca.
Tags: David Harbour, Kate Winslet, Kathryn Hahn, Kathy Bates, Leonardo DiCaprio, Michael Shannon, Put oslobođenja, Revolutionary Road, Sam Mendes Posted in Apsolutna preporuka | 8 Comments »
Monday, November 28th, 2011
U zaklon (Take Shelter, 2011., 120 min.)
Redatelj: Jeff Nichols
Glume: Michael Shannon, Jessica Chastain, Tova Stewart, Shea Whigham
Ocjena: 9/10
Psihološka drama ”U zaklon” priča je o obitelji LaForche iz Ohija koju čine Curtis (Michael Shannon), njegova žena Samantha (Jessica Chastain) i njihova gluha kćerkica Hannah (Tova Stewart). Curtis radi na gradilištu, dok Samantha na tržnici prodaje svoj ručni rad, a pritom se ovaj vidno sretni bračni par hrabro nosi s gluhoćom male kćeri. Njihova do tada poprilično stabilna i neuzburkana svakodnevica bit će do temelja potresena u trenutku kada Curtisa, inače stabilnog i neuzburkanog muškarca, počne progoniti – njegova vlastita podsvijest. U snovima koji iz dana u dan (odnosno iz noći u noć) postaju sve učestaliji, javljaju mu se apokaliptične vizije. Premisa je uvijek ista – tornado epskih proporcija primiče se njegovu kraju, a kao najava katastrofe pada kiša gustoće (i boje) ulja, dok se ptice kreću do tada neviđenom (i nepredviđenom) putanjom. No mukama tu nije kraj. Zbog tog nevremena, ljudi oko njega ”polude” i postanu agresivni prema njemu i njegovoj obitelji. Utjecaj osjećaja uzrokovanih tim snovima do te se mjere otme kontroli da Curtis, gonjen paranoidnim strahom od potencijalne apokalipse, počne činiti financijski neisplative i pogubne poteze kako bi svojoj obitelji sagradio novo sklonište za zaštitu od oluje. I dok se svaki novi Curtisov potez čini sve iracionalnijim, u njegovo mentalno zdravlje počinju sumnjati ne samo ljudi oko njega, već i on sam.
Intrigantna premisa na kojoj radnja ove drame počiva imala je potencijala rezultirati apokaliptično lošim filmom. No srećom, to se dogodilo nije. Štoviše, ovaj se uradak i više nego uspješno zadržava u domeni psihološke drame, pritom vješto žonglirajući elementima koji ga na trenutke vuku u ponešto drugačijem pravcu. Curtisovi snovi koji nagovještaju apokalipsu odlično su snimljene scene koje kroz tijelo šalju trnce, podlo se prišuljavajući ne samo njemu, već i nama i doimajući se toliko realističnima da iz prve niti ne posumnjamo u njihovu pravu prirodu. A kada kao gledatelj ipak shvatiš da je riječ o noćnoj mori, poželiš se, zajedno s Curtisom, što prije iz nje prenuti. Ako ništa drugo, mi barem u ključnom trenutku postanemo svjesni činjenice da je sve to ”samo san” (makar ta spoznaja ne otklanjala tjeskobu) – naš junak nije te sreće. On je primoran do posljednje sekunde proživljavati neopisivi strah, veliku anksioznost i sveopću zgroženost zbog nadolazeće propasti i ljudi oko njega koji njemu i obitelji mu žele učiniti nešto nažao, te to bez treptanja i čine.
Baš je zbog tih odlično ukomponiranih i ničime najavljenih sekvenci snova toliko lako saživjeti se s Curtisom i razumjeti njegove porive i strahove. Većinu filma u kadru je on, čovjek rastrgan između dubinskih impulsa koji ga tjeraju na naizgled iracionalne postupke i rastuće svijesti o tome da su točno ti impulsi najvjerojatnije posljedica shizofrenije od koje boluje i njegova majka. I upravo je ta oluja ona najzanimljivija u čitavom filmu – upravo je ta oluja ono o čemu je tu zapravo riječ. U suštini nije ni bitno hoće li se uistinu pojaviti tornado i odnijeti sve k vragu ili ne, već je poanta u načinu na koji će se Curtis i njegovi najmiliji nositi s tornadom koji se pojavio u njemu, a sukladno tome i u svim njegovim odnosima. Govorimo o oluji razarajućeg učinka, koja bjesni i divlja dok se probija kroz njegovu podsvijest, a zatim se emitira na van rušeći pritom sve oko sebe i uzrokujući – apokalipsu.
A takav doživljaj ne bi ni bio moguć da Michael Shannon svoj posao nije odradio maestralno. Taj čovjek, inače nominiran za Oscara za ulogu ”ludog” matematičara u Mendesovom Revolutionary Roadu, u stanju je na gledatelja prenijeti apsolutno svaku, pa i najsuptilniju promjenu koju njegov lik doživi i proživi. To je glumac sposoban do te mjere zračiti emocijom, stanjem i raspoloženjem, da je naprosto nemoguće skrenuti pogled i ne uživati u svemu što ti on kao umjetnik daje. No, bez odlične Jessice Chastain (The Tree of Life, The Help) kao ne samo zahvalne glumačke partnerice, već i žene koja je stvorila (kako i priliči) samostojeći lik od krvi i mesa koji se najbolje što zna i umije pokušava nositi sa situacijom koja ju je tako nenadano zadesila, Shannonova izvedba bila bi nepotpuna. On i Chastain predivno interagiraju jedno s drugim, stvarajući atmosferu toliko gustu da je se može nožem rezati, a istodobno jako emocionalno tešku i tugom prožetu.
Ta glumački divno stvorena atmosfera doseže svoj vrhunac u meni osobno najupečatljivijoj sceni – onoj u kojoj Samantha svoga muža primora da sam napravi najvažniji korak u suočavanju sa svojim demonima. Moment u kojem on to naprosto ne može, a ona mu govori da mora, istovremeno je olovno težak i krajnje napet. Upravo bih taj trenutak okarakterizirala kao koncentrat svega onoga o čemu ovaj film zapravo jest, jer su u tih nekoliko minuta zbijeni sva tjeskoba koju cijelo vrijeme osjećamo zajedno s Curtisom, svi impulsi koji su ga kroz cijeli film gonili na njegove postupke, kao i sve emocije koje je njegova žena bila primorana proživljavati u čitavom tom procesu. A kao šlag na tortu dolazi ono najgenijalnije od svega – za vrijeme trajanja te scene, mi kao gledatelji jednako smo razapeti kao i sam Curtis, jer tek tada uviđamo da, usprkos svemu što smo mislili da znamo, ni sami nismo nadomak pravog razrješenja (je li tornado tu ili nije?), odnosno pitamo se tko je ovdje zapravo lud. Doslovce udišemo tenziju između Curtisa i Samanthe, srce nam nekontrolirano lupa u skladu s Curtisovim i polako shvaćamo da, baš kao i on, više ni sami ne znamo tko tu pije, a tko plaća.
To je ono u čemu vidim najveću ljepotu Jeff Nicholsova (Shotgun Stories) uratka. Redatelj nam pruža uvid u obje perspektive i time nas kao ljudska bića senzibilizira na to da – pokušamo razumjeti. S jedne strane imamo Samanthu, obiteljske prijatelje i Curtisove kolege, koji cijelu situaciju promatraju izvana, ispaštaju zbog njegovih postupaka i naprosto ne vide ikakvo racionalno objašnjenje za njegovo iracionalno ponašanje, osim onoga koje im se samo od sebe nameće: njegovi geni. Jer, budimo realni, u ovom je društvu brže i jednostavnije proglasiti čovjeka ludim nego li se zapitati je li možda ipak nešto drugo posrijedi i uhvatiti se ukoštac s time. Vidimo na koji način Curtisovi postupci utječu na njegovu okolinu, do koje ga mjere otuđuju od žene i zavlače se u sve pore njegova života, razarajući ga iznutra segment po segment. S druge strane gledamo Curtisa, proživljavamo njegove noćne more zajedno s njime i uviđamo uzroke njegovih postupaka. Istovremeno on sam pokušava racionalizirati to što mu se događa te voljno percipira znakove onoga što se smatra mentalnom bolešću, pritom doživljavajući sebe samoga na isti način kao njegova okolina. No takva racionalizacija samo dodaje ulje na vatru i dodatno potpiruje njegov unutarnji konflikt, jer, svom razumu usprkos, te noćne more koje ga progone i impulsi koji se iz njih rađaju tjeraju ga da i dalje postupa na načine koje društvo oko njega doživljava nerazumnim, paranoičnim i naprosto – ludim.
Na simboličkoj razini (striček Freud mudro bi rekao), Curtisovi su snovi odraz nevremena u njemu samome – ti ljudi u noćnim morama mogli bi komotno predstavljati potisnute aspekte njegove osobnosti koji se bune protiv Curtisova postojećeg ”sepstva” i kreću u napad na isto, pritom dekonstruirajući njegov identitet. Jer uistinu, tko je (naposljetku) Curtis zapravo – osoba koja pokazuje simptome onoga što bi društvo okarakteriziralo kao ludilo ili pak izrazito prijemčiv čovjek s vraški dobrom intuicijom koji, sukladno tome, jednostavno predosjeća neminovnu apokalipsu? Jesu li njegovi snovi indikator potisnutih problema, a predosjećaj apokalipse zapravo samo Curtisov nesvjesni pokušaj da tu internaliziranu oluju projicira na van, što mu onda pruža mogućnost da se bavi tom projekcijom, a ne samim problemom, ili je predosjećaj prave oluje taj koji mu zadaje noćne more i prouzrokuje unutarnja kolebanja? Što je tu uzrok, a što posljedica? I u konačnici – je li to uopće bitno? Odgovore saznajte u filmu.
Tags: fak, fakeri, Jeff Nichols, Jessica Chastain, Michael Shannon, Novi filmovi, Revolutionary Road, Sam Mendes, Shea Whigham, Shotgun Stories, Take Shelter, The Help, The Tree of Life, Tova Stewart, U zaklon Posted in Novi filmovi | 10 Comments »
Friday, September 23rd, 2011
Računalni program uzeo bi u obzir broj nagrada. Utjecaj na društvene promjene. Utjecaj na postavljanje (novih) glumačkih standarda. Profit vs. uloženo. I izbacio broj, tj. ime. Mi ćemo ići zanimljivijim putem, mi ćemo se držati osobnih dojmova i o njima raspravljati.
Pitanje je koliko se uspješnost i umješnost svake od ovih trinaest glumica može gledati nezavisno od uspjeha filma, a jasna je stvar da film ne uspijeva samo zato što su one razbile, čak možda i nisu, čak bi vjerojatno neke druge tu sasvim više odgovarale i sasvim nešto drugo donijele, ali bi možda i sve upropastile (Meryl kao Annie Hall, recimo?). Karte su podijeljene, netko je izvukao džokere, nekima su ih studija proslijedili, a nekima (mnogima!) ljubavnici. Otkidamo li zbog nekih jer su kultne (a i njihovi filmovi) tako dugo, a ove nove ne uspijevamo toliko identificirati, ili su ove nove zapravo blijede, ili više nema onakvih filmova ili naprosto treba čekati da prođe vrijeme? Za razliku od muškaraca, najbolje glumice nisu neizostavno i najveće zvijezde, pogotovo u današnjem vremenu, mada nitko fore radi nije izostavljen s liste.
U koji odnos postaviti kontinuitet dobrih uloga i efekt leptira (jednu-dvije uloge koje probijaju plafon)? U neki moj/vaš, zamišljeni.
13. Frances McDormand
Kandidatkinja za ovo ključno, trinaesto, mjesto bilo je sijaset. Nije ideja da se bude originalan u izboru. Jednostavno Fargo, kao najbolje iz žanra, a s njim i Marge Gunderson by Frances, kao najbolja iz žanra, ma kao uloga koja spada u top 10 svih vremena. Originalnost izražaja (zlonamjerni će reći kao posljedica odsustva fizičke ljepote, pa samim time i iznudica) kao kvalitet Frances ponavlja iznova i iznova, nedavno u Burn After Reading, ali samo u Fargu ta identifikacija poprima razmjere epskog, kao da gledamo adaptaciju neke legende, u kojoj glavna junakinja nikad nitko drugi ne bi mogao biti osim Frances. Za svaku spomenutu ulogu u ovom tekstu postoji alternativa, za Marge Gunderson ne.
12. Sigourney Weaver
Pokušaj da budem objektivna. Nije da je ne volim, nego mi je nebitna, ne reagiram na njenu glumu, ne dira me. Međutim, Alien i Death and the Maiden… bla bla, ne ide mi ovo, no zbilja mislim da spada u top 13.
11. Liv Ullmann
Ako sam je već stavila na listu, zašto tek jedanaesto mjesto? Zato što mi je nakon zilion tumbanja došlo tako. Što to nema Liv što imaju ove ispred nje? Zakopavam se svjesno. Bergmanova muza, točnije jedna od. Kao njihova najuspjelija suradnja smatra se Scenes from Marriage (osobno sam za Face to Face i Autumn Sonata). Kroz Bergmanove filmove je pratimo, iz desetljeća u desetljeće, i svjedočimo istančanosti i predanosti kojima zrači. 2000. godine joj kao redateljici (Faithless) za malo izmiče Zlatna palma. 2009. godine u kazalištu režira A Streetcar Named Desire, naslovna uloga – Cate Blanchett. U izjavi za NY Times, Cate kaže: Often as actresses move through their careers, the mask can get thicker and thicker, but Liv keeps that very febrile, raw relationship to emotions and relationships and encourages that in her actors. E, zato Liv.
10. Nicole Kidman
Znate li nekoga kome je razvod toliko prijao? Prije ’98. – Days of Thunder, Batman Forever, The Peacemaker; poslije ’98. – Moulin Rouge, The Others, The Hours. Mrzi me da tražim kad se opet zaljubila, ali nakon par ovakvih ostvarenja Nicole se pojavljuje u Bewitched (da, gledala sam), kao i u nizu pretencioznih ostvarenja – ne samo producentskih, ovdje smo fokusirani na nju, pretencioznih iz glumačke vizure – majka koja gubi dijete, heroina u Australiji, ponovo mjuzikl, osrednjost do osrednjosti koja za sada ne pomućuje jedan sasvim novi kvalitet u Moulin Rouge, uskrsnuće žanra i etabliranje u novom vremenu, sve zapečaćeno maskaradom iz Sati. Koliko je Nicole sada i u budućnosti zainteresirana za istraživanje i pomicanje granica, ne znam, ali par najavljenih filmova odaju utisak potjere za osiguravanjem financijske sigurnosti i svojih praunučića.
9. Audrey Hepburn
Stil. Ali sama srž stila, esencija. Dokaz da je potrebno nešto više od dikcije, istraživanja, talenta, rada. Breakfast at Tiffany’s – izdržala sam 20-ak sekundi da ga ne spomenem – školski primjer filma koji nema skoro pa ništa osim Audrey i kostimografa/stilistu i postao je kultni, tako malo treba, čini se, ali je li Audrey malo? Je li ljepota toliko dominantna da se ne može doći do rasprave o tome koliko je dobra glumica? Roman Holiday? Ili moj apsolutni pik, Wait Until Dark? (My Fair Lady zaboravih!) Ona je posebna. Jedinstvena. Hepburnova se nakon dva desetljeća rada u Hollywoodu povlači sa scene, i snima samo nekoliko filmova, od kojih ni jedan, khm, pa ne valja.
8. Cate Blanchett
Ne znam je li ikome Cate omiljena glumica. No ne znam može li itko reći da nije totalno izvrsna. Ono što joj nedostaje da dosegne apsolutne visine i u srcima nas običnih građana (da se tako teatralno izrazim) nešto je sretniji odabir uloga, ili točnije slobodniji odabir (nalik na Coffee and Cigarettes). Točno je da je tu The Lord of the Rings, ali ajmo sad, nije ona zaslužna za taj film, nego je tek jedan od kotačića mehanizma. Elizabeth? Da, dva filma o engleskoj kraljici svijetli su primjeri da je moguće iščupati blockbuster sa ženom u vodećoj ulozi i, uostalom, s Elizabeth je započelo Catino zlatno doba. Suradnje s Jacksonom, Jarmuschem, Schumacherom i napokon Scorseseom (uloga koja joj na ovoj listi i donosi visoko mesto, uz Coffee) su je etablirali. Izleti u komercijalu (The Good German i Indiana Jones) su svakodnevnica pa lomiti koplja sad na Blanchettovoj je pretenciozno, a nije da nije imala i uspjeha (Babel, TCCOBB i, da, Robin Hood – ako je nešto u tom filmu vrijedilo, to je odnos koji je ona uspjela izgraditi sa svojim partnerom i iz malo čega napraviti autentičnu romansu). Oscar je stigao za The Aviator, zasluženo.
7. Vivien Leigh
Točno dva puta je to bilo to, jednom u Gone with the Wind i drugi put 12 godina kasnije u A Street Car Named Desire. Međutim, iza ne toliko snimljenih filmova uopće, stoji podosta zapetljana priča vezana za njeno zdrastveno stanje, koje joj je s vremenom donijelo reputaciju osobe s kojom je izuzetno teško surađivati. Na sve to Vivien je obožavala kazalište i sad, jer joj je bilo lakše, ili jer je željela, ili jer je nitko preko oceana nije zvao, njena karijera je umnogome vezana za West End, gdje je u režijama svog supruga, Laurence Oliviera briljirala (pišem, mada tome, jasno, svjedok nisam) kao Lady MacBeth, Ophelia, Cleopatra, etc., etc. (btw, od svih glumica s ove liste kod nje se uvjerljivo najviše osjeća utjecaj kazališne glume, i prijee nego što sam se upoznala s njenom biografijom bilo je uočljivo da u njoj stoji veliki kazališni staž). Spominjani efekt leptira je u ovom slučaju odnio prevagu nad kontinuitetom mnogih. Zvijezda koja mogla da zasjati i zasjeniti mnoge, ako ne i sve. Dva Oscara, da, za Gone with… i A Street…
6. Diane Keaton
Prvo je došao Godfather. Ali ne, prvo je ipak došao Woody Allen. Diane je svoju karijeru počela na Broadwayu, u mjuziklu Hair i skinula se, skroz, na sceni. Zašto li ne čudi da je baš ona Allenu zapela za oko? Najprije su radili u kazalištu na Play It Again, Sam, zatim to adaptirali za film i onda je došao Coppola, a sa njim i besmrtnost. Dok će je pola svijeta pamtiti kao Kay, druga polovica će uvijek i prvo viknuti (ako ih tražite da viču) Annie. Film koji je žanr sam za sebe, gluma koja je nešto sasvim novo, nekakav underground, osvježenje, revolucija. Šarm je Dianino middle name, a opuštenost default position, njen trade-mark. Nitko ne može donijeti takvu ležernost začinjenu zrncima ludosti. I znate kako kažu – i da više ništa nije snimila, ovo joj je dovoljno. Ona skoro da ništa više vrijedno spomena (izuzev Redsa) nije snimila i – pa šta?
5. Juliette Binoche
Trebam li napomenuti – krajnje osoban izbor. I to od nedavno, točnije, nakon Kiarostamijeve Certified Copy. Skrećem pažnju da moja oduševljenost njome nema nikakve veze s The English Patient, tada me je, nažalost, nervirala, kao i cijeli film, kad bolje razmislim. Stvari su se mijenjale u mojoj glavi nakon što sam (zbog Deppa, priznajem) odgledala Chocolat, gdje je Juliette sama poezija. Kada je Keislowsky postao jedan od mojih omiljenih reditelja, ponovno sam vidjela kako netko nenametljivošću, ljupkošću i beskrajnim šarmom osvaja kako kameru i redatelja, tako i nas, da bih tek nakon Kiarostamijevog pogleda spoznala da mi je Juliette naprosto fenomenalna. Gledala bih je kako radi bilo što na sceni, mislim da bi od svega mogla napraviti priču, u svemu pronaći razloge za sitne začudnosti. Zašto tek broj pet? Zbog malog uzorka – pored spomenutih, odgledala sam još samo Jet Lag i Wuthering Heights, tako da postoji sasvim realna mogućnost da je toliko toga ne baš razbila. S druge strane, ta nesavršenost je, čini se, njezin ozbiljni adut.
4. Kate Winslet
Titanic. Nažalost, što god da snimi, to ostaje prva asocijacija. Kažem „nažalost“ ne jer je Titanic tako zaboga ispod mog uzvišenog filmskog ukusa, nego naprosto jer Kate ima toliko toga maestralnog u svojoj karijeri. Clementine (Eternal Sunshine of the Spotless Mind), Sylvia (Finding Neverland), da bi 2008. godine briljirala u The Reader i Revolutionary Road (ne znam je li itko imao ikada takva dva filma, takve dvije uloge, u jednoj godini). Kate je sve samo ne tipična zvijezda-glumica. Nekonvencionalnost, neustezanje, nerobovanje trendovima (poznate opaske oko toga kako bi glumica trebala izgledati), specifičan stil glume u kojem miješa najbolje iz britanske i američke škole, odabir uglavnom ekscentričnih uloga, nerijetko Britanke koja se obrela u svijetu Amerikanaca, osmijeh, riđa kosa, gestikulacija djeteta i tek naznake seksualnosti i senzibiliteta koji njome zapravo gospodare (njenim ulogama, njenom glumom, uvijek iščekujemo, naslućujemo što to sve potiskuje). Lakoća držanja pažnje, karakterističan glas, ma sve. I sad čekamo Carnage.
3. Meryl Streep
Još jedan suvremenik. Ako neki film s Meryl i nije izuzetan, za to svakako ona kriva nije. Iako su preciznost i točnost u izvođenju vjerojatno stvari koje će 10/10 ljudi navesti kao njene kvalitete, Meryl, pogotovo u mlađim danima, vjerojatno i zbog samih uloga, zaista ima gracioznosti i ljepote, i to one koja dolazi na kraju filma, one koja se zarađuje kod publike. Svejedno, nikad nije bila najpopularnija glumica, već desetljećima je makar u tri najbolje. The Deer Hunter, Kramer vs Kramer, Sophie’s Choice, The Bridges of Madison County, ma svi ste gledali, znate sve. U ovom vijeku bilo je i izleta (Mama Mia, The Devil Wears Prada, Fantastic Mr Fox), gluposti (Lions for Lambs) i remek-djela (Adaptation, The Hours i nešto što svi čekamo, The Iron Lady, blanco svrstavam ovdje). Kada bih bila redatelj možda joj i ne bih dala glavnu ulogu, ali najvažniju sporednu uvijek – ona je najbolja iz drugog plana.
2. Katharine Hepburn
Uz Meryl, svakako najcjenjenija američka glumica, a samim time i svjetska, čini se neminovno je zaključiti. Možda i najblistavija holivudska karijera koja je imala sve, i filmove koji čine taj aksiom više nego ijedne druge glumice i privatni život koji podražava bajkovitost. Katharine je, ako se to uopće može biti, jednostavno presavršena. Nekada najstvarnije ne možete da ne pomislite da gledate apsolutno savršenstvo i da se bolje stvari ne mogu dati, ni tražiti. Međutim, nekada dominira i osjećaj odsustva sposobnosti da se pogriješi, odleti u nepoznato, zaigra. Ne vjerujem da je namjerno, jednostavno previše je uvjerena u svoju superiornost, koja je zapravo neosporna. Četiri Oscara i brdo nominacija, filmovi sa Spencerom (Woman of the Year, Adam’s Rib i najzvučniji i najvoljeniji Guess Who’s Coming to Dinner) i Grantom (Bringing Up Baby, The Philadephia Story, Holiday) svi su do jednog obavezna lektira, tj. ne toliko obavezna, koliko prijeko potrebna, i nešto što više nitko ne uspijeva snimiti. Objektivno, vjerojatno broj jedan svih vremena (’svih vremena’, kako to samo blesavo zvuči).
1. Ingrid Bergman
Zbog Casablance. I Autumn sonate. I The Visit. Zbog činjenice da je podjednako opijajuće, osvješćujuće i razorno zvučala na švedskom, engleskom i italijanskom. Zbog sposobnosti transformacije – od princeze Anastasije do osvetnice Karle (The Visit) – lakoće glume (Notorius, Gaslight), odabira uloga (Autumn sonata, kao kraj kakav malo tko zna sebi pružiti). Zbog toga što ima možda i najkultniji film, zbog toga što je živjela kako je željela i bila simbol slobode. Jedinstven stil, jasnoća koja izvire samo iz onih kojima je sve tako jasno, istinski glamur i personality (kao malokad se ne gadim ove riječi) zbilja su sinonimi za njezinu pojavu. Tri Oscara osvojena (za Anastasiju i Gaslight kao glavna i za Murder on the Orient Express kao sporedna glumica), uz još tri nominacije. Njen najbolji prijatelj, Cary Grant, koga je zamolila da primi Oscara ako ga ona dobije (tada je priča oko egzila još bila aktualna) rekao je: There are only seven movie stars in the world whose name alone will induce American bankers to lend money for movie productions, and the only woman on the list is Ingrid Bergman.
Tags: A Streetcar Named Desire, Adam's Rib, Adamovo rebro, Adaptacija, Adaptation, Alien, Anastasia, Annie Hall, Australia, Australija, Autumn Sonata, Avijator, Batman Forever, Batman zauvijek, Bewitched, Breakfast at Tiffany's, Bringing Up Baby, Burn After Reading, Carnage, Cary Grant, Casablanca, Certified Copy, Chocolat, Coffee and Cigarettes, Čokolada, Dani groma, Days of Thunder, Death and the Maiden, Diane Keaton, Doručak kod Tiffanyja, Elizabeth, Engleski pacijent, Eternal Sunshine of the Spotless Mind, Face to Face, Faithless, Fantastic Mr. Fox, Fargo, Finding Neverland, Frances McDormand, Gaslight, Gone with the Wind, Gospodar Prstenova, Guess Who's Coming to Dinner, Hair, Holiday, Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull, Ingrid Bergman, Jet Lag, Juliette Binoche, Kate Winslet, Katharine Hepburn, Kosa, Kramer vs Kramer, Laurence Olivier, Lions for Lambs, Liv Ullman, Lord of the rings, Lovac na jelene, Mama Mia, Martin Scorsese, Meryl Streep, Mirotvorac, Mostovi okruga Madison, Moulin Rouge, Murder on the Orient Express, My Fair Lady, Nicole Kidman, Notorious, Orkanski visovi, Play It Again Sam, Prohujalo s vihorom, Reds, Revolutionary Road, Roman Holiday, Sati, Scenes from Marriage, Sigourney Weaver, Sofijin izbor, Sophie's Choice, The Aviator, The Bridges of Madison County, The Deer Hunter, The Devil Wears Prada, The English Patient, The Good German, The Hours, The Iron Lady, The Others, The Peacemaker, The Philadelphia Story, The Reader, The Visit, Titanic, Tramvaj zvan čežnja, Ubojstvo u Orient Expressu, Uljezi, Vivien Leigh, Vječni sjaj nepobjedivog uma, Vrag nosi Pradu, Wait Until Dark, Woman of the Year, Woody Allen, Wuthering Heights, Zameo ih vjetar Posted in FAK Top 13 | 12 Comments »
Sunday, June 12th, 2011
Šuška se šuška kako je britanska glumica Naomie Harris u pregovorima za ulogu Bond djevojke u novom nastavku franšize o tajnom agentu 007. Harris se možda sjećate iz filma 28 dana kasnije redatelja Dannyja Boylea te iz drugog i trećeg nastavka Pirata s kariba, gdje je utjelovila Tiu Dalmu.
Daniel Craig po treći će put uskočiti u Bondove cipele dok će Judi Dench ovo biti sedmi put da reprizira ulogu Bondove šefice M.
Internetom također kruže glasine o tome tko bi mogao utjeloviti glavnog negativca u 23. filmu o Bondu. Među kandidatima su se našli Javier Bardem, Ralph Fiennes te čak Anthony Hopkins.
Redatelju Samu Mendesu (American Beauty, Revolutionary Road, Jarhead) ovo će biti prvi Bond film, a na scenariju rade Neal Purvis i Robert Wade (kojima će ovo biti 5. film iz franšize) te John Logan (Rango, The Aviator).
Ako je suditi po trenutnim informacijama, film u kinima možemo očekivati 9.11.2012.
Tags: 28 dana kasnije, American Beauty, Anthony Hopkins, Daniel Craig, fak, fakeri, James Bond, Jarhead, Javier Bardem, John Logan, Judi Dench, M, Naomie Harris, Neal Purvis, Novosti, Pirati s Kariba, Ralph Fiennes, Rango, Revolutionary Road, Robert Wade, Sam Mendes, The Aviator Posted in Novosti | No Comments »
Wednesday, May 18th, 2011

Nakon mjeseci i mjeseci potrage, konačno je odabran glumac koji će utjeloviti Lone Rangera. Izbor je pao na Arnieja Hammera koji je svoju najpoznatiju ulogu ostvario glumeći oba blizanca koja tuže Marka Zuckerberga u Social Networku. Za ulogu njegovog pomoćnika Tonta je još 2008. potpisao Johnny Depp. Film će režirati Gore Verbinski, a scenarij je napisao Justin Haythe (Revolutionary Road). The Lone Ranger je počeo kao radio drama 1930-ih, da bi 1949. postao jako popularna tv serija. Snimanje će započeti krajem ove ili početkom iduće godine…
Tags: Arnie Hammer, Gore Verbinski, Johnny Depp, Justin Haythe, Lone Ranger, Mark Zuckerberg, Revolutionary Road, Social Network, Tonto Posted in Novosti | No Comments »
Monday, May 2nd, 2011

Armie Hammer, glumac koji je utjelovio jednog od Winklevoss braće u Fincherovoj Društvenoj mreži (i čije je lice digitalno ‘prilijepljeno’ na ono Josha Pencea koji je uskočio u cipele drugog jednojajčanog blizanca) u pregovorima je za ulogu u filmu u kojem će mu lice biti djelomično – sakriveno. Naime, riječ je o filmskoj adaptaciji crtića The Lone Ranger u kojoj ćemo gledati svima (nam) omljenog Johnnyja Deppa kao Indijanca Tonta. Među filmofilima se šuška kako će prava zvijezda filma zapravo biti Tonto, stoga se potraga za glavnim glumcem navodno vrtila oko jedne bitne predispozicije: mogućnosti ostvarivanja dobre kemije s Deppom.
Režije filma prihvatit će se Gore Verbinski koji je s Deppom već radio na tri nastavka Pirata s Kariba, kao i na crtiću Rango, dok će scenarij napisati Justin Haythe (Revolutionary Road, The Clearing).
Usput budi rečeno, također je potvrđeno kako je Depp pristao na cameo ulogu u filmskoj adaptaciji nekoć popularne serije 21 Jump Street koja ga je krajem osamdesetih lansirala među zvijezde.
Tags: 21 Jump Street, Armie Hammer, fak, fakeri, Gore Verbinski, Johnny Depp, Josh Pence, Justin Haythe, Novosti, Pirati s Kariba, Revolutionary Road, The Clearing, The Lone Ranger, Tonto Posted in Novosti | No Comments »
Sunday, April 17th, 2011
Tamo negdje krajem ožujka obavijestili smo vas kako su redatelju Zacku Snyderu (300, Watchmen, Sucker Punch) u užem izboru za ulogu tada još neimenovanog negativca u filmu Man of Steel završili glumci Michael Shannon (Before the Devil Knows You’re Dead, The Runaways, serija Boardwalk Empire) i Edgar Ramirez (The Bourne Ultimatum, Vantage Point).
Sada je obznanjeno kako će negativac biti General Zod, dok će u njegove cipele uskočiti izvrsni Michael Shannon koji je, usput budi rečeno, 2009. pobrao nominaciju za Oscara za najbolju sporednu ulogu u Mendesovom Revolutionary Road.
Također saznajemo da će se u filmu pojaviti Supermanovi roditelji Jor-El i Lara a glavna negativka bit će Faora, ratnica s Kriptona, za koju još nije nađena glumica.
I za kraj, čisto da se prisjetimo trenutnog stanja stvari: Henry Cavill je Superman aka Clark Kent, Amy Adams njegova voljena Lois Lane, Diane Lane tumačit će Marthu Kent, a Kevin Costner Jonathana Kenta.
Tags: 300, Amy Adams, Before the Devil Knows You're Dead, Boardwalk Empire, Diane Lane, Edgar Ramirez, fak, fakeri, general Zod, Henry Cavill, Kevin Costner, Man of Steel, Michael Shannon, Novosti, Revolutionary Road, Sucker Punch, The Bourne Ultimatum, The Runaways, Vantage Point, Watchmen, Zack Snyder Posted in Novosti | No Comments »
Friday, March 25th, 2011

Kako se bliži početak snimanja novog Supermana, tako je redatelj Zack Snyder sve bliže izboru glumca koji bi utjelovio glavnog, zasad neimenovanog negativca. U užem su izboru Michael Shannon i Edgar Ramirez, a konačni izbor bi trebali saznati kroz 2, 3 tjedna.
Shannon je stvarno odličan glumac koji je nepravedno zapostavljen u Hollywoodu, ali eto i to se zadnjih godina polagano mijenja, pogotovo nakon odličnih nastupa u Revolutionary Road i Boardwalk Empire. Edgar Ramirez nije poznat koliko i Shannon, ali je dobio puno pohvala za nastup u mini seriji Carlos gdje je tumačio glavnog lika. Osim toga smo ga mogli vidjeti i u par mainstream filmova tvornice snova, poput The Bourne Ultimatum i Vantage Point. Također ćemo ga iduće godine gledati kao Aresa u Wrath of the Titans…
Osobno? Definitivno Shannon…
Tags: Ares, Boardwalk Empire, Carlos, Edgar Ramirez, Michael Shannon, Revolutionary Road, Superman, The Bourne Ultimatum, Vantage Point, Wrath of the Titans, Zack Snyder Posted in Novosti | 1 Comment »
|
|
|