Živi mrtvaci (The Walking Dead, 2010. – … )

Autor: Frank Darabont

Glume: Andrew Lincoln, Jon Bernthal, Sarah Wayne Callies, Laurie Holden, Jeffrey DeMunn, Steven Yeun, Chandler Riggs, Norman Reedus

Prvu stvar koju moram naglasiti jest da nikad nisam čitao strip. Ima neko vrijeme da sam ga skinuo, posložio na hard, pročitao prvi broj i onda je došlo do jezivog kratkog spoja (zbog starog računala, a ne stripa) i nestao je netragom. Nemam blagog pojma kako ide time line, character line, place line i tko-koga-jebe line. Potpuna nepoznanica. Došle su novije stvari, zanimljivije i cijela je priča s comic strip zombi sagom zaboravljena. Tu je nekako najavljena i serija. Stvorio se popriličan hype oko svega, ponajviše među fanovima dobrog starog horora, koji kao da je na televiziji pronašao svoje mjesto pod suncem. I oni malo ozbiljniji gledatelji imali su što za reći jer je cijeli projekt pokrenuo cijenjeni Frank Darabont, na što bi neki spretniji mogli reći kvaliteta kakvu rijetko dobivamo.

Da se odmah razumijemo, ja sam stara škola, odgojena, odrasla i othranjena na hororima koje su radili John Carpenter i George Romero, i podatak da netko tko uistinu zna režirati ide raditi seriju koja će u sebi imati zombije (plus sve one postapokaliptične krajolike napuštenih gradova) nisam dočekao s nekim dude, to će biti jednostavno awesome osjećajem. Ne da je Darabont loš redatelj, naprotiv, ne i da zombija više skoro da i nema (ako ne računamo one papazjanije koje je snimao sam Romero), već jednostavno nisam bio nešto u elementu za slavlje jer nisam imao pojma što bih trebao slaviti. Kako rekoh, živjeh u totalnom zamračenju što se tiče stripa, likova i događaja u njemu. Seriju nisam čak ni pratio pobožno sve dok nisu izašle sve epizode, a i onda mi je stajala na hard-disku dobrih dva-tri mjeseca prije nego sam se uopće sjetio da je imam. Pogledao je, pospremio na jedan prazni DVD i to je bila cijela priča. Dojmovi? Tako-tako, ako ćemo iskreno. Ima u njoj akcije, ima tu i horora, likova, cijelo čudo veselih i zabavnih stvari, ali cjelokupni je dojam bio – tresla se brda, rodila se prosječna serija koja barem ne puca na klasičnu teen publiku koja pojmove horor, strava i užas povezuje s Vampirskim dnevnicima ili Sumrak franšizom. Darabont je napravio solidan posao s pilot epizodom (možda i zato što traje kao prosječni film), no sve ostalo je izgradnja, pa čak i natezanje nekih dobrih ideja. Na što ću se još vratiti.

Druga sezona. 13 epizoda. Rekordi u broju gledatelja po prikazivanjima. Opet sam je ignorirao sve dok se nije nakupilo nekih osam epizoda, pa sam ovaj put malo ranije uključen u cijeli prijenos. Točnije, uključio sam se ponajviše radi negativnosti koja je počela pratiti seriju. Darabont je otpustio sve scenariste jer su prestali pratiti strip. Whatever, kako bilo, i tako to. Pa je budžet srezan za skoro pola, što je bila zanimljiva vijest jer se ni prva sezona nije isprsila nekakvim skupim izgledom, a onda je otišao i Darabont jer mu nije odgovarao tempo rada na televiziji. Iako nisam sklon čitanju kritika, ponekad bih pročitao neke ozbiljnije dojmove i velika većina se ili slaže da je serija ostala OK ili su se generalno slagali da ne vrijedi ništa. Koliko god da sam u tom trenutku poželio postaviti pitanje: što ste očekivali, The Walking Dead by Zack Snyder?, to nisam mogao napraviti jer nove epizode nisam gledao, a ni serija mi nije bila highlight dana da bih se uopće zamarao s pitanjima na koje, na kraju krajeva, nisam ni želio odgovore. Ipak, već kad sam odgledao sve što su torenti mogli ponuditi, nekako sam se našao ispred praznog Word papira i riječi su krenule. Tko očekuje da ću seriju braniti do posljednjeg metka… uzalud vam čekanje, to mi uopće nije namjera. Tko pak očekuje da ću je oglodati do same kosti… you’re shit out of luck, neću napraviti ni to. Što ću onda napraviti? Još malo pisati.

The Walking Dead je sasvim pristojna serija koja ima očajne ideja u sebi, a te ideje su (možda bih to trebao nazvati zamislima vrlih scenarista) ono što joj kvari postizanje određene kvalitete kojoj teži. Premisa o grupi različitih ljudi koja preživljava u jeku zombi apokalipse nije ništa novo, folks, to je sve već viđeno i očekivati da će s tom premisom netko otkriti toplu vodu… što da vam kažem, očekivanja su vam previsoka. Najproblematičniji dijelovi oni su koji jednu ideju (u pravilu odličnu) razvuku do granice kad postane jako tanka te je zaokruže vrhuncem koji bi bio još upečatljiviji da je došao malo ranije. U drugoj sezoni to je traženje nestale djevojčice i ideja se provlači kroz čak pet ili šest epizoda, što neizbježno dovodi do razvodnjavanja emocionalnog naboja prijeko potrebnog da takav dio radnje uspije. S druga strane cijeli taj promašaj (iz čega vrijedi izuzeti početak i kraj potrage) kompenzira se stabilnim karakterima svih likova. Prije nego netko digne svoj glas i upita o čemu uopće govorim, kakvi likovi, serija uspijeva zadržati sve svoje likove na putovima koje su im odredili. Čak i ako dolazi do promjene nečijeg karaktera, ta je promjena postupno izgrađena i nije proizvoljna kako to već zna biti tamo gdje se preokreti među likovima rade samo da bi postojao nekakav preokret.

Opet radimo skretanje i dolazimo do potencionalnih ideja koje nikad ne budu do kraja realizirane. Zašto Rick u prvoj sezoni neprestano govori u svoj radio čovjeku sa sinom ako se on više uopće neće pojaviti? Taj određeni prikaz zadržavanja zdravog razuma time gubi svaki značaj i što je još gore, cijela ideja se u drugoj sezoni jednostavno zaboravlja i izbacuje iz radnje. Dio s Merlom Dixonom imao je snagu, no istu je izgubio onog trenutka kad je postalo jasno da će lik ostati zaboravljen. Možda je Darabont sve to vidio, vidio koliko je stvari ostalo napušteno i digao ruke jer nije bilo smisla popravljati štetu nastalu uraganom pet godina nakon što je uragan već prošao. Da ne bude kako je serija skup ideja koje ili nisu dobro zaokružene, ili su rastegnute, primjeri odličnih rješenja također su prisutni. Noć kad Shane i Otis posjećuju bolnicu primjer je kako se može nešto napraviti bez previše kompliciranja i izvesti da se postigne napetost, zanimanje publike i da dojam nakon svega potraje još koji dan. Povremeni upadi karakterizacije nekog izvan glavne struje (Daryl traži Sophiu i doživi neugodan pad s konja) također su sasvim pristojni primjeri kako se može nešto dodatno reći i ništa važnoga izgubiti. Sve to kad se baci na jednu hrpu pokazuje koliki ogromni potencijal leži kad se napravi intrigantniji scenarij. Primjeri su u savršenom omjeru s onima koji pokazuju suprotnu priču i, osobno vjerovanje, glavni razlog što serija nije dobila izlaznu kartu jest to što se pad kvalitete podudara s njenim povisivanjem.

Cijela priča ne može proći bez spominjanja slučajnih žrtva kod likova, što se nije trebalo dogoditi, ali već kad se dogodilo, najgore od svega je što je fokus prebačen na one koji su najmanje zanimljivi. Pri tome ne mislim kako je moralno i humano Rickovo stajalište naporno za slušati, glas razuma postojat će uvijek i dobro je došao, no ne i onda kad postane jedini glas. Nekoliko likova čija je pojava puno zanimljivija i ima materijala za razradu (kao što je Daryl Dixon) tako trpe i stoje u sjeni, gotovo kao da vrebaju priliku da se pokažu, no scenaristi (koji su debelo preplaćeni ako se mene pita) iz epizode u epizodu otkrivaju da nisu u stanju stvoriti grupu zanimljivih, intrigirajućih likova jer se fokusiraju na one glavne, gotovo školski napravljene te ona najavljivana smjena (svima otkaz po kratkom postupku) ne bi bila nimalo loša ideja. Zdrava inovacija uvođenje je novih likova, posebice jednog klasičnog pater familiasa Hershela, čiji stavovi i tvrdoglavo vjerovanje u te stavove (iako su neki od njih pogrešni) dodaje na svježini i prijeko potrebnoj zdravoj interakciji s ostalim alfa mužjacima na koje smo već navikli. I lik ima mesa na kostima, prihvaćali mi njegovo slijepo vjerovanje u nešto ili ne, te u skladu s dobrim prikazom njegove promjene, tj. njegova vjerovanja, ima miris i okus onoga što su trebali dobiti svi likovi, a ne tek pojedinačni.

I dok čekamo da se dogodi generalni otkaz svih scenarista, još jednom se vraćamo na sami koncept serije kojemu se pronalazi toliko prigovora. Da vam kažem jedan važan podatak: radi se o TV seriji. Jednostavno je nemoguće, matematički, scenaristički, logički, nelogički i bilo kako drugačije napraviti od svake epizode Dawn of the Dead. Zombiji su možda glavni problem modernog svijeta, ali izvesti cliffhanger s pucnjavom, bježanjem i ubijanjem dovelo bi seriju do jako brzog i nesretnog kraja, bržeg od šest uvodnih epizoda. Zato imamo pokušaje prilagođavanja novim uvjetima. Preživljavanje. Traženje smisla u besmislu. I, da, problemi trudnoće, zaljubljivanja, dubokih misli i odgajanje djece neće samo tako nestati ako su zombiji pred vratima, no teško da iste možemo nazvati dobro izvedenim segmentima jer obično djeluju kao moralke posebno snimljene da bi bile naglašene. Prilagođavanje i najtežim uvjetima fokusiranjem na obične, svakodnevne stvari, dobra su protuteža ubijanjem svega što hoda, puže ili šepa, no izvedeno je bez takta, a neke stvari znaju doći jako blizu forsiranju i razvlačenju. Sve to pruža dovoljno materijala da se ima za svakoga ponešto (koncept bez kojeg televizijska serija jednostavno ne može preživjeti na duže staze) i osobno nisam pronašao nešto što bi me posebno iritiralo (osim možda što se neke sporedne stvari razvlače u nedogled) jer svaka epizoda koja je brojala jednog zombija bude presječena s jednom koja ih ima dvadeset. Omjer je pošten, kako god da se pogleda, i kao takav funkcionira savršeno jer ne dovodi nijednu stranu do zasićenja (stvari se ionako malo ubrzaju prema završnici) te jedino što se može priželjkivati za budućnost da se napravi jest nešto po pitanju onih ideja koje nemaju svrhu, a imaju potencijal. Da se nešto bitno izgubilo Darabontovim odlaskom, nije. Da se dobilo, nije. Serija je nastavila svoj put tamo gdje je prva sezona stala, s time da je smanjenje budžeta dovelo do vraćanju provjerenom konceptu stvaranja jedne lokacije (farme) oko koje bi se radnja odvijala. Taj koncept, ako se ne promijeni, neće odgovarati i trećoj sezoni, a nastavi li se sa zapostavljanjem sporednih likova doći će do gubitka raznolikosti karaktera i ponude koja bi privukla više gledatelja.

Trebao bih reći ponešto i o svemu ostalom, zar ne? Barem okvirno, tek toliko da se popune praznine, no sve što ću reći nebitno je naspram stvari koje sam želio naglasiti. I zato što mi je manje važno na koji će se način razletjeti nečija glava od onoga u kakvoj će se situaciji pronaći junaci. Bilo napetoj, onakvoj koja se može opisati kao post-apokaliptični Alamo, ili onoj koja bi više odgovarala nekakvoj epizodi Santa Barbare. Efekti ovdje ne igraju nikakvu ulogu (OK,OK, igraju i dobri su, no lijepo je što nisu baš preuzeli glavnu riječ) jer ono na čemu bi trebalo opasno poraditi jest pozadina, kao i izgradnja povoljnih situacija. Treba li se serija vratiti originalnom stripu kako bi se na ekran uspješno prebacile sve one fine gadne stvari za koje čujem da ih tamo ima? Da. Ne. Možda. Iskreno me nije briga jer strip nisam čitao (vjerojatno nas ima još takvih) te to sad ne bi više ništa značilo osim što bi se baza gledatelja pojačala za nekog dodatnog gledatelja. Ipak, imati seriju u kojoj hodajući mrtvaci izgledaju kao hodajući mrtvaci, gdje se događa da dragi likovi budu ubijeni i gdje raznošenje nečije glave nije cenzurirano poradi osjetljivih duša, nije mala stvar. To je uspjeh. Posebice kad se zna kako je deda Romero iste srozao svojim zadnjim filmovima. Horor fanovi možda neće biti previše zadovoljni, oni koji vole melodramu… pa, za njih mi nije jasno zašto ovo uopće i gledaju, no nije loše vidjeti da stara škola još uvijek nije posve izumrla nauštrb dodvoravanja publici koja horor vidi kao gomilu manekena odjevenih u dizajnerske krpice. Meni sasvim dovoljno da pogledam i treću sezonu kad izađe, a čak je ni ne očekujem s nekim nestrpljenjem. Za sve ostale… vjerujem da ste gledali i gore stvari, gluplje stvari i patetičnije stvari, pa tako možete pogledati i ovo. Nećete baš ništa izgubiti, a red je odmah naglasiti kako nećete ni previše toga dobiti.