Nakon što je Skyfall pokorio kino dvorane diljem svijeta, MGM je službeno objavio kako imaju u planu snimiti još nekoliko nastavaka. Tako su producenti najavili snimanje 24. i 25. Bonda kao sigurnu stvar, te krenuli u potragu za redateljem.
Iako je Sam Mendes svojevremeno demantirao mogućnost da se vrati za kormilo franšize, a neki novinari najavili Nicolasa Windinga Refna kao najizglednijeg kandidata za režiju novog Bonda, prije nekoliko dana smo saznali kako će novi nastavak ipak režirati Sam Mendes. Ako sve prođe dobro, smiješi mu se i režiranje 25. nastavka, no prvo treba ponoviti uspjeh prethodnika sa 24. Bondom. A to mu neće biti teško, barem ako je suditi po glavnoj glumici u novom filmu.
Producenti s Barbara Broccoli i Michael G. Wilson su ponosno obznanili kako je Penelope Cruz, koju su probali angažirati i za prijašnje filmove, ali je ta suradnja propala zbog preklapanja rasporeda glumice, pristala odraditi ulogu nove Bond djevojke. Ona će sa svojih 40 godina službeno postati najstarija Bond djevojka u povijesti, što je fascinantan podatak. Snimanje bi trebalo početi idućeg ljeta, a datum premijere ćemo saznati narednih mjeseci…
Nakon što je u listopadu prošle godine izjavio da vjeruje kako je “sve što je ikada želio vidjeti u filmu o Bondu stavio u Skyfall“, Sam Mendes i službeno je potvrdio da neće režirati 24. nastavak sage o najpoznatijem tajnom agentu.
S obzirom na odličan box office uspjeh, Mendes je bio velika želja producenata, ali…
“Odluka da ne prihvatim vrlo velikodušnu ponudu Michaela (G. Wilsona) i Barbare (Broccoli) glede režiranja sljedećeg filma o Bondu bila je vrlo teška.”
Veliki utjecaj na njegovu odluku da preskoči novi 007 projekt imala je želja da bude aktivan u kazalištu.
“Režiranje Skyfalla bilo je jedno od najboljih iskustava u mome profesionalnom životu, ali imam kazališne i druge obveze, uključujući produkciju Charlieja i tvornice čokolade te Kralja Leara, koji trebaju moju potpunu pažnju tijekom idućih godinu i više.”
Na dvjestotinjak uloženih milijuna, Mendesov Bond digao je 1,1 milijardu, a i kritika mu je bila izrazito sklona.
Dragi filmoljupci, zakoračili smo u 2013. i vrijeme je za re-cap protekle filmske godine. Iza nas je zanimljivih tucet mjeseci koji su nam donijeli dosta uzbuđenja na stranom, ali i domaćem planu. Vrijedni filmovi Vlatke Vorkapić, Vinka Brešana, Damira Čučića i drugih neće svoje mjesto pronaći na ovim listama, ali ipak znače izvjestan korak naprijed u ljepše sutra domaće kinematografije. U recima koji slijede, pak, naši su vrijedni recenzenti odabrali filmske pogotke i promašaje protekle godine, a prvo donosimo onu veseliju listu – popis filmova koji su naše čeljusti objesili do poda, ali na onaj dobar način. Filmovi s liste, vrijedi naglasiti, nisu najbolji filmovi godine, jer tako nešto zbog obujma snimljenog materijala, kao i one dobre stare o ukusima i raspravljanju o istima, stvarno je nemoguće vjerodostojno napraviti. Pogledajmo, međutim, što je nas FAK-ovce najviše razveselilo u filmskoj dve-i-dvanajstoj. Slobodno dodajte svoje dojmove – lista je tu da je nadopunite primjedbama/komentarima.
FAK JEA: Lijepa strana filmske 2012.
Koraljka Suton:Atlas oblaka (Cloud Atlas, Andy & Lana Wachowski, Tom Tykwer)
Cloud Atlas brata i sestre Wachowski i Toma Tykwera uradak je njemačke produkcije baziran na cijenjenom romanu Davida Mitchella, a s budžetom od 102 milijuna dolara ujedno je i jedan od najskupljih nezavisnih filmova ikada snimljenih. Da bi stvari bile još zanimljivije, ovaj veliki projekt uloženu svotu nije vratio, a kritiku i publiku podijelio je na isti način kao i Malickov The Tree of Life 2011. godine. Šest žanrovski i narativno naizgled potpuno različitih te vremenski i prostorno podosta udaljenih priča na vanjskom planu povezanih ”samo” jekom, vizualno je i auditivno isprepleteno na najdojmljiviji mogući način, uspješno tvoreći bogatu i emocijama punu cjelinu te prenoseći poantu kako je u suštini zapravo riječ o jedno te istoj, svima nam poznatoj i vječito sveprisutnoj priči, koja, sukladno razdoblju i našem tobožnjem kolektivnom napretku, samo mijenja formu i aktere. Radi se o obrascu ”tko je jači, taj tlači”, a potlačeni koji se pokušavaju izboriti za svoju elementarnu slobodu i jednakost zastupljeni su u raznim društvenim segmentima, kako na mikro, tako i na makro razini. Pritom je ljudska potreba za ljubavlju i povezivanjem kao onime što transcendira nas same neodvojivi dio ovog filmskog mozaika kao što nam, između ostalog, sugeriraju izvrsni Tom Hanks, Halle Barry, Ben Whishaw, Jim Broadbent i drugi tumačenjem po jednog ili više likova unutar svake priče, neovisno o spolu, rasi ili dobi.
U godini u kojoj je nastavak izvrsnog akcijskog filma Taken sa Liamom Neesonom doživio potpuni kreativni – ne i financijski, nažalost – krah, briljantan akcijski film Dredd 3D doživio je sasvim suprotno: na kino blagajnama je gotovo pa propao, ali je zato izgledao k’o najbeskompromisniji film 2012. godine; uspješan pokušaj redatelja Travisa i scenarista Garlanda da reafirmiraju sada već preminulo alfa-mužjaštvo na celuloidu.
Jelena Đurđić:Raj: Ljubav (Paradies: Liebe, Ulrich Seidl)
Došla je zima, i ako niste stigli prihvatiti sugestiju od onomad („toliko je specifičan i drugačiji i svjež i lijep da ne znam kako izaći iz ovog ljeta a ne pogledati ga”), tajming je sada, može biti, čak i bolji. Stjecajem idiotskih okolnosti drugi dio triologije –Vjeru – koja je pokupila nagrade ove godine, sam propustila na ovogodišnjem FAF-u, no nadam se da su mnogi bili bolje sreće. Seidl (Dog Days) je vjerojatno na svom vrhu i i treba biti aktualan i pogledati ga. Napomena, osobno, ovo mi nije film godine, no zahvaljujući totalnoj smotanosti i kašnjenju bolji su me pretekli u odabiru tako da ga stavljam ovdje na pijedestal, iako mi je zapravo u top 5.
Ivan Andrijanić: Sveti motori (Holy Motors, Leos Carax)
Sredovječni Oscar, očito čovjek imućnijeg stautsa, šeće s aktovkom po svom dvorištu i planira na posao. Ulazi u auto, gdje ga čeka njegova vozačica Celine. I negdje u tom trenutku gubi se realnost na koju smo navikli te odlazimo u jedan sasvim drugi svijet, onaj naspram kojeg filmovi Terryja Gilliama djeluju kao ozbiljne i racionalne drame. Pariz, grad koji ima status jednog od najromantičnijeg mjesta na svijetu, ovdje postaje pozornica za istraživanje ljudske egzistencije, opće besmislenosti koju uzimamo zdravo za gotovo, svakodnevno, sve to kroz krajnje bizarne, nepovezane situacije, gdje se često pitamo gledamo li mi ovo zaista ili smo i sami u nekom „halu“. Redatelj Leos Carax na momente film siječe nepovezanim crno-bijelim sampleovima, stvarajući dodatnu konfuznost u gledateljevu umu, a melankolična glazba ugodno prati ovu filozofsku priču. Ako ste već gledali Jodorowskog, Lyncha, Jarmana, Svankmajera i slične filmaše, možda vam ovo neće biti toliko novo otkriće, ali svejedno ćete ostati zapanjeni jednim svijetom koji na krajnje apsurdan način progovara o otuđenosti, samoći, tradicionalnosti, formalnostima na koju smo prisiljeni, i koječemu.
Haneke je svakako jedan od najboljih redatelja današnjice, a njegov novi film Ljubav najnoviji je argument toj tezi. Sjajno prihvaćen kod kritike, okrunjen Zlatnom palmom Cannesa, Ljubav je film o dvoje umirovljenih profesora glazbenog koji se, kako je to i običaj kod Hanekea, zovu Anne i Georges. Kada Anne doživi moždani udar, Georges joj mora obećati kako neće dozvoliti da se vrati u bolnicu te da će se on brinuti o njoj u njihovom stanu, dok njena neizbježna smrt postaje sve izvjesnija. Ljubav predstavlja, tematski gledano, mali odmak od Hanekeovih dosadašnjih filmova, no stilski je Haneke vrlo dosljedan. Karakteristični osjećaj nelagode koji prati gledanje njegovih filmova prisutan je i ovdje. Glavne uloge sjajno igraju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva, koji su i sami u svojim osamdesetima. Trintignant je postao slavan još u šezdesetim godinama, u vrijeme francuskog novog vala, a Emmanuelle Riva je svoj debi ostvarila davne 1959. godine u remek djelu velikog francuskog redatelja Alaina Resnaisa Hirošima, ljubavi moja.
Osvježavajući projekt Miguela Gomesa tmurnog je tona, ali formalno izuzetno zanimljivo posložen i odlično napisan. Film se sastoji od tri dijela, Prologa u kojem nas pripovjedač vodi kroz ekspediciju jednog avanturista u Africi, Izgubljenog Raja u kojem se prikazuje svakodnevica postarije i maštovite gospođe Aurore koju provodi u okružju svoje crne sluškinje i zradoznale susjede te Pronađenog raja u kojem se prikazuje ljubavna priča te iste Aurore, samo puno mlađe i nadobudnije te zagonetnog Gian Luca Venture koja je započela u podnožju fikcionalne planine Tabu u Africi. Strukturalno intrigantan i sadržajno (pre) bogat Tabu je film koji zahtijeva gledateljevu punu pozornost i koncentraciju. Ali nakon njega nećete biti ni poletni ni nasmijani; film je to koji nudi mnogo, ali ostavlja gorak okus u ustima.
Postoji određeno uvjerenja da ako bacite Mjesec na glavu James Bonda… Mjesec je taj koji će izgubiti bitku i odskočiti natrag. James Bond može sve (bolji je od Chucka Norrisa) no u sveprisutnom ”nolaniziranju” (to vam je kao realni pristup u filmovima o nerealnim junacima) i agent 007 dobio je jednu ljudsku, ranjiviju dimenziju te je ispao… najbolji Bond film ikad? OK, nećemo ići baš tako daleko, ali da je ispao najbolji film godine (uvaženo nimalo objektivno mišljenje autora ovih redaka) jest. Bond kao ranjena, nesigurna, pregažena, upucana, slomljena jedinka koja mora srediti vlastita sranja kako bi se suprotstavio novom nemesisu željnom osvete Bondovoj šefici M… prodano za milijun dolara svjetske zarade. Kako nismo tako površni da gledamo samo na zaradu reći ćemo i da je film (za razliku od Prometheusa) dostavio obećavano (miks drame, dobre karakterizacije, akciju, realna sranja) što ga čini još boljim uratkom. The King is dead… long live… Bond, James Bond.
Orgazmičnog vizualnog identiteta, sjajne glazbe i pomalo neozbiljnog, PG 13 karaktera, dugoočekivani film Petera Jacksona moje je filmske apetite u potpunosti zadovoljio. Prilično obeshrabren reakcijama ljudi koji su lovu za IMAX ušparali brže od mene, dao sam mu priliku i nakon tri sata koja su proletjela brzinom Gandalfovih ptičurina mogu reći da mjesta razočaranju nema. Ove je godine bilo nekoliko vrhunskih filmova, ali moj glas ide najdlakavijem kandidatu baš zbog negativnog publiciteta koji ga je dopratio.
Hrvatskoj publici predstavljen na ovogodišnjem ZFF-u, Lore prikazuje putovanje petero djece nacističkog časnika k baki u Hamburg nakon Hitlerova poraza, s osobitim naglaskom na sazrijevanje najstarije sestre koja mora prihvatiti krivnju svojih roditelja, njihove i svoje pogrešne ideale, te se istodobno brinuti za mlađu braću i sestru. Ono što me kod ovog filma osvojilo je njegov manjak pretencioznosti i sentimentalnosti te jako dobra gluma. Priča je precizno razrađena, s nekoliko jako upečatljivih prizora, a izmjenjuju se scene djetinje nevinosti i strahota poratnog doba. Nije bez zamjerke, ali preporučujem ga definitivno.
Vedrana Vlainić: Vitez tame: Povratak (The Dark Knight Rises, Christopher Nolan)
Usprkos ponekim zbilja banalnim propustima, na koje su nam pažnju svrnuli brojni YouTube uratci i blog postovi okorijelih bat-geekova, posljednji dio trilogije o kultnom maskiranom zaštitniku Gothama odlično povezuje sva tri filma te vrlo korektno zatvara za sobom vrata jednog prekrasnog svijeta u kojemu i akcijski filmovi (sa specijalnim efektima) mogu imati iole inteligentnu priču i višedimenzionalne likove. Popularni superjunak bez supermoći, koji taj „nedostatak“ nadoknađuje deduktivnim sposobnostima Sherlocka Holmesa, inventivnošću najvještijeg znanstvenika i nepresušnim računom u banci koji sve to može podnijeti, pod perom i palicom izvanrednog Christophera Nolana, jest upravo onakav kakav bi trebao biti: surovo realan i itekako ranjiv, ali svejedno simbol svega onoga što svaki superjunak jest – pravde, snage volje i (moralne) nepobjedivosti. Povratak ne nadmašuje genijalnost svog prethodnika iz 2008., ali je kvalitetom priče, glume i režije nesumnjivo na podjednako visokoj razini te sasvim dostojno kompletira najbolju superhero-sagu koju smo imali zadovoljstvo gledati unazad zadnjih, pa usudila bih se čak reći, 20-ak godina.
Izabrati ”najbolji film” oduvijek mi je predstavljalo problem, bilo da se radi o najboljem filmu svih vremena ili određene godine. Ima ih pregršt, ali uvijek postoji onaj jedan koji nam je po nečemu ipak ”naj”. Ove godine za mene je to Looper. Baš kada pomislite da čovjek ne može ekranizirati ništa više toliko originalno, dođe on, Looper, s briljatnom idejom koja je snimljena na takav način da ne možete upasti na pola filma i očekivati da ćete išta shvatiti. Riječ je o ne sad toliko zahtjevnom filmu, koliko o inteligentnom akcijskom znanstveno-fantastičnom trileru koji ima pomalo konfuznu radnju za čiju demistifikaciju ipak treba uložiti mentalni napor. Daleko od toga da je ovo najbolji film i da nemam nijednu zamjerku, ali gledajući objektivno i globalno, usudim se staviti ga na vrh svoje liste jer me ugodno iznenadio. Istinski odličan, pametan i inovativan film.
Napraviti bajku za djecu je prilično lako, ali napraviti bajku za odrasle kojima se nastoji probuditi dijete u njima nije nimalo lagan zadatak, pa ipak, Wes Anderson je uspio u tome. Nakon povratka s malo duže pause, Anderson nam donosi jedan nevjerojatno upečatljiv film o djetinjstvu, mladelačkoj ljubavi, avanturi, odrastanju, sazrijevanju, neshvaćenosti, otuđenosti, nikada odsanjanim snovima, prijateljstvu, kritici sistema i socijalne službe, sve to upakirano u biblijsku alegoriju. Svaki kadar ovog filma ostavljao me je bez daha dok sam se utapao u eksploziju boja, točnije svih nijansi žute, kojima je Anderson obojio ovaj film, svoju posvetu djetinjstvu i stvarima s kojima se susrećemo u njemu. Topla preporuka za sve, pogotovo one koji žele probuditi dijete u sebi.
Nikolina Demark:Osjetila ljubavi (Perfect Sense, David Mackenzie)
U moru bombastičnih kino hitova koji su zaredali u 2012., nekoliko divnih malih filmova ostalo je nepošteno zanemareno od strane publike. Jedan od takvih je i Perfect Sense, drama o pojavi epidemije na svjetskoj razini koja se manifestira postupnim gubitkom svih pet osjetila. U središtu priče ljubavni je par (Eva Green i Ewan McGregor) koji se upoznaje neposredno prije katastrofe, te ih tijekom filma anonimna bolest, korak po korak, zapravo povezuje i zbližava. Moglo bi se reći da Perfect Sense nisko igra na kartu prikaza svijeta u kojem gubimo ono osnovno na što smo navikli i bez čega ne možemo pa zato izaziva emocionalnu reakciju gledatelja, ali poanta je zapravo u tome da čak i u tako ekstremnoj situaciji, usred generalnog raspada sistema, možemo naći sigurnost i oslonac jedni u drugima. Barem se nadam.
Sven Mikulec: Hrđa i kost (De rouille et d’os, Jacques Audiard)
Uvjeren da dobar dio vas nije ni čuo za ovaj belgijsko-francuski biser koji je morao priznati poraz pred Hanekeovom Ljubavi u Cannesu, odlučio sam skrenuti pozornost na film koji stvarno ne bi smio proći ispod ničijeg radara. Teška, mučna, ali i optimistična priča o prijateljstvu samohranog, grubog oca i mlade žene koja pokušava nastaviti živjeti nakon što je, radeći kao trener kitova, u stravičnoj nesreći izgubila obje noge, možda nije za svakoga, ali minimaliziranjem patetike, davanja prostora fenomenalnim glumcima i pokazanim umijećem stvaranja punokrvne filmske priče ispunjene duhom i strašću ni krivi ni dužni nagrađeni smo jednim od najboljih filmova godine kad smo to najmanje očekivali.
Tom Hooper je nakon osvajanja Oscara za The King’s Speech bio na konju (ne doslovno). Imao je privilegiju biranja idućeg projekta, zbog čega se nemali broj ljudi iznenadio kada je najavio da će mu idući projekt biti Les Miserables, a ne neki sigurniji projekt Još kad je najavio da planira glumce natjerati da pjevaju na setu, umjesto da to odrade u postprodukciji ili da ih zamijene pravi pjevači, mnogi su bili sigurni da je projekt osuđen na propast.
No Tom je izgleda odradio dobar posao, sudeći po prvim kritikama i dugačkom aplauzu nakon prve projekcije filma. Sad je opet, figurativno govoreći naravno – na konju. Stoga opet može birati idući projekt, pasu zato počele kružiti glasine o njegovom mogućem angažmanu na idućem filmu u Bond franšizi. Hooper je povodom toga izjavio da mu se sviđa smjer kojim su producenti krenuli sa novim Bondovima te da klinac u njemu smatra taj potencijalni angažman ogromnom čašću.
Ponavljam, ovo je zasad samo glasina, no obzirom da su producenti Bonda izborom Sama Mendesa za režiju Skyfalla pokazali želju da se ozbiljnije shvati franšiza, ne moramo ideju odmah odbaciti kao nemoguću…
Dugogodišnji scenaristi James Bonda Neal Purvis i Robert Wade potvrdili su svoj odlazak iz franšize. Dvojac je odgovoran za scenarije Craigovih Bondova kao i za Svijet Nije Dovoljan te Umri Drugi Dan. Svoj zadnji, Skyfall su napisali uz Johna Logana, a u najavi svog odlaska otkrili su da Logan i redatelj Sam Mendes već smišljaju scenarij za Bond 24.
„Sretni smo sa pet Bond filmova, mislim da smo ih doveli na dobro mjesto. Znam da su John Logan i Sam Mendes smislili radnju za još jedan, što smanjuje pritisak, jer ti filmovi oduzimaju puno vremena.“
Ohrabrujuće je što Mendes i Logan već imaju ideju kako će se priča nastaviti nakon ubojitog završetka Skyfalla.
„Kada smo upoznali Eon Productions, samo dva naša scenarija su bila snimljena. Činilo nam se apsurdno da nemaju druge pisce na tom projektu. No, pročitali su neke od naših drugih scenarija i svidio im se naš osjećaj za likove i akciju. Ako je akcija bez priče ili gledišta likova, onda je dosadno.“
Par koji je piše zajedno 28 godina, prvi scenarij su napisali tijekom Olimpijskih Igara u Los Angelesu.
„Britanska Filmska Industrija 1984. nije bila u dobrom stanju. Pisali smo pop video da zaradimo dodatne novce. Tragedija je što smo 80-ih bili plaćeni isto koliko su scenaristi plaćeni i danas.“
Od tada su napisali ukupno 41 scenarij, od kojih je desetak realizirano. Wade kaže „Rekli su nam da ne očekujemo više od jednog od deset scenarija da se napravi. Bili su u pravu. Mislili smo, da, vjerojatno je to istina, ali to se neće odnositi na nas.“
„Sada smo na našem 41. a imamo 10 filmova od njih. Ne biste pisali svaki dan ako ne vjerujete da će se vaši scenariji realizirati.“
Glede produkcijskih kašnjenja njihovog zadnjeg izdanja, duo rasvjetljuje kako je važno bilo dodatno vrijeme „Imali smo koristi od odgoda jer nismo imali dobru priču. Film ne bi bio dobar bez njih.“ „Treći čin nije bio u redu. Dali smo si par tjedana da smislimo novi koncept, što je u konačnici postala metafora za naše putovanje rada na ovim filmovima – naš vlastiti Skyfall.“, dodaje Purvis.
Upitani o drugim projektima izvan Bonda, Wade otkriva „Dobili smo posao da napišemo scenarij o Elton Johnu koji ukrade 11 najboljih nogometaša na svijetu da igraju protiv momčadi robota na drugom planetu. To je bio naš drugi plaćeni posao.“, objašnjava Purvis.
A koja je jedina stvar koju scenarist Bonda ne smije staviti u scenarij? „Putovanje kroz vrijeme“, kaže Purvis. „I ubijanje glavnog lika“, dodaje Wade, „iako smo bili u iskušenju.“
Glume: Daniel Craig, Judi Dench, Javier Bardem, Ralph Fiennes, Naomie Harris, Albert Finney, Bérénice Marlohe
Ocjena: 8.5/10
Neće ići. Sve počne nekako na finjaka, u uviđajnom, “moje je mišljenje” stilu fanovi najdugovječnijeg filmskog serijala u povijesti plaho se izjašnjavaju za svoje ljubimce, ali uvijek tenzije počnu rasti, nervoza se ušulja u sugovornike i prsti na kraju otipkaju poneku tešku riječ previše. Ne, ovo neće biti još jedna arena za debatu o “novom” glumačkom izboru za Bonda. Tu je, kakav god da je, i ništa što hejteri posljednjeg izdanka polastoljetne loze Bondova rekli o plavokosom Britancu, pa čak ga duhovito nazivali i “švedskim farmerom” kao neki kolege, neće promijeniti činjenicu da je ovdje i da će biti ovdje još neko vrijeme. (Nije spoiler – Craig je, čuli ste već, potpisao na još dva nastavka.) Na nama, poklonicima priče o elegantnom, šarmantnom i strahovito ubojitom britanskom tajnom oružju, sada je da se s ovom odlukom studija nosimo najbolje što možemo. Meni on ustvari i ne smeta. O određenim drugim novotarijama, poput reklame sa zloglasnim Heinekenom, mogli bismo razgovarati. Ali u vrijeme dok Skyfall brzinom metka osvaja kino-dvorane diljem svijeta, ne izgleda mi fer skretati s teme.
Prije no što sam stigao otpiti svoj prvi Skyfall gutljaj Cole, osoba u čijoj sam neuništivosti došao uživati već je, dvaput ustrijeljena, padala s mosta. Nakon što M (Judi Dench) počne dobivati prijetnje putem računala i teroristički napad na sjedište MI-6-a odnese desetak života, Bond se neočekivano javlja iz mrtvih, nakon nekoliko mjeseci uživanja u alkoholu, seksu i, čini se, nedostatku britvica. Željan pomoći šefici u najtežem trenutku njene karijere, dok je s jedne strane napada očito vrlo informiran i sposoban neprijatelj, a s druge je nerviraju novi šef obavještajne službe, Mallory (Fiennes), koji je želi “dobrovoljno umiroviti s počastima”, Bond prvo mora proći standardnu seriju psihofizičkih provjera kako bi ponovno mogao uskočiti u odjelo. Vidno uzdrman nikad bliskijim susretom s Koscem i dobrano načet mjesecima pijančevanja, Bond je prisiljen zapitati se isto pitanje kao i M: je li postao prestar za ovu igru? Ima li ono što je potrebno da stane na kraj iznimno opasnom neprijatelju, odlučnom uložiti čitavog sebe i sve resurse na raspolaganju da zbog nekih neraščišćenih računa iz prošlosti ubije M, ili je možda trebao ostati u sjeni i uživati u, za tu profesiju, zbilja nesvakidašnjoj prilici za novi početak?
Za slučaj da ste bili skeptični zbog činjenice da se dosad prvenstveno dokazao u žanru drame, slobodno odahnite – Sam Mendes novoga je Bonda režirao sasvim solidno. Iako se radi praktički samo o uvodnih četvrt sata, atraktivne akcije ne nedostaje, i upravo je u toj početnoj sekvenci Mendes dokazao da se i u akcijskim vodama može snaći sasvim dobro kad mu se hoće. Međutim, mnogo više nego na akciji, Skyfall se temelji na viteztamepovratak-pristupu, koji u sjećanje priziva onu legendarnu Murtaughovu “I’m too old for this shit”. Bondovski ugođaj je tu, ali je nekako prizemljen, bliži realnosti od prethodnika – u toj realnosti, primjerice, Q-ove fascinantne igračke iz prošlih nastavaka svele su se na običan radio odašiljač, a smrt, što je popriličan presedan u ovome serijalu, za promjenu je shvaćena relativno ozbiljno – pristup koji je meni osobno pun pogodak i koji koristi recept koji je Nolanu omogućio trijumf s Batman-trilogijom, ali i pristup kojem je suđeno da naiđe na otpor nostalgičara koji bi štih realnosti isti čas zamijenili za još pokoje rotirajuće preletavanje glisera nad gliserom, trčanje po glavama krokodila ili skijaški skok pri kojem se nakon kilometra dugog slobodnog pada otvara padobran u bojama Ujedinjenoga Kraljevstva. U takvim scenama teško mi je zamisliti Craigova Bonda – i to mislim na najbolji mogući način. Kao što Batmanu pi*ka biva k’o od šale razbijena (zanemarimo čudesan oporavak), i 007 je ovdje (i u prethodna dva nastavka) pomalo demistificiran i prikazan čovjekom od krvi i mesa. Pristup je to koji će mnoge, siguran sam, razljutiti, ali je ujedno i način da se serijal osvježi i da mu se ubrizga, koliko god možda privremeno to bilo, fina doza adrenalina i napetosti koja neizbježno dolazi uz realnost i ranjivost nekad neuništivog agenta.
Jedna velika pohvala ide Rogeru Deakinsu, majstoru zaduženom za kameru, u čijoj bogatoj karijeri nalazimo poznate naslove poput Iskupljenja u Shawshanku, Farga,Nema zemlje za starce, Velikog Lebowskog, Ubojstvo Jesseja Jamesa (…), i mnoge druge. Vizualno, Skyfall je impresivan. A iako su Bond djevojke oku ugodan dodatak filmu, seksualno najnabijeniju scenu, uz jednu solidnu ali u sklopu cjelokupne radnje potpuno besmislenu sekvencu pod tušem s Bérénice Marlohe, Craig je ustvari imao s – Javierom Bardemom, odmah nakon njegova pamtljivog i pozitivno teatralnog ulaska na scenu. U izvedbi najslavnijeg holivudskog Španjolca, plavokosi Raoul Silva Bondov je dostojan protivnik, slatkorječiv, čini se biseksualan, elegantan, vrlo pametan ali s očitom psihopatskom crtom i vidljivim ciljem u pogledu, misijom koju si je zacrtao ispuniti. Bez konkretne i opipljive opasnosti po dobre momke, ovakav film, naravno, ne bi funkcionirao, a odnos likova Bardema i Craiga možda je i najbolje što Skyfall nudi.
Posljednjih pola sata, pak, finale je kakvo ovaj film zaslužuje. Paučinasto zdanje na osami usred močvarne škotske pustopoljine poslužit će kao idealna kulisa za krvavu, gotovo vestern predstavu u kojoj Mendes, u tom nekakvom Točno u podne ambijentu, uspijeva fino privesti stvari svome kraju.
Jesam li pao na dupe, osupnut fenomenalnim kino iskustvom? Nažalost, ne bih baš rekao. Naišao sam na nekoliko nelogičnosti, nešto scenarističke traljavosti i generalno bih na akciju stavio malo veći naglasak, a da budem potpuno iskren, čini mi se da sam prije 6 godina iz kina izašao mrvicu impresioniraniji. Ali ovo je vjerojatno drugi najbolji Bond kojeg sam pogledao, što, kad vam govori čovjek koji čak i nije preveliki ljubitelj švedskoga farmera, baš i nije mala stvar.
Napokon su stigle prve reakcije na 23. nastavak Bond franšize, Skyfall. Trećeg Bonda Daniel Craig ere režirao je Sam Mendes, od kojeg se očekivalo da digne tajnog agenta na novu razinu, što je izgleda više nego uspio. Sve kritike su mahom pozitivne i slažu se u jednom – Skyfall je jedan od najboljih Bond filmova u povijesti.
Nisam toliki fan agenta 007 da bih mogao komentirati takve tvrdnje, no ako stižu sa više različitih strana, očito ima nešto u tome. Novinari koji su imali čast odgledati film na novinarskim projekcijama prije nas običnih smrtnika, tvrde da je film unatoč reklamiranju Heinekena i pretjeranom trajanju (2 i pol sata), uspio ostati vjeran Bond tradiciji.
Sve se izgleda poklopilo, gluma (posebno su hvaljeni Craig i Judi Dench), glazba (Adelina tema koja je nakon objave izazvala podijeljene reakcije) i akcija (scena borbe u Šangaju je navodno fenomenalna), a sve to zahvaljujući dirigentskoj palici Sama Mendesa. Njega pak uspoređuju sa Christopherom Nolanom, zbog svježine koju je unio u franšizu…
Tek nekoliko dana nakon što smo poslušali Adelinu temu za 23. Jamesa Bonda, dobili smo priliku poslušati i score za Skyfall, barem kratki preview od 7 minuta. Score za Skyfall je odradio dugogodišnji kolaborator redatelja Sama Mendesa, legendarni Thomas Newman, koji je na toj poziciji zamijenio Davida Arnolda, kompozitora Bond filmova još od 1997. godine…
Jučer je službeno potvrđeno da je Daniel Craig potpisao ugovor kojim se obvezuje utjeloviti lik Jamesa Bonda još dva puta nakon Skyfalla.
Za mnoge, uključujući i mene, ovo predstavlja odličnu vijest, jer je Craig svojim nastupom za Bond franšizu uspio zaintersirati nove fanove, kojima prije Casino Royalea avanture ovog tajnog agent nisu bile must see. A to je dovoljan pokazatelj kvalitete koju Craig posjeduje, obzirom da su Bond die hard fanovi prije početka snimanja CR govorili da je riječ o najgorem mogućem izboru za tumača Bonda te čak osnivali stranice na netu koje su pljuvale po Craigu.
Posljednja (ili tek treća, ovisi kako gledate) avantura najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu će svoju premijeru doživjeti u 11. mjesecu ove godine, unatoč nekim šuškanjima da bi se distribucija filma mogla pomaknuti za 2014. godinu. Režirao ju je Sam Mendes i ako je suditi po trailerima, behind the scenes prilozima te intervjuima sa ekipom – očekuje nas možda najbolji Bond film Craigove ere…
