Hladni rat završio je prije nešto više od dvadeset godina, a summit u Islandskom gradu Reykjaviku, održan 1986. godine, bio je prvi koji je to signalizirao. Susret tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Reagana i vođe SSSR-a Mikhaila Gorbachova nije rezultirao uspjehom, ali već sljedeće godine nuklearna prijetnja je eliminirana, tako da se ovaj politički događaj navodi kao početak kraja svega.
Mike Newell, redatelj kultnog djela 90-ih Four Weddings and a Funeral, režirati će film Reykjavik, koji se bavi spomenutim summitom, a za glavne uloge tadašnjih vođa Amerike i SSSR-a odabrani su Michael Douglas kao Ronald Reagan te Christoph Waltz kao Mikhail Gorbachov.
Waltz je 2011. oduševio rolom ciničnog odvjetnika Alana Cowana u CarnageuRomana Polanskog, dok se Douglas i Newell ne mogu pretjerano pohvaliti nekim velikim uspjesima posljednjih godina. Snimanje ovog potencijalno zanimljivog filma započinje u ožujku 2013.
Iako se prije još samo nekoliko mjeseci najavljivalo da će Roman Polanski režirati politički triler pod nazivom “D.”, redatelju je očigledno dojadilo čekati na scenarij pa je u međuvremenu odlučio snimiti adaptaciju poznate brodvejske predstave “Venus in Fur”. U ovom će projektu glumiti njegova supruga Emmanuelle Seigner i Louis Garrel, i bit će na francuskom jeziku.
Priča koju je napisao David Ives, ima samo dva lika, pisca/redatelja drame koji se žali na loše glumice na audiciji. Kao posljednja među glumicama dolazi žena koja izgara u svom nastupu. Ona je savršeni primjer svega što redatelj prezire, ali na neki način uspijeva omjer snaga okrenuti u svoju korist.
Čini se da je Polanski bio inspiriran svojom nedavnom komedijom „Carnage“ (kod nas prevedenom kao „Bračne svađe“), filmom koji je također ima tek nekoliko glumaca snimanih na jednoj lokaciji.
Glume: Jodie Foster, Kate Winslet, Christoph Waltz, John C. Reilly
Ocjena: 7/10
Vjerojatno je većina vas gledala predstavu (Yasmina Reza, Bog masakra). Ako niste, ovo je fina prilika da vidite kako bi je Polanski režirao. Doveo je Jodie, Kate,Waltza i Reillyja. Za početak nije loše.
Bog masakra (tekst napisan 2006.) je komorna drama, čega se i Polanski drži, s elementima apsurda. Priča je smještena u stan jednog bračnog para, Michaela i Penelope. Upoznajemo ih istovremeno kad i drugi bračni par, Alana i Nancy. Iz razgovora saznajemo da je klinac gostujućeg bračnog para palicom zveknuo sina domaćina. Poanta njih četvoro u istoj sobi je postizanje nekakvog dogovora i plana kako djecu izmiriti, ili bar za početak kako napisati zajedničku izjavu (valjda zbog škole, nebitno je zapravo). Dakle, poanta je ponijeti se zrelo, odraslo i doraslo situaciji. Međutim taj skoro uobičajeni i banalni događaj prerasta u pokaznu vježbu malograđanštine četvoro ljudi, reprezenata društva prije nego li individua. Implicira se i demistificira dvoličnost ljudi u suvremenom društvu, njihova surovost i agresivnost, da bismo došli do suštine – ogromne i nepojmljive frustiranosti (poslom, djecom, odsustvom ljubavi) i nezadovoljstva koji dominiraju njima.
Waltz je Alan, arogantni adovokat i tip besramno nezainteresiran za svoju obitelj. Kate kao Nancy, brokerica na burzi (jer svatko od njih obavezno govori svoje zanimanje, nosi ga kao štit), supruga, na oko ugodna i susretljiva, kasnije je zapravo beskrajno frustirana i usamljena žena. Njeno nemirenje sa stvarnošću i odbojnost prema životu koji živi i sredini, manifestiraju se prilično metaforički, i nekonvencionalno – konstantnim povraćanjem i mučninom. Nasuprot njima, mada se naravno tokom filma strane mijenjaju, žene vs. muškarci je očekivano druga relacija, najprije je Michael, kao cool tip, onaj koji smiruje situaciju. Trebam li pisati da on zapravo nije takav i da je možda i najsuroviji lik (situacija hrčak). A zatim i okidač. Jodie kao Penelope. Spisateljica (a da, Michael je prodavač kućne opreme). Pretenciozna, umišljena i snob do daske. Učahurena, mala, sitna (ne odnosi se samo na izgled) žena , zadojena/ogrezla u malograđanštinu.
Svi su valjda mislili : „Pogledajte nas. Predobri smo. I Polanski je tu. Ubit ćemo.“, i možda zato, ili možda jer eto, tek tako, nedostaje kemije, cijela priča na papiru daleko bolje zvuči nego što izgleda u ovih 76 minuta. Carnage nije naporan, što bi se očekivalo iz postavke četiri glumca-jedna soba, ali nema nove jačine, nove svjetlosti na probleme za koje (valjda) znamo da su tu, u suvremenom svijetu. Nema rečenice koja se ureže, izraza lica, kadra, nema momentuma. A nema ni prave krvi bar. Sve je nekako dobro, dovoljno, odrađeno. Dojam je da su i redatelj i glumci uvjereni da su dostigli super sofisticirani način ukazivanja na probleme u svijetu, dok su zapravo sve teme kojih se dotiču isforsirali. Isabelle Huppert je nedavno objašnjavala kako ju je Chabrol znao uvijek snimati s najboljeg i najtočnijeg rastojanja, kako nikada nije pogriješio, a Polanski kao da nije tu, kao da se ne uspijeva odrediti prema glumcima u skučenom prostoru koji je sam sebi zadao, i koji uspijeva samo jednosmjerno (naglašava tu skučenost i zarobljenost u kojoj su naši junaci, ne samo fizički). Imate želju da ih izvučete iz te sobe, iako je pitanje mogu li vani funkcionirati jer, i kad krenu odatle, Nancy i Alan dalje od lifta u hodniku ne stižu. Potreba za raspravom i istjerivanjem svoje istine je najdominantnija. The Tenant, i cijela ta ’apartman’ triologija (Repulsion i Rosemary’s Baby) ostaju raritetni primjeri filmova koji govore o hermetičnosti u i oko nas, i imaju daleko veću psihološku težinu. Ovo je kao neka light verzija.
Glumci ostavljaju dojam prevelike prepuštenosti svojim instiktima, i ličnosti koje kreiraju nisu ni izbliza autentične koliko ovakva forma zahtijeva. Jedini koliko-toliko osoben je Waltz, i kad je bezobziran i dok se besomučno javlja na telefon daje nekakav ton radnji. Ostali bljedunjavi, nesigurni u tekst koji govore i u rolama koje nitko neće pamtiti.
Vjerojatno će Carnage svi gledati jer kao ni ja neće vjerovati mišljenju drugih, a i traje tričavih sat i sitno. Suzdržat ću se da poslije kažem: „rekla sam ti“.
Najavljena suradnja neće biti njihova prva – 1996. zajedno snimili su četverosatnu adaptaciju Hamleta. I ovaj je put film, Potato Peel Pie, adaptacija najprodavanijeg romana 2008. godine, “The Guernsey Literary and Potato Peel Pie Society”, autorica Annie Barrows i Mary Ann Shaffer. Radnja prati pisca, koji nakon Drugog svjetskog rata dolazi na otok Guernsey, kako bi napisao knjigu o životima tamošnjeg stanovništva tijekom ratnog perioda. Snimanje filma počinje u trećem mjesecu, a premijera se očekuje iduće godine.
Kate trenutno (čini se po defaultu) kupi nagrade za ulogu u televizijskog mini-seriji Mildred Pierce, a do premijere Potato Peel Pie, s nestrpljenjem očekujemo dva njena filma; najprije ex-Yu premijeru novog ostvarenja Romana Polanskog Carnage (jučer bila u Rumunjskoj, dakle, nadajmo se), dok nas sljedećeg proljeća očekuje svjetska premijera Movie 43, komedije koja okuplja brojnu poznatu glumačku ekipu.
Melancholia, King’s Speech i The Artist su jedni od top nominiranih filmova na ovogodišnjim European Film Awards (EFA).
Između ostalih, nominirani su: redatelj Lars von Trier za egzistencijalnu apokaliptičnu dramu Melancholia te glumice iz istog filma – Kirsten Dunst i Charlotte Gainsbourg, Kraljev govor prošlogodišnji veliki dobitnik Oscara, glavni glumac istog filma , dobitnik Oscara Colin Firth i skladatelj Alexandre Desplat. Osim svjetski poznatih imena, tu se nalaze i ona manje poznata, europska poput Susanne Bier, Bela Tarr, Aki Kaurismäki i Dardennes Brothers.
Europska filmska akademija i EFA Productions su nominacije najavili u subotu na filmskom festivalu u Sevilli. Nagrade će biti predstavljene 3. prosinca 2012. u Berlinu. Prošlogodišnjim EFA-om dominirali su Roman Polanski i njegov Ghost Writer, koji nije uspio dobiti niti jednu jedinu nominaciju za Oscara.
Ne znam stvarno što se događa s tim komičarima. Nakon što je Steve Carell uskočio u svijet psiholoških drama, Ben Stiller je isto napravio puni zaokret te se sa Zoolandera, Fockera i njima sličnih prebacio na hororce.
Zbilja, istina je. Ben Stiller režira kostimirani horor naslova The Mountain, (vrlo okvirno) temeljen na likovima iz romana Summer, autorice Edith Wharton o seksualnom sazrijevanju mlade djevojke.
Helen Childress (Reality Bites) potpisuje scenarij koji je Stilleru zapeo za oko. Navodno u điru Rosemaryne bebeRomanaPolanskog, priča prati djevojku koja je rođena u malom ruralnom mjestu i poslana u „veliki grad“ nakon što joj je otac osuđen za ubojstvo. Tamo započinje aferu sa zaručenim muškarcem koji joj poklanja nekakav broš koji ima nekakve moći (?!).
Istina, Stiller je uvijek govorio kako se želi okušati u drugim stilovima osim komedije, ali horor je nekako zadnji žanr koji bih stavila uz njegovo ime. Iako trenutno ima i druge projekte, The Secret Life of Walter Mitty, koji će, uz glavnu ulogu, također i režirati, biopic o Davidu O. Selznicku, a priča se i o Zoolanderu 2. No, The Mountain je svakako najveća WTF vijest vezana uz Stillera i, moram priznati, jako sam zaintrigirana!
Koga zovete ako želite riješiti kompliciran slučaj? Policiju? Dobar pokušaj, ali ne bi išlo. Filmski svijet preferira posebnu vrstu junaka za takvu vrstu poslova, onu koju za službena pravila zaboli neka stvar, koji su u vječnom sukobu s okolinom u kojoj se kreću, koji rade za honorar, ali ga nikad i ne pokupe, koji imaju bocu oštrog viskija u posljednjoj ladici radnoga stola, uglavnom imaju problema sa suprotnim spolom, a ako dan prođe da barem jedanput ne popiju određenu količinu batina, mogu ga proglasiti uspješnim. Također, najveći dio privatnih detektiva nije samo tako došetao do velikih ekrana, prvo su se dokazali kao otporan materijal u knjigama, romanima i pričama, što je olakšavalo tranzicijski postupak, ali još uvijek se lome koplja koliko su neki junaci ostali dosljedni onome što ih je proslavilo, a koliko su njihove pojave preinačene za novu vrstu publike. Romani ili filmovi, nije posebno ni važno, važno je da su dio modernog društva i da je jedna stvar o njima poznata – da uvijek riješe slučaj kojeg prihvate. Stoga, step into my office i da započnemo…
13. Joe Hallenbeck
Joe se pojavio u jako dobrom filmu TonyjaScotta, The Last Boy Scout, i to u vrijeme kad privatni detektivi više nisu bili tako raširen materijal o kojima se snimaju filmovi. Hodajuća gomila klišeja, počevši od toga da ima problema s gospođom, da je na korak od alkoholizma, da su honorari nešto o čemu se priča, a ne zarađuje, preko toga da je na ratnoj nozi sa cijelom policijskom upravom Los Angelesa do toga da je jednostavno nadrkan na cijeli svijet, Joe je u hipu postao instant kultni materijal, a drugačije nije ni moglo jer je scenarij napisao cool scenarist ShaneBlack. Još kad se u obzir da ga je igrao BruceWillis… zar ste stvarno mislili da bi to nekim divljim slučajem moglo propasti?
12. V.I. Warshawski
Iako je V.I. zvijezda tek jednog filma (kao i Joe prije nje), ona originalno potječe iz, pogađate, književnog svijeta te njezina pisana odiseja traje već zamalo 30 godina (prvi je roman objavljen daleke 1982.). Sposobna, jaka na jeziku, zna premlatiti nekog ako joj ide na živce, zgodna kao sam vrag, bilo joj je suđeno da jednom dođe do velikog ekrana. A tko je u tim slavnim mlađim danima bio bolji za glavnu ulogu od KathleenTurner? Žena je u devedesetima bila jednostavno prava bomba, a znala je i dvije-tri o glumi, pa iako se radi o tek osrednjem filmu (simpatičan uradak, ali ništa posebno), njezina pojava je sve to uspjela izvući na posve podnošljivu razinu. A naša V.I. ovdje ima zagarantirano mjesto zato što je – žena u muškom svijetu. To ne viđate svaki dan. I ne ide joj loše, dapače. Može bez muke održati lekciju-dvije muškim kolegama kako nekoga prebiti dok hodate u štiklama od deset centimetara te pritom dobro izgledati. Jako dobro izgledati.
11. Thomas Magnum
Najpoznatiji brkovi detektivskog svijeta nikad nisu napravili prijelaz na veliki ekran, ali, straha nema, i to je moguće. Već neko vrijeme šuška se kako bi ga u filmskoj verziji mogao odigrati MatthewMcConaughey, što je OK ideja, oba imaju onaj boli-me-đon-za-sve pristup, a nijedan nije ni posebno ružan. A tko je uopće Magnum? Privatni dekster koji je bivši vijetnamski veteran (stvar osamdesetih) i koji djeluje na Havajima. Nema problema sa cugom i mamurlucima, ali je i bez toga brz na jeziku, ne baš posebno radišan, živi bez nekih briga na imanju bogataša Robina Mastersa i napravio je takvu reklamu za crveni Ferrari da je više nitko neće ponoviti. Oh, znao je i istraživati, ma kako to čudno zvučalo, a usput je lansirao i TomaSellecka među zvijezde. Nije baš vaš cup of tea (RTL reprize su ga zamjerile valjda svima) i ne šmekate ga previše? Ostatku svijeta jest, jer je žario i palio televizijskim ekranima punih osam godina.
10. Lew Harper/Lew Archer
Ako je RaymondChandler izmislio sliku privatnog detektiva, RossMcDonald ju je popularizirao kako treba. Nikad čuli za ovog lika? Malo ljudi i je, ako niste posebno upućeni u književni svijet. McDonald je napisao cijelu seriju o tvrdokuhanom detektivu Archeru, koja je i dan danas vrh žanra, što je sasvim dovoljan mamac da filmski svijet pokuša malo kapitalizirati takvu popularnost. Dvije zanimljive stvari su povezane s ekranizacijama. Ako izuzmemo činjenicu da je lika glumio PaulNewman (teško da možete promašiti s takvim izborom), prezime lika je promijenjeno zato što je Newman vjerovao da prezimena na H donose sreću. Druga stvar je da je prošlo skoro deset godina od prve (Harper – 1966.) do druge (The Drowning Pool – 1975.) ekranizacije, pa iako se radi o rasnim krimićima stare škole, nikad nisu postigli popularnost kao neki srodniji uratci. Kasnije je bilo pokušaja da se lik prebaci na televizijske ekrane, ali bio je to promašaj (sve je započelo i završilo na pilot-epizodi) te Newman nije imao nikakve veze s time.
09. Dave Robicheaux
Već kad govorimo o književnim serijama, evo još jedne jako popularne. Serija knjiga i priča o Daveu ima isti vijek trajanja kao i ove gorespomenute (iako je koju godinu mlađa) te bi bilo posve čudno da se nije saplela o filmski svijet. Dogodilo se to dva puta, s više-manje konkretnim rezultatima. Ali, valja napomenuti, Dave nije klasični dekster na kakve smo navikli, on je ex-murjak koji istražiteljem postane kad to situacija zahtjeva. Prva ekranizacija se dogodila 1996., u filmu Heaven’s Prisoners, gdje je dotičnog glumio AlecBaldwin i radi se o filmu koji ima nešto gotovo staromodno u sebi, dobre zaokružene priče, ali kojeg ni publika, a ni kritika nisu dočekale s nekim posebnim oduševljenjem. Nešto malo bolje prošao je In The Electric Mist (2009.), gdje je isti lik igrao TommyLeeJones. A pozadina našeg junaka? Oh, uobičajeno, bivši alkoholičar, vijetnamski veteran… sve zabavne stvari, samo što umjesto nekog otužnog velegrada i njegovih betonskih ulica, Dave je kralj na području Juga, među daščarama, močvarama i sličnom okružju, što je svakako promjena.
08. Jake JJ Gittes
Pa, dobro, ne mogu svi privatni detektivi biti cool tipovi koji žive cool životima. Jake je pomalo ljigavi dekster koji se bavi razvodima, a njegova pojava obilježila je kultni klasik Chinatown (1974.), a teško da se netko ne sjeća njegova nosa zavijenog ispod flastera („dar“ RomanaPolanskog u jednoj sceni u filmu) i odlično pogođene atmosfere 30-ih godina prošlog stoljeća. Eh, da, Jakea je glumio JackNicholson, što sam namjerno zaboravio odmah napomenuti kako vam pažnju ne bih odvukao od lika. A Jack je 1990. godine napravio i nastavak, The Two Jakes, koji, pogađate ispravno, nije došao ni blizu originala, ali nije riječ o nekvalitetnom filmu, dapače, samo se radi o nastavku jako kvalitetnog filma. A kad kažem da ga je Jack napravio, mislim to i doslovno jer osim što je glumio, Jack ga je i režirao. U planu je bila cijela trilogija koja bi obuhvatila jedno prošlo razdoblje s istim likom, ali do toga nikad nije došlo.
07. John Shaft
A netko mora biti i seks mašina među privatnicima. Shaft je, vjerujem, svima poznat. Ako nije lik, onda je pjesma, ako nisu ni pjesma ni lik… onda nemate što tražiti na filmskim stranicama. Shaft je crni privatni detektiv, koji više ljubi i ubija nego što istražuje, a nastao je u doba kad su crni junaci doživljavali svoj boom u filmskom svijetu. Ne pije, nema mamurluka, ne voli se s policijom… Zanimljiva obrnuta stvar, film je nastao po romanu, ali tek je film popularizirao pisano djelo. A naš uglađeni, dobro odjeveni i cool lik dobio je još dva dodatna nastavka, kao i jednu kratku televizijsku seriju, a doživio je i nekakav kilavi remake (u kojem je glumio SamuelJackson) koji nas je podsjetio da postoji i original time što je u remake ubacio – originalnog Shafta, iliti RichardaRoundtreea. Who’sthe black private dick / That’s asex machineto all the chicks? / SHAFT!
06. Mike Hammer
Hell yes, sad govorimo o prvom tipu. Mike je… Mike, cinik, hardboiled lik, koji voli potegnuti čašu oštrog viskija, nimalo se ne voli s policijom, sve žene su femme fatale za njega (osim seksi tajnice koja bi ga potrošila, ali Mike ne želi), nosi pljucu koju redovito koristi, poznaju ga sve rupe New Yorka. Treba reći nešto više? OK, OK, nastao je iz pera poznatog pisca MickeyjaSpillanea, koji, je, pazi vamo, čak igrao Hammera u jednoj od ekranizacija (tako je zajeban tip bio). Inače, Hammer je postao poznat po istoimenoj seriji gdje ga je glumio StaceyKeach (bilo je to u ’80-ima i kod nas na TV-u), no zaigrao ga je i ArmandAssante u jednom filmu. Što reći. Hammer je bad ass kakvi se više ne stvaraju.
05. Adrian Monk
A netko pak treba biti bijela vrana detektivskog svijeta. I to mislim u najboljem mogućem smislu. Monk je… pa, sve ono što ne bismo očekivali da jedan privatni istražitelj bude. Nema problema s alkoholom, nema problema s ženama, nema problema s policijom, ali zato ima problema sa svim ostalim. Pati od povećeg broja fobija, ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i baš nije tip za eksterijere. Kad su ga stvarali, njegovi autori su imali na umu križanac detektiva Columba i Sherlocka Holmesa pa ne iznenađuje što je Monk ustvari odličan kod dedukcija i postavljanju pitanja, ali serija je različita i po još nečemu (kao da fobije i ostalo nije dovoljno), a to je humor. Malo smijeha pri rješavanju teških zagonetki nije nikome naškodilo.
04. Sam Spade
Original i model po kojem se radilo dalje. Sam je junak romana DashiellaHammetta, The Maltese Falcon, koji se drži i jednim od prvih, ujedno i najboljih začetnika hardboiled proze. Sam je kao lik, a Dashiell kao pisac, duboko utjecao na drugog pisca, Raymonda Chandlera, koji je pak odgovoran za stilski sličnog junaka, Phillipa Marlowea. Sve je to zgodna priča iz prošlosti i kao takva bi bila dovoljno zanimljiva, ali ono što je čini još zanimljivijom jeste prelazak u filmski svijet. Sam je kao junak bio predmet nekoliko filmova, ili se kao takav pojavio, ali i u nekim off izdanjima koje nemaju veze s materijalom. Ipak, HumphreyBogart donio mu je vječnu filmsku slavu u ekranizaciji romana, postavivši ujedno i model kako privatni istražitelj treba izgledati, govoriti i ponašati se. Danas to možda djeluje vremenski zastarjelo, ali još uvijek je riječ o vraškom filmu te se ne može ne osjetiti zrno žaljenja što Hammett nije napisao još koji roman s istim likom.
03. Phillip Marlowe
Još jedan pripadnik stare, čvrste škole može se pohvaliti dugotrajnijim stažom kako na književnoj, tako i na filmskoj sceni, a istoimenog gospodina odigralo je nekoliko zanimljivih glumačkih njuški. Prvi koji mu je donio popularnost upravo je spomenuti Bogart, koji je Marlowea odigrao kao i Sama Spadea (jedan od razloga zašto su likovi zamalo identični), da bi kasnije nešto slično ponovio i JamesGarner. Zanimljivu ekranizaciju napravio je i RobertAltman, koji je zaobišao uobičajenu šprehu o čvrstom tipu i napravio realniji, čudniji i posve neobičan krimić, koji neki opisuju i kao demistifikaciju žanra. ElliotGould je tako postao dekster koji priča sam sa sobom i ne djeluje kao netko tko ima tri čiste u glavi. Još jedan zločesti dečko Hollywooda, RobertMitchum, odigrao je Marlowea u posljednje dvije ekranizacije, vraćajući se originalnom štihu, no premještajući radnju jednog filma iz Sjedinjenih država u Englesku.
02. Hercule Poirot
Belgijski privatni detektiv nastao je iz pera AgatheChristie, s tankim brčićima i malim sivim stanicama koje ne poznaju prepreku u misteriji. Što vam to uopće govorim, sve to već znate. Svako malo je na televiziji i mora se reći da ga DavidSuchet igra odlično. Ipak, nije on prvi koji je profitirao na popularnosti aseksualnog detektiva (jedan od rijetkih koji uopće nemaju problema sa ženama), već su prije njega istog lika odigrale i neke glumačke lafčine, što je samo pospješilo njegovu popularnost na televiziji. Tako su zločine rješavali Sir Peter Ustinov, Sir Ian Holm, AlbertFinney i AlfredMolina (da se spomenu samo oni najpoznatiji), u čijim je interpretacijama Poirot bio svakakav: ponekad odlučniji, ponekad izravniji, ponekad isti kao i u seriji… Raznolikost mu nikad nije naškodila te je drugo mjesto zaslužio samo zato što autor ovih riječi radije preferira…
01. Sherlock Holmes
… najboljeg kao broj jedan. OK, Holmes je ipak jača kategorija od Poirota te bi zahtijevao cijelu temu samo za sebe, pa ću pokušati držati ovo umjerenim i navesti najbitinije. Sklon opijatima, maskiranju, forenzici… i svemu ostalome, Holmes je, kako to već ide, prvo zaintrigirao čitatelje, a onda i gledatelje. I to još uvijek traje, posljednji koji zarađuje na njegovu imenu jest Robert Downey, Jr., no nije jedini jer su ga odigrali neki vrlo jaki igrači poput MichaelaCainea, ChristopheraLeea, CharltonaHestona, PeteraO’Toolea, RogeraMoorea… and many, many more. Ipak, netko se mora istaći te je Sir Ian Richards pokupio skoro pa najviše pohvala za svoje interpretiranje kroz filmove, a JeremyBrett najviše kroz jako popularnu seriju koja je žarira i palila i na našim ekranima. Teško da se može poreći i njegov utjecaj na neke druge, nama jako drage likove. Tako je strip „Dylan Dog“ nastao pod jakim utjecajem dotičnog, no ipak malo manje koliko Dr. Gregory House, još jedan ekscentrik koji jednako tako voli zloupotrebljavati opijate, koji ima vjernog sidekicka, a čiji genijalni um rješava zagonetke k’o od šale. Budućnost lika… vječni život, ništa manje od toga.
Da bar mi pakiramo… Kraj ljeta-jesen definitivno je period godine kad se samo može po festivalima pratiti što nas čeka narednih mjeseci, da je bar nekakvo dobro filmsko ljeto za nama… Venecija čeka pobjednika, neslužbeno su glavni favoriti Clooney i Polanski standardno, AnneHui iz prikrajka, a čini se zapravo ponajviše SteveMcQueen sa svojim provokativnim i eksplicitnim filmom Shame. AlPacinov dokumentarac WildeSalome nakon par kritika postaje skoro pa najiščekivanije ostvarenje sa 68. Mostre.
Koji su pikovi Toronta? Millerov (Capote) Moneyball s BradPittom (na posteru djeluje kao da puni cijelih 25 godina, ni dan više), Machine Gun PreacherMarcaForstera. GusVanSant dolazi s filmom Restless, a tko se nije stigao u Veneciji slikati s Clooneyjem, imat će priliku za popravni. RolandEmmerich (Godzilla) u svom Anonymous tvrdi da je Shakespeare zapravo izvjesni Earl of Oxford… dobro, ne mogu svi filmovi ni na festivalima valjati.
Novi film Romana Polanskog, komedija pod imenom Carnage, oduševio je žiri na festivalu u Veneciji prije nekoliko dana.
Jodie Foster, Kate Winslet, John C. Reilly i Christoph Waltz u ovoj priči glume roditelje koje spoji tučnjava njihove djece u školi. Neobičan spoj kvalitetnih glumaca, čini se, zaslužan je za to što je ova adaptacija kazališnog komada “God of Carnage” primljena tako dobro.
Dok ocjene kritičara koji su imali čast prisustvovati pretpremijeri ovog filma zasad dižu Carnage u nebesa, tek nam ostaje vidjeti kako će film proći kod publike. Dodajmo da se na festivalu Polanski nije pojavio jer se navodno još uvijek dobro sjeća uhićenja u Švicarskoj prije dvije godine, nakon čega mu je neko vrijeme prijetilo izručivanje Sjedinjenim Državama, odakle je zbrisao još 1977. nakon što je priznao krivnju za seksualni odnos s maloljetnicom.