Ne ide mi planiranje budućnosti. Uopće ne planiram. Ne znam što ću raditi sutra. Nemam planer i nemam rokovnik. Živim u potpunosti danas, ne u prošlosti, ne u budućnosti.

Prije točno pet godina, tog, na prvi pogled reklo bi se, sasvim običnog, prosječnog utorka – ima li uopće bezveznijeg dana od utorka? – bolničar je pogledao na svoj digitalni ručni sat i na užas prisutnih izgovorio one riječi kojih se dobro sjećaju svi koji su ikad pratili Hitnu službu. Vrijeme smrti – 15:36. 28-godišnji holivudski as, čiji je put do vrha praktički tek počinjao, neočekivano je napustio zemaljsku pozornicu. Oko dva popodne, dok je dan – sasvim prigodne simbolike – bio u naponu snage, Heath Ledger jednostavno se nije probudio.

Nepažljivo i nekontrolirano uzimanje tableta protiv nesanice, tjeskobe i prehlade nakon dva je tjedna uzbuđenog špekuliranja službeno proglašeno uzrokom Ledgerove smrti. Doktori odgovorni za nesavjesno djeljenje recepata nisu pronađeni, nakon mjesec dana nestalo je i sumnjivaca – najduže je policijskim svjetiljkama bila obasjana polovica blizanki iz Pune kuće, Ledgerova bliska prijateljica Mary-Kate Olsen. Na dan njegove smrti, zabrinuta zbog Ledgerovog nejavljanja, poslala je u njegov stan svog privatnog tjelohranitelja, koji je stigao istovremeno kad i tim hitne pomoći za čiji je CPR ipak bilo prekasno. Odbijajući dati iskaz o lijekovima, Olsenica je na sebe navukla pozornost i sumnje javnosti, ali zbog nedostatka dokaza i njenog opetovanog opovrgavanja povezanosti s tabletama nikakva optužnica na kraju nije podignuta. Sve i da je pronađen krivac, čak i da je uzrok smrti bio manje slučajan i banalan, teško da bi od toga išta lakše bilo Ledgerovoj obitelji u Australiji, tada već bivšoj djevojci i zaručnici Michelle Williams ili njihovoj trogodišnjoj kćeri Matildi Rose.

Svi smo pokupili prehlade jer smo snimali vani, po noći, u groznim i vlažnim uvjetima. Ali Heathova je trajala i trajala i mislim da je nije odmah tretirao antibioticima. Mislim da je imao hodajuću upalu pluća. Osim toga, cijelo je vrijeme govorio ‘prokletstvo, ne mogu spavati’, i za to je uzimao šaku tableta.

Christopher Plummer

Nažalost, u idućih su pola godine proces žalovanja prilično omele kontroverze oko glumčeve oporuke. Vrlo uspješnom karijerom u ovom tisućljeću, Ledger se iz samozatajnog sina francuske učiteljice i rudarskog inženjera, koji je svoj glumački debi doživio sa svega 10 godina u odijelu Petra Pana na školskoj predstavi, transformirao u holivudskog aduta teškog 20-ak milijuna dolara čiji su najveći uspjesi tek dolazili. Nolanov Vitez tame, koji je trebao uskoro stići u kina, učinio bi ga jednim od najpoželjnijih ljudi u industriji gdje se zvijezde, u metaforičkom smislu, rađaju i umiru svaki dan. Njegovoj su predviđali dugi, dugi sjaj, ali kao što ide ona stara izreka – ako želiš nasmijati Boga, reci mu svoje planove – vrhunskoj je karijeri na kraj stala mješavina antidepresiva, sedativa i lijekova za prehladu.

Ledger nije stigao primiti potpuno zasluženu zlatnu statuu kojom je Akademija, bez dileme pod utjecajem tragedije, obogatila njegove vitrine zbog neponovljive interpretacije kultnog Batmanovog arch-enemyja, Jokera. Udahnuvši svježeg zraka u lik za koji se nakon Nicholsonove izvedbe dva desetljeća ranije vjerovalo da je filmski potrošen, Ledger je dobio nešto puno važnije od priznanja oskarovske komisije – mjesto među najvećima, izvedbu koju je nemoguće zaboraviti i, po meni, jednog od najkvalitetnijih negativaca u povijesti filma. Jednako kao što je nepravedno omalovažavati trud koji je Ledger uložio u kreaciju ovoga lika izjavljivanjem kako mu je nagrada dodijeljena samo zato što nije doživio ceremoniju (iako treba biti objektivan i reći kako Akademija inače vrlo vjerojatno ne bi toliko pozornosti obratila na film ovakvoga tipa), tako ne bi bilo fer ni njegovu karijeru i neosporni talent, energiju i inspiraciju koju je demonstrirao tijekom jedva desetogodišnjeg staža na filmu, banalizirati i izjednačavati s jednom jedinom, iako izvrsnom ulogom.

Na stranu sa spomenutim Petrom Panom, Ledgerov glumački put započeo je s nekoliko sporednih uloga na australskim televizijskim projektima – utjelovio je klauna u seriji Clowning Around (1992.), da bi četiri godine kasnije dobio veću ulogu u seriji Sweat (1996.), gdje je glumio gej biciklista. Osim pojavljivanja u serijama Ship to Shore (1993.) i najdugovječnijom australskoj seriji Home and Away (1988. – … ), ne smijemo zaboraviti na prvu Ledgerovu glavnu ulogu u nekom televizijskom projektu – u kratkovječnoj američkoj fantasy seriji Roar (1997.) odigrao je ulogu princa Conora, koji mora izbaciti Rimljane iz Irske. Iste je godine mogao proslaviti i svoj prvi nastup na dugometražnom filmu (Black Rock), a dvije godine kasnije Ledger će dobiti ulogu koja će ga lansirati u zvijezde.

Nema tog novca koji bi utjecao na ono što radim između ‘akcija!’ i ‘rez!’. Nikad nisam imao novca i bio sam vrlo sretan bez njega. Kad umrem, moj novac neće poći sa mnom. Moji će filmovi živjeti i dalje – da bi ljudi mogli suditi što sam bio kao osoba. Samo želim ostati znatiželjan.

10 razloga zašto te mrzim (1999.) labava je tinejdžerska adaptacija Shakespeareove Ukroćene goropadnice, a Ledger je svojim druženjem s Julijom Stiles i Josephom Gordonom-Levittom osigurao ulaznicu za Hollywood. Iste je godine snimio i kritički odlično prihvaćen australski krimić Two Hands. Teško da je mogao očekivati da će mu početak novoga tisućljeća biti toliko uspješan – zaredao je hvaljene sporedne uloge sinova protagonista u Patriotu (2000.) i Monster’s Ball (2000.), a zatim i glavne u Legendi o vitezu (2001.), Četiri pera (2002.), The Order (2003.), Nedu Kellyju (2003.), Casanovi (2005.), Braći Grimm (2005.) i Lords of Dogtown (2005.).

Najveći uspjeh dotadašnje karijere ostvario je kritički opjevanom ulogom homoseksualnog kauboja Ennisa Del Mara u Planini Brokeback (2005.), rolom koja mu je priskrbila prvu nominaciju za Oscara. Odmah nakon ovog uspjeha, odradio je romantičnu dramu Candy (2006.) s Abbie Cornish i Geoffreyjem Rushom, a već iduće godine bio je jedan od šest aspekata ličnosti Boba Dylana u I’m Not There (2007.).

Otprilike u isto vrijeme, Ledger se počeo baviti režiranjem glazbenih videa, što mu je navodno išlo prilično dobro. U nekoliko je navrata radio s australskim hip-hoperom N’fom te Benom Harperom, a  sa škotskim scenaristom i producentom Allanom Scottom radio je na adaptaciji romana The Queen’s Gambit Waltera Tevisa, u kojem bi debitirao kao glumac-redatelj. Ono što je posebno interesantno jest što je izrazio želju da snimi dokumentarac o Nicku Drakeu, britanskom pjevaču i autoru koji je 1974., u 27. godini života, umro od predoziranja antidepresivima.

Bilo je vrlo teško odmah nakon njegove smrti vraćati se i gledati ga svaki dan… Ali da budem iskren, osjećao sam se sretnim što imam nešto produktivno za raditi, što imam ulogu na koju je bio jako, jako ponosan i zbog koje je imao povjerenja u mene da ću završiti započeto.

Christopher Nolan o montaži

2008. donijela je već spomenuti, dugo očekivani i jedva dočekani Nolanov drugi dio priče o zaštitniku Gothama, a Ledgera je slavni redatelj odabrao za ključnu ulogu Jokera, glavnoga negativca na čijoj grbači ustvari leži čitava sudbina filma. Kako bi se što bolje pripremio za ulogu „psihopatskog, šizofreničnog klauna-masovnog ubojicu s nula suosjećanja“, kako je znao zvati svoj lik, Ledger se na mjesec dana zatvorio u hotelsku sobu u Londonu, počeo pisati dnevnik i eksperimentirati s glasovima i smijehom, pokušavajući iskoristiti slobodu i povjerenje koje mu je Nolan dao kako bi stvorio dotad neviđeno uvjerljivog i zastrašujućeg negativca. Šest mjeseci prije no što je mogao ubrati plodove svoga višemjesečnog mukotrpnog rada, Ledger je preminuo u snu i stvorio jednu od najtužnijih glumačkih priča ovoga stoljeća. Film se pokazao ogromnim uspjehom, pogođeni svijet poklonio mu je više pažnje no što bismo očekivali za jedan film o superheroju i Ledgerova se obitelj uspela na pozornicu kako bi u Heathovo ime primila zlatnog ćelavca.

Iduće se godine Ledger ‘vratio iz groba’ u novom projektu Terryja Gilliama, za koji je snimio tek polovicu materijala – u Imaginariju doktora Parnassusa zamijenili su ga njegovi prijatelji Johnny Depp, Jude Law i Colin Farrell te pod maskom odradili ostatak posla, pritom se velikodušno odrekavši cijeloga honorara u korist Ledgerove kćeri Matilde Rose. Nakon tragedije, puno se glumaca, poput Toma Cruisea, nudilo Gilliamu da zamijeni Ledgera, ali je redatelj inzistirao da cijela stvar nekako ‘ostane u obitelji’, pozvavši Ledgerove osobne prijatelje. Naposlijetku je Gilliam promijenio i natpis ‘A Terry Gilliam Film’ u ‘A film from Heath Ledger and his friends’. Posljednji Ledgerov film tako je spašen i svijet je dobio priliku vidjeti zadnje scene koje je stigao snimiti prije nesretnog odlaska na jednotjedni odmor u New York s kojeg se neće uspjeti vratiti na set.

Bavim se ovime samo zato što me zabavlja. Onoga dana kad me prestane zabavljati, samo ću otići.

Ako je suditi po talentu koji je u kratkoj karijeri uspio pokazati, Heath Ledger svojim bi radom s vremenom sigurno zavrijedio mjesto u društvu velikana koji su zadužili filmsku umjetnost. Kurva kakva zna biti, sudbina je, nažalost, željela drukčije i velikani s kojima će Ledger često biti spominjan holivudske su ikone poput Jamesa Deana i Marilyn Monroe, ili mladih nada Rivera Phoenixa i Brittany Murphy, čije su se zvijezde ugasile puno, puno prerano. Svega desetak godina ozbiljnog rada na filmu bilo mu je, pak, dovoljno da ostavi dubok trag u svijesti i pamćenju filmofila, kreirajući dvije – vrijeme će pokazati – bezvremenske uloge. I zato znam da će nedostajati. Znam da ću biti tužan svaki put kad na TV-u uhvatim kako Ennis mirisanjem Jackove košulje ruši stoljećima stare mitove i barijere među ljudima, znam da ću njegovu smrt u Patriotu doživjeti duplo snažnije no prije, a svjestan sam i da mi neće biti svejedno dok gledam pokušaje skromnog Ulricha von Lichtensteina da šarmira britansku princezu.

Ali puno bolnije od uloga koje je odigrao, ipak, ostat će stotinu onih koje nikada neće.