Dragi filmoljupci, zakoračili smo u 2013. i vrijeme je za re-cap protekle filmske godine. Iza nas je zanimljivih tucet mjeseci koji su nam donijeli dosta uzbuđenja na stranom, ali i domaćem planu. Vrijedni filmovi Vlatke Vorkapić, Vinka Brešana, Damira Čučića i drugih neće svoje mjesto pronaći na ovim listama, ali ipak znače izvjestan korak naprijed u ljepše sutra domaće kinematografije. U recima koji slijede, pak, naši su vrijedni recenzenti odabrali filmske pogotke i promašaje protekle godine, a prvo donosimo onu veseliju listu – popis filmova koji su naše čeljusti objesili do poda, ali na onaj dobar način. Filmovi s liste, vrijedi naglasiti, nisu najbolji filmovi godine, jer tako nešto zbog obujma snimljenog materijala, kao i one dobre stare o ukusima i raspravljanju o istima, stvarno je nemoguće vjerodostojno napraviti. Pogledajmo, međutim, što je nas FAK-ovce najviše razveselilo u filmskoj dve-i-dvanajstoj. Slobodno dodajte svoje dojmove – lista je tu da je nadopunite primjedbama/komentarima.

FAK JEA: Lijepa strana filmske 2012.

Koraljka Suton: Atlas oblaka (Cloud Atlas, Andy & Lana Wachowski, Tom Tykwer)

Cloud Atlas brata i sestre Wachowski i Toma Tykwera uradak je njemačke produkcije baziran na cijenjenom romanu Davida Mitchella, a s budžetom od 102 milijuna dolara ujedno je i jedan od najskupljih nezavisnih filmova ikada snimljenih. Da bi stvari bile još zanimljivije, ovaj veliki projekt uloženu svotu nije vratio, a kritiku i publiku podijelio je na isti način kao i Malickov The Tree of Life 2011. godine. Šest žanrovski i narativno naizgled potpuno različitih te vremenski i prostorno podosta udaljenih priča na vanjskom planu povezanih ”samo” jekom, vizualno je i auditivno isprepleteno na najdojmljiviji mogući način, uspješno tvoreći bogatu i emocijama punu cjelinu te prenoseći poantu kako je u suštini zapravo riječ o jedno te istoj, svima nam poznatoj i vječito sveprisutnoj priči, koja, sukladno razdoblju i našem tobožnjem kolektivnom napretku, samo mijenja formu i aktere. Radi se o obrascu ”tko je jači, taj tlači”, a potlačeni koji se pokušavaju izboriti za svoju elementarnu slobodu i jednakost zastupljeni su u raznim društvenim segmentima, kako na mikro, tako i na makro razini. Pritom je ljudska potreba za ljubavlju i povezivanjem kao onime što transcendira nas same neodvojivi dio ovog filmskog mozaika kao što nam, između ostalog, sugeriraju izvrsni Tom Hanks, Halle Barry, Ben Whishaw, Jim Broadbent i drugi tumačenjem po jednog ili više likova unutar svake priče, neovisno o spolu, rasi ili dobi.

Marin Mihalj: Dredd 3D (Peter Travis)

U godini u kojoj je nastavak izvrsnog akcijskog filma Taken sa Liamom Neesonom doživio potpuni kreativni – ne i financijski, nažalost – krah, briljantan akcijski film Dredd 3D doživio je sasvim suprotno: na kino blagajnama je gotovo pa propao, ali je zato izgledao k’o najbeskompromisniji film 2012. godine; uspješan pokušaj redatelja Travisa i scenarista Garlanda da reafirmiraju sada već preminulo alfa-mužjaštvo na celuloidu.

Jelena Đurđić: Raj: Ljubav (Paradies: Liebe, Ulrich Seidl)

Došla je zima, i ako niste stigli prihvatiti sugestiju od onomad („toliko je specifičan i drugačiji i svjež i lijep da ne znam kako izaći iz ovog ljeta a ne pogledati ga”), tajming je sada, može biti, čak i bolji. Stjecajem idiotskih okolnosti drugi dio triologije –Vjeru – koja je pokupila nagrade ove godine, sam propustila na ovogodišnjem FAF-u, no nadam se da su mnogi bili bolje sreće. Seidl (Dog Days) je vjerojatno na svom vrhu i i treba biti aktualan i pogledati ga. Napomena, osobno, ovo mi nije film godine, no zahvaljujući totalnoj smotanosti i kašnjenju bolji su me pretekli u odabiru tako da ga stavljam ovdje na pijedestal, iako mi je zapravo u top 5.

Ivan Andrijanić: Sveti motori (Holy Motors, Leos Carax)

Sredovječni Oscar, očito čovjek imućnijeg stautsa, šeće s aktovkom po svom dvorištu i planira na posao. Ulazi u auto, gdje ga čeka njegova vozačica Celine. I negdje u tom trenutku gubi se realnost na koju smo navikli te odlazimo u jedan sasvim drugi svijet, onaj naspram kojeg filmovi Terryja Gilliama djeluju kao ozbiljne i racionalne drame. Pariz, grad koji ima status jednog od najromantičnijeg mjesta na svijetu, ovdje postaje pozornica za istraživanje ljudske egzistencije, opće besmislenosti koju uzimamo zdravo za gotovo, svakodnevno, sve to kroz krajnje bizarne, nepovezane situacije, gdje se često pitamo gledamo li mi ovo zaista ili smo i sami u nekom „halu“. Redatelj Leos Carax na momente film siječe nepovezanim crno-bijelim sampleovima, stvarajući dodatnu konfuznost u gledateljevu umu, a melankolična glazba ugodno prati ovu filozofsku priču. Ako ste već gledali Jodorowskog, Lyncha, Jarmana, Svankmajera i slične filmaše, možda vam ovo neće biti toliko novo otkriće, ali svejedno ćete ostati zapanjeni jednim svijetom koji na krajnje apsurdan način progovara o otuđenosti, samoći, tradicionalnosti, formalnostima na koju smo prisiljeni, i koječemu.

Vedran Guštin: Ljubav (Amour, Michael Haneke)

Haneke je svakako jedan od najboljih redatelja današnjice, a njegov novi film Ljubav najnoviji je argument toj tezi. Sjajno prihvaćen kod kritike, okrunjen Zlatnom palmom Cannesa, Ljubav je film o dvoje umirovljenih profesora glazbenog koji se, kako je to i običaj kod Hanekea, zovu Anne i Georges. Kada Anne doživi moždani udar, Georges joj mora obećati kako neće dozvoliti da se vrati u bolnicu te da će se on brinuti o njoj u njihovom stanu, dok njena neizbježna smrt postaje sve izvjesnija. Ljubav predstavlja, tematski gledano, mali odmak od Hanekeovih dosadašnjih filmova, no stilski je Haneke vrlo dosljedan. Karakteristični osjećaj nelagode koji prati gledanje njegovih filmova prisutan je i ovdje. Glavne uloge sjajno igraju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva, koji su i sami u svojim osamdesetima. Trintignant je postao slavan još u šezdesetim godinama, u vrijeme francuskog novog vala, a Emmanuelle Riva je svoj debi ostvarila davne 1959. godine u remek djelu velikog francuskog redatelja Alaina Resnaisa Hirošima, ljubavi moja.

Izabela Laura: Tabu (Miguel Gomes)

Osvježavajući projekt Miguela Gomesa tmurnog je tona, ali formalno izuzetno zanimljivo posložen i odlično napisan. Film se sastoji od tri dijela, Prologa u kojem nas pripovjedač vodi kroz ekspediciju jednog avanturista u  Africi, Izgubljenog Raja u kojem se prikazuje svakodnevica postarije i maštovite gospođe Aurore koju provodi u okružju svoje crne  sluškinje i zradoznale susjede te  Pronađenog raja u kojem se prikazuje ljubavna priča  te iste Aurore, samo puno mlađe i nadobudnije  te zagonetnog  Gian Luca Venture koja je započela u  podnožju fikcionalne planine Tabu u Africi.  Strukturalno intrigantan i sadržajno (pre) bogat Tabu je film koji zahtijeva gledateljevu punu pozornost i koncentraciju. Ali nakon njega nećete biti ni poletni ni nasmijani; film je to koji nudi mnogo, ali ostavlja gorak okus u ustima.

Danijel Špelić: Skyfall (Sam Mendes)

Postoji određeno uvjerenja da ako bacite Mjesec na glavu James Bonda… Mjesec je taj koji će izgubiti bitku i odskočiti natrag. James Bond može sve (bolji je od Chucka Norrisa) no u sveprisutnom ”nolaniziranju” (to vam je kao realni pristup u filmovima o nerealnim junacima) i agent 007 dobio je jednu ljudsku, ranjiviju dimenziju te je ispao… najbolji Bond film ikad? OK, nećemo ići baš tako daleko, ali da je ispao najbolji film godine (uvaženo nimalo objektivno mišljenje autora ovih redaka) jest. Bond kao ranjena, nesigurna, pregažena, upucana, slomljena jedinka koja mora srediti vlastita sranja kako bi se suprotstavio novom nemesisu željnom osvete Bondovoj šefici M… prodano za milijun dolara svjetske zarade. Kako nismo tako površni da gledamo samo na zaradu reći ćemo i da je film (za razliku od Prometheusa) dostavio obećavano (miks drame, dobre karakterizacije, akciju, realna sranja) što ga čini još boljim uratkom. The King is dead… long live… Bond, James Bond.

Filip Jakovljević: Hobit: Neočekivano putovanje (The Hobbit: An Unexpected Journey, Peter Jackson)

Orgazmičnog vizualnog identiteta, sjajne glazbe i pomalo neozbiljnog, PG 13 karaktera, dugoočekivani film Petera Jacksona moje je filmske apetite u potpunosti zadovoljio. Prilično obeshrabren reakcijama ljudi koji su lovu za IMAX ušparali brže od mene, dao sam mu priliku i nakon tri sata koja su proletjela brzinom Gandalfovih ptičurina mogu reći da mjesta razočaranju nema. Ove je godine bilo nekoliko vrhunskih filmova, ali moj glas ide najdlakavijem kandidatu baš zbog negativnog publiciteta koji ga je dopratio.

Ana Zupčić: Lore (Cate Shortland)

Hrvatskoj publici predstavljen na ovogodišnjem ZFF-u, Lore prikazuje putovanje petero djece nacističkog časnika k baki u Hamburg nakon Hitlerova poraza, s osobitim naglaskom na sazrijevanje najstarije sestre koja mora prihvatiti krivnju svojih roditelja, njihove i svoje pogrešne ideale, te se istodobno brinuti za mlađu braću i sestru. Ono što me kod ovog filma osvojilo je njegov manjak pretencioznosti i sentimentalnosti te jako dobra gluma. Priča je precizno razrađena, s nekoliko jako upečatljivih prizora, a izmjenjuju se scene djetinje nevinosti i strahota poratnog doba. Nije bez zamjerke, ali preporučujem ga definitivno.

Vedrana Vlainić: Vitez tame: Povratak (The Dark Knight Rises, Christopher Nolan)

Usprkos ponekim zbilja banalnim propustima, na koje su nam pažnju svrnuli brojni YouTube uratci i blog postovi okorijelih bat-geekova, posljednji dio trilogije o kultnom maskiranom zaštitniku Gothama odlično povezuje sva tri filma te vrlo korektno zatvara za sobom vrata jednog prekrasnog svijeta u kojemu i akcijski filmovi (sa specijalnim efektima) mogu imati iole inteligentnu priču i višedimenzionalne likove. Popularni superjunak bez supermoći, koji taj „nedostatak“ nadoknađuje deduktivnim sposobnostima Sherlocka Holmesa, inventivnošću najvještijeg znanstvenika i nepresušnim računom u banci koji sve to može podnijeti, pod perom i palicom izvanrednog Christophera Nolana, jest upravo onakav kakav bi trebao biti: surovo realan i itekako ranjiv, ali svejedno simbol svega onoga što svaki superjunak jest – pravde, snage volje i (moralne) nepobjedivosti. Povratak ne nadmašuje genijalnost svog prethodnika iz 2008., ali je kvalitetom priče, glume i režije nesumnjivo na podjednako visokoj razini te sasvim dostojno kompletira najbolju superhero-sagu koju smo imali zadovoljstvo gledati unazad zadnjih, pa usudila bih se čak reći, 20-ak godina.

Antonija Bračulj: Looper (Rian Johnson)

Izabrati ”najbolji film” oduvijek mi je predstavljalo problem, bilo da se radi o najboljem filmu svih vremena ili određene godine. Ima ih pregršt, ali uvijek postoji onaj jedan koji nam je po nečemu ipak ”naj”. Ove godine za mene je to Looper. Baš kada pomislite da čovjek ne može ekranizirati ništa više toliko originalno, dođe on, Looper, s briljatnom idejom koja je snimljena na takav način da ne možete upasti na pola filma i očekivati da ćete išta shvatiti. Riječ je o ne sad toliko zahtjevnom filmu, koliko o inteligentnom akcijskom znanstveno-fantastičnom trileru koji ima pomalo konfuznu radnju za čiju demistifikaciju ipak treba uložiti mentalni napor. Daleko od toga da je ovo najbolji film i da nemam nijednu zamjerku, ali gledajući objektivno i globalno, usudim se staviti ga na vrh svoje liste jer me ugodno iznenadio. Istinski odličan, pametan i inovativan film.

Mirnes Alispahić: Kraljevstvo izlazećeg mjeseca (Moonrise Kingdom, Wes Anderson)

Napraviti bajku za djecu je prilično lako, ali napraviti bajku za odrasle kojima se nastoji probuditi dijete u njima nije nimalo lagan zadatak, pa ipak, Wes Anderson je uspio u tome. Nakon povratka s malo duže pause, Anderson nam donosi jedan nevjerojatno upečatljiv film o djetinjstvu, mladelačkoj ljubavi, avanturi, odrastanju, sazrijevanju, neshvaćenosti, otuđenosti, nikada odsanjanim snovima, prijateljstvu, kritici sistema i socijalne službe, sve to upakirano u biblijsku alegoriju. Svaki kadar ovog filma ostavljao me je bez daha dok sam se utapao u eksploziju boja, točnije svih nijansi žute, kojima je Anderson obojio ovaj film, svoju posvetu djetinjstvu i stvarima s kojima se susrećemo u njemu. Topla preporuka za sve, pogotovo one koji žele probuditi dijete u sebi.

Nikolina Demark: Osjetila ljubavi (Perfect Sense, David Mackenzie)

U moru bombastičnih kino hitova koji su zaredali u 2012., nekoliko divnih malih filmova ostalo je nepošteno zanemareno od strane publike. Jedan od takvih je i Perfect Sense, drama o pojavi epidemije na svjetskoj razini koja se manifestira postupnim gubitkom svih pet osjetila. U središtu priče ljubavni je par (Eva Green i Ewan McGregor) koji se upoznaje neposredno prije katastrofe, te ih tijekom filma anonimna bolest, korak po korak, zapravo povezuje i zbližava. Moglo bi se reći da Perfect Sense nisko igra na kartu prikaza svijeta u kojem gubimo ono osnovno na što smo navikli i bez čega ne možemo pa zato izaziva emocionalnu reakciju gledatelja, ali poanta je zapravo u tome da čak i u tako ekstremnoj situaciji, usred generalnog raspada sistema, možemo naći sigurnost  i oslonac jedni u drugima. Barem se nadam.

Sven Mikulec: Hrđa i kost (De rouille et d’os, Jacques Audiard)

Uvjeren da dobar dio vas nije ni čuo za ovaj belgijsko-francuski biser koji je morao priznati poraz pred Hanekeovom Ljubavi u Cannesu, odlučio sam skrenuti pozornost na film koji stvarno ne bi smio proći ispod ničijeg radara. Teška, mučna, ali i optimistična priča o prijateljstvu samohranog, grubog oca i mlade žene koja pokušava nastaviti živjeti nakon što je, radeći kao trener kitova, u stravičnoj nesreći izgubila obje noge, možda nije za svakoga, ali minimaliziranjem patetike, davanja prostora fenomenalnim glumcima i pokazanim umijećem stvaranja punokrvne filmske priče ispunjene duhom i strašću ni krivi ni dužni nagrađeni smo jednim od najboljih filmova godine kad smo to najmanje očekivali.