Glume: Robert De Niro, Jean Reno, Natascha McElhone, Stellan Skarsgård, Sean Bean, Michael Lonsdale
Kada idete raditi film na starinski način, bez CGI-a, onda to nešto govori o vama kao redatelju. Da ste stara škola, da cijenite kaskaderski posao, da želite vidjeti autentičnost i da vas boli neka stvar za kompjuterske novotarije. Kapa dolje, treba imati cojones za to napraviti. Rezultat je poprilično impresivan, barem gledano s tehničke, vizualne i narativne strane (box office je bio malo slabiji), film i dan-danas ima jako visok ugled u svojem žanru (koji i nije tako jasno definiran, ako ćemo iskreno) te ispada da je skoro k’o posljednji Mohikanac što se tiče car chase filmova. Za ovakav način snimanja može se stvarno i bez pretjerivanja reći – takvi se filmovi doslovce više ne snimaju. Čak i ako se snimaju (Drive je imao nešto jako malo staromodnog pristupa jurnjavama), nemaju jačinu kakvu bi trebali imati. Doduše, to je i dvosjekli mač, Ronin je danas poznat po svojim automobilskim akrobacijama, no malo manje po svojoj priči, a još manje po svojem jezivo kvalitetnom castu. Film ima glumačku postavu od koje vas moraju proći trnci, posebice kad ih sve zajedno vidite na jednom mjestu. I, što je najbolje, usprkos svim jurnjavama koje vidite na ekranu, glumački lafovi dobili su podjednako dobru minutažu. Kombinacija koju ne viđate svaki dan.
Priča je već malo čudnija priča. U igri je skupina međunarodnih kriminalaca (barem ih takvima predstavljaju) koja ima zadatak ukrasti srebreni kofer iz ruku drugog kriminalca. To sad poteže pitanje akcije, jurnjave i pucnjave, čak i planiranja, no ne i samog sadržaja kofera. Uz ta pitanja radnje krene s dobrim tko-je-koga-izdao preokretima jer nitko od njih nije ono za što se predstavlja, svatko radi za nekoga, svi imaju svakoga na nišanu. Priču i dijaloge razvijao je DavidMamet, pa ako poznajete njegov rad onda znate što možete očekivati: puno dobrih dijaloga i interakcije među glumcima, a koje su tako dobro ispale jer je glumački odabir takav da je sve to, barem dok pričaju, moralo dobro ispasti. Robert De Niro, Jean Reno, Stellan Skarsgard, Jonathan Pryce, Sean Bean. Treba nekome nešto više od toga? Faktički jedina ženska uloga pripala je Nataschi McElhone, što je jako cool stvar s obzirom na to da sam poprilično slab na dotičnu damu (fucking DavidDuchovny ju je dobro ispipao u Californicationu), no osim one ne baš klasične umjetne holivudske ljepote, zna i glumiti te nimalo ne zaostaje za svojim muškim kolegama. Priči ćete zamjeriti nedorečenost, u najmanju ruku, ali taj pristup nije loš, ako ćemo iskreno, jer morate malo upregnuti moždane vijuge tko tu koga, što je još jedna relikvija iz zaboravljenog doba filmaštva kad su redatelji od publike očekivali da sudjeluju u filmu, tj. razmišljanju o istom. To što će vam ostati par pitanja u glavi nakon gledanja nije nimalo loša stvar (mene i danas zanima koji quratz se nalazi u tom koferu) jer znači da niste postali dio nepismene gomile koja očekuje da im sve bude nacrtano.
Tehnička strana filma impresivna je u podjednakoj mjeri kao i sve ostalo. Ulice Nice i Pariza postale su područje gdje se natjerivanju mišićavi europski auti (Audi, BMW) i u svakoj sceni se vidi da su kaskaderi (i neki od glumaca) imali pune ruke posla s jurnjavama snimanim pri stvarno velikim brzinama i sa stvarnim sudarima. Polet je bio takav da se jedna mala pogreška ipak morala potkrasti i ako dobro pratite, vidjet ćete da je BMW bio na “gimbalu” kad je krenulo prevrtanje, iliti platformi koja se koristi kad se stvara osjećaj kretanja kako bi se uhvatio krupni plan glumca (u ovom slučaju Natasche) dok je za upravljačem. Zanemarivo, ali fora je vidjeti da su korišteni stvarno stari trikovi pri snimanju (danas se za taj sport koristi zeleni ekran i CGI), što samo pojačava osjećaj nekakve izdvojenosti iz krda sličnih uradaka. Gradske su ulice igrale podjednaku ulogu kao i auti (kvragu, ne mogu dovoljno naglasiti što je lijepo vidjet BMW ili Audi umjesto onih jurilica sa spojlerima do zemlje i hip-hop glazbom u prtljažniku) jer se ne koriste često, a uske ulice Nice dodale su na pojačavanju adrenalina jer tamo stvarno treba znati voziti i ne očešati zid pri velikim brzinama. Vrhunski napravljen film starog majstora Johna Frankenheimera neće zadovoljiti svakoga, što zbog priče koja nije nacrtana, što zbog jurnjava, a što zbog same teme, no teško da će itko izgubiti vrijeme, ili reći da je gubljenje vremena, ako ga sjedne i pogleda. Ako niste fan car chase filmova, uživajte u glumcima. Ako ne volite glumce, uživajte u autima. Ako ne volite nijedno od toga… gledate krivi film.
Nakon što je danski redatelj Lars Von Trier na lanjskom Cannesu obznanio da je njegov sljedeći projekt seksualno eksplicitni film koji će se zvati “Nymphomaniac”, nije teško zaključiti koliku je pozornost skrenuo na sebe i projekt. Međutim, zasad se ne zna mnogo više od toga da su za glavne uloge odabrani njegova “prijateljica” iz AntikristaCharlotte Gainsbourg te Stellan Skarsgard, u sporednoj ćemo ulozi gledati i Shiu LaBeouf koja će se u filmu mnogo seksati, a vijest je ta da se glumačkoj ekipi pridružuje i Uma Thurman. Bit će joj to prva suradnja s Von Trierom.
Film će imati i soft i hard verziju. Glavni lik, Gainsbourgova, je žena po imenu Jo koja je gadno pretučena i ostavljena uz cestu. Pronalazi ju momak kojeg glumi Skarsgard, koji ju čisti i njeguje. A ona mu zauzvrat prepričava sve svoje erotske avanture, od rođenja, bez da išta ispušta iz priče.
Još nije poznato kakav je lik Ume Thurman, niti ostalih od glumaca (među glumačkom je ekipom i Christian Slater!), no budući da je snimanje već počelo, uskoro će se sigurno znati više.
“Divlja i poetična priča erotičnog putovanja jedne žene od rođenja do njene 50. godine ispričana iz perspektive glavnoga lika, samodijagnosticirane nimfomanke” jučer je i službeno počela sa snimanjem. Lars von Trier dosad nam je u svojoj karijeri stvarno ponudio štošta, ali čini se da mu kontroverznosti još nije dosta. Glavnu ulogu odigrat će Charlotte Gainsbourg, a potvrđeno je da će se uz njeno rame pojaviti i Stellan Skarsgård i Shia LaBeouf.
Pred sami početak snimanja objavljeno je i kako su se castu priključili i Jamie Bell te Connie Nielsen.
Dodajmo kako bi film, nakon završetka snimanja, trebao biti podijeljen u dva dijela, od kojih će svaki imati i svoju hardcore i softcore verziju. Koristeći se prigodnim vokabularom, ovo bi moglo biti jebeno.
Nakon što smo saznali da će Christopher Eccleston utjeloviti glavnog negativca u nastavku Thora, te da će Tom Hiddleston reprizirati svoju ulogu Lokija, dolazi nam vijest o novom negativcu. Najnoviji, treći negativac bi trebao biti Algrim the Strong, pripadnik iste rase kao i lik Ecclestona, Malekith the Accursed.
Glumit će ga Mr. Eko iz Lost-a, fenomenalni glumac čudnog imena – Adewale Akinnuoye-Agbaje. Očekuje ga stvarno težak posao pošto će ustvari odraditi dvije uloge u filmu, jer se njegov lik, barem u stripu nakon određenog događaja (ne želim spoilati potencijalnu radnju filma) pretvori u još jače i moćnije biće pod imenom Kurse.
Čini se da će Chris Hemsworth stvarno imati pune ruke posla u Thor: The Dark World, no srećom, imat će pomoć svojih glumačkih kolega iz prvog dijela – Anthonyja Hopkinsa, Natalie Portman, Stellana Skarsgarda, Kat Dennings i Rene Russo…
Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo, 2011., 158 min.)
Redatelj: David Fincher
Glume: Daniel Craig, Rooney Mara, Christopher Plummer, Stellan Skarsgard
Moram iskreno reći da su moji posjeti kinima zadnjih nekoliko godina, koliko god obožavala veliko platno, sadržavali više bojazni ili potpune ravnodušnosti prema onome što će uslijediti kad se svjetla zamrače, negoli entuzijazma, ali najnoviji Fincherov uradak probudio je moje viđenje i vratio nadu da se u kino dvoranu i danas može ući i ostati bez daha, a Muškarci koji mrze žene takav je film. Baš kao uvodna špica s pjesmom Trenta Reznora i Atticusa Rossa: snažan, nabrijan, intrigirajuć i gotovo grešno dobar. Snimljen prema prvom romanu trilogije Millennium Šveđanina StiegaLarsona, Muškarcikojimrzežene, s pravom pričom u rukama vještog redatelja, izvrsnom glumačkom postavom i svim onim tehničkim dijelovima koji su zaslužni za ostvarenje te vizije (Oscar za najbolju montažu), ponovno dokazuje koliki nam užitak filmska umjetnost može pružiti.
DanielCraig tumači novinara Mikaela Blomkvista koji je, objavivši kao istinite glasine o prljavim poslovima Hansa–Erika Wennerstroma, izgubio kredibilitet, kao i životnu ušteđevinu. Bijeg od očiju javnosti i izlaz iz novčanih neprilika, ali i priliku da razotrije Wennerstroma i vrati ugled, dolazi u liku Henrika Vangera (ChristopherPlummer), koji traži od njega da okrije misterij star 40 godina, nestanak njegove nećakinje Harriet za koju sumnja da je ubijena od nekog iz grupe lažljivaca, škrtaca, nasilnika, bivših nacista – nekog iz brojne obitelji Vanger. Mikael prihvaća zadatak, no brzo shvati da mu je potrebna pomoć. A ona će stići u obliku Lisbeth Salander (RooneyMara), buntovne i neprilagođene, ali briljantne ‘istražiteljice’ s teškom prošlošću i još težim karakterom. S Lisbethinim dolaskom niti zastrašujuće istine polako se počinju povezivati, no malotko iz obitelji Vanger želi istinu; hoće li je Lisbeth i Mikael uspjeti na vrijeme izvući na vidjelo? A svoje živote?
Jedino bolje od napete Larsonove priče jest način na koji je ispričana; od 158 minuta, koliko traje film, niti jedna nije suvišna. Svaka scena jednako je važna i zanimljiva, a opet, ne zamara gledatelja svojom iscrpnošću. Takvom režijom Fincher je postigao ritam filma koji gledatelja stalno drži u iščekivanju, a dao je i jasan osobni pečat: neke scene su možda sadržajno gnjusne, jer predstavljaju neki mogući, tamniji svijet za koji ne želimo da postoji, ali ih je on, kako je Christopher Plummer rekao, načinio s ukusom, a njihovo trajanje jest točno onoliko koliko je potrebno da se u nama probudi neki otpor, neki bunt, savjest i želja za pravdom. Ono što se dogodilo ne možemo izbrisati, ali možemo izravnati račune.
A nitko to ne čini bolje od RooneyMare u ulozi Lisbeth Salander. Postoje uloge za koje se čini kao da si rođen da bi ih odigrao, a upravo je takvu ostvarila dvadesetsedmogodišnja američka glumica. Iznadprosječno inteligentna, a za ostatak svijeta ‘mentalno nesposobna’, Lisbeth ne vjeruje ljudima, a ni oni ne vjeruju njoj; no razlog njena nepovjerenja prema ljudskom rodu ide dalje od piercinga, tetovaža i neuredne odjeće, nju odbija ono što se nalazi iza skupih odijela, lijepo počeščljane kosice i titule, ona nutrina koja je prečesto trula. I iako saznajemo samo neke detalje njezine prošlosti, savršeno nam je jasno da nije Lisbeth ta koja se jednog dana probudila i samo se tako odlučila otuđiti od svijeta; ljudska trulost i zaspalost sistema na predjelima na kojima je njegova budnost najpotrebnija šamarajući ju je natjerala da stvori vlastiti moralni kodeks koji često nije u skladu sa sustavom. A život na rubu sustava može biti itekako gorak. No, ispod sve te maskerade Lisbeth je i više nego senzibilan pojedinac, spreman i sposoban osjećati i iskazivati isto, biti više čovjekom od mnogih drugih hladnih likova koje susrećemo u Larsonovoj Švedskoj. Ali ne samo to – Lisbeth, tj. Rooney, apsolutno dominira cijelim filmom, i to unatoč puno poznatijim i starijim kolegama poput Plummera, Craiga, RobinWright, StellanaSkarsgarda.
Ono u čemu najviše uživam, i što možda najviše cijenim, jest kad glumac bez straha i bez pardona ode do kraja u svojoj interpretaciji, a upravo je to učinila Mara. Daniel Craig ostaje samo u njenoj sjeni, iako moram reći da je ovo valjda jedina njegova uloga u kojoj su taj njegov smrzavajući pogled i opća hladnoća koju inače teško povezujem s glumačkom profesijom, u liku sredovječnog, pomalo izgubljenog novinara koji nikako ne može odlučiti puši li cigarete ili ne, odnosno, treba li se pustiti u primamljivo nepoznato ili se držati sigurnog poznatog, našli mjesto.
Lisbeth i Mikael čine istraživački par kakav dosada još nije viđen te je svaki njihov daljni korak gotovo nepredvidiv,par koji,začudno, vrlo dobro funkcinira i lako se uvuče pod kožu. Treba dodati i da je jedan Hrvat našao svoje mjesto ovom projektu, i to Goran Višnjić, koji doduše ima malu ulogu, ali se sa svojom prosijedom kosicom i ozbiljnim držanjem savršeno uklopio u svijet ledene Švedske.
Čak i unatoč zastrašujućoj problematici kojom se bavi, zbog koje se rijetko vraćam mnogim vrijednim filmskim ostvarenjima, Muškarcima bih se zaista rado vratila još koji put.
Fantastično snimljen, kao što je kolega Marin rekao za Tinker Tailor Soldier Spy – prava vizualna, ali ne i samo vizualna poslastica: ovo je film koji ima onaj dobro nam poznati katarzični učinak; dobro, malo nas plaši, ali nas, ne ostavljajući nam puno vremena, suočava sa strahom i daje sigurnost u potpuno uništenje onoga što ga izaziva. A ništa nije boljeg okusa.
Lov na Crveni Oktobar (The Hunt for Red October, 1990., 134 min.)
Redatelj: John McTiernan
Glume: Sean Connery, Alec Baldwin, Scott Glenn, Sam Neill, James Earl Jones, Peter Firth, Tim Curry, Courtney B. Vance, Stellan Skarsgård
Hladni se rat danas možda čini prilično dalek i polako pada u zaborav, a uvjeren sam da je mnogim pripadnicima mlađih generacija praktički potpuna nepoznanica. Politička situacija toliko se promijenila u posljednjih dvadesetak godina da je čak i starijoj publici malo teže doživjeti Lov na Crveni Oktobar na adekvatan način sa ove vremenske distance. Glavni „negativci“ na svjetskoj političkoj sceni više nisu isti – nakon Drugog svjetskog rata pa do početka 1990-ih to je bio SSSR, a danas se čini da postoji sva sila novih negativaca, no jedna stvar je ostala nepromijenjena – glavni svjetski policajac i dalje su Sjedinjene Države. No, bez obzira na sve promjene na političkoj sceni, Lov na Crveni Oktobar i danas djeluje kao vrlo kvalitetan i uvjerljiv triler.
Nastao prema istoimenom romanu Toma Clancyja, Lov na Crveni Oktobar vodi nas u 1984. godinu, nešto prije dolaska Mihaila Gorbačova na čelo SSSR-a. Nakon što su Sovjeti kreirali novu, potpuno nečujnu nuklearnu podmornicu, kapetan Marko Ramius (Sean Connery) u dosluhu s nekolicinom časnika pokušava prebjeći i predati podmornicu Crveni Oktobar vojsci SAD-a. Budući da je podmornica bila namijenjena eventualnom započinjanju nuklearnog rata s SAD-om, SSSR će pokušati sve ne bi li spriječili Ramiusa u njegovu naumu, dok će Amerikanci pretpostaviti da se Ramius oteo kontroli i namjerava napasti neki od velikih gradova na istočnoj obali SAD-a. Jack Ryan (Alec Baldwin) ipak prepoznaje Ramiusovu pravu namjeru i pokušava spriječiti naizgled neizbježno potapanje podmornice.
Prva stvar koja mi je upala u oči kod Lova na Crveni Oktobar kao potencijalni nedostatak filma pomalo su neuvjerljivi specijalni efekti. Naravno, budući da se radi o filmu iz 1990. godine, ne bi bilo realno očekivati da specijalni efekti mogu konkurirati današnjima, no budući da smo danas navikli na puno uvjerljiviju vizualnu prezentaciju, ne mogu se oteti dojmu da to ipak donekle umanjuje sam doživljaj filma. S druge strane, ne može se zamjeriti filmskoj ekipi što prije dvadesetak godina nisu koristili tehnologiju koja im tada nije bila dostupna. Nije riječ o nikakvim prevelikim nedostacima, ali gledatelji će danas teško ne primjetiti da film u pojedinim trenucima vizualno nije na razini na koju smo navikli. Bez obzira na to, iz već navedenih razloga, ne mogu to ocijeniti lošim ili neuspješnim.
Gluma u filmu na vrlo je visokoj razini, što i ne čudi kad se pogleda glumačka postava. Sean Connery uobičajeno je dobar, jednako kao i Sam Neill (kapetan Vasili Borodin), ali priznat ću da mi se u nekoliko navrata oteo smiješak kad sam obojicu imao prilike čuti kako (glume da) govore ruski. Uvjeren sam da su i taj dio zapravo kvalitetno odradili, no moja neozbiljnost mi nije dopustila da ih poslušam potpuno koncentrirano. Nije ni toliko bitno, budući da u ovom vrlo napetom trileru ipak ima trenutaka koji su s namjerom oplemenjeni dozom humora. Alec Baldwin (Jack Ryan, onaj isti lik iz Patriotskih igara i Neposredne opasnosti, samo što ga tamo glumi Harrison Ford) ugodno me iznenadio kvalitetom svoje izvedbe i mogu reći da je ostavio krajnje pozitivan dojam, a i lijepo ga je opet vidjeti u dosta mlađem (i mršavijem) izdanju. Scott Glenn (kapetan Bart Mancuso) djeluje totalno vojnički i vrlo strogo, što znači da je odlično odradio svoj dio posla, i Baldwinu nije bilo nimalo lako razmjenjivati argumente s njim. Ostatak postave također je na visokoj razini, a kao posebno dobrog izdvojit ću još Jamesa Earla Jonesa (admiral Greer), iako to možda i nije potpuno objektivno s obzirom da bih osobno bio zadovoljan i da čita popuste i cijene namirnica s onih dosadnih letaka, samo da mogu uživati u tom glasu.
Kao što sam već spomenuo, ovaj napeti triler obogaćen je i dozom humora, što nije ništa neobično ima li se u vidu da ga je režirao John McTiernan (Predator, Umri muški, Posljednji akcijski junak, Afera Thomasa Crownea). Posebno su simpatični snovi Vasilija Borodina o životu koji ga očekuje u SAD-u – prebivalište u saveznoj državi Montana, ljetna rezidencija u Arizoni, pickup ili možda RV, uzgajanje zečeva i žena koja će mu ih kuhati, ili bolje dvije žene, jer jedna neće biti dovoljna za obavljanje svega što je Borodin naumio – strogi časnik u svojim razmišljanjima djeluje gotovo djetinjasto, a u cijeloj situaciji mu „pomaže“ i mnogo iskusniji kapetan Ramius, koji ga umiruje poput petogodišnjeg djeteta. Slične scene se u ovom filmu ne nalaze nimalo slučajno. McTiernan je svjestan da je film, koliko god se ozbiljnom temom bavio, ipak namijenjen tome da zabavi publiku i često vrlo vješto razbija napetost ubacivanjem pomalo komičnih scena i dijaloga. Na taj način razvoj događaja na ekranu i sami likovi djeluju još uvjerljivije, a ujedno je postignut i dinamičan ritam koji će zadržati interes gledatelja do samoga kraja.
Sama završnica filma odrađena je u klasičnom holivudskom stilu – vrlo napeti završetak u kojem će se glavni likovi naći u nizu gotovo bezizlaznih situacija, uz mrvicu humora i, moram priznati, prstohvat patetike, no ipak bez nekog velikog pretjerivanja. Lov na Crveni Oktobar definitivno neće razočarati ni zahtjevnije gledatelje, pogotovo ako imaju na umu godinu proizvodnje. Posebno preporučujem DVD izdanje u kojem će najviše uživati oni s 5.1 surround sustavom i malo glasnijim zvukom – nisam jedini koji tvrdi da u pojedinim trenucima gledatelj ima dojam kao da ima pravu podmornicu u sobi. Uredu, ne vjerujem da baš netko zaista želi imati podmornicu u sobi, ali mislim da je jasno što želim reći.
Lov na Crveni Oktobar pruža iznimno vrijedan filmski doživljaj, i unatoč spomenutim sitnim vizualnim nedostacima, i danas je vrhunski triler čija kvaliteta nije izblijedila tijekom ovih dvadesetak godina koliko je prošlo otkad je snimljen. Intrigantna i napeta priča začinjena dozom humora u pravoj mjeri i glumački odrađena na vrhunski način, prikovat će oči gledatelja za ekran i pružiti dva sata vrhunske zabave. Osim toga, ovaj film je u današnje vrijeme idealna prilika za ljubitelje političke tematike da se malo odmore od Iraka, Afganistana, Kine i ostatka društva koje trenutno dominira sličnim filmovima, i da se podsjete kako je nekad moćni SSSR predstavljao glavnog negativca iz perspektive SAD-a. Hladni rat i razne situacije, trzavice i napetosti vezane uz njega lagano skupljaju prašinu u ropotarnici povijesti, no na sreću Lov na Crveni Oktobar je i dalje dostupan svim zainteresiranima i u trenu može odvesti gledatelja u ne tako daleku prošlost i baciti ga usred uzbudljivog podvodnog lova čiji ishod može imati katastrofalne posljedice.
Preostaje mi jedino citirati Aerosmith – just push play…
Jedan od filmova koji se s nestrpljenjem očekuje (ili ga bar mi koji smo čitali knjigu i gledali Oplevov film očekujemo) obećava sve više i više. Remake bi trebao biti pun pogodak iz više razloga, izdvojit ću samo jedan aspekt – originalan film ima sjajnih rješenja, ali i jasnih nedostataka, a Fincher je majka temeljitosti. Nakon teasera i prošlotjednog trailera, Sony objavljuje seriju fotografija na kojima glavni likovi rade normalne, svakodnevne stvari, kao što je, npr., razmjena dima od cigarete.
